Više nije bilo iznenađujuće ko su najveće govornice. Mahla i Saroija, pa Takima, Fejsela i Varilin - sve su bile vidno nestrpljive kada neka druga Predstavnica ima reč. O, prihvatile su one odluku Dvorane, bar prividno. Nije im preostalo ništa drugo da učine sem da podnesu ostavke; koliko god Dvorana bila voljna da stremi saglasnosti, kada se odluka donese, ma kojom saglasnošću, onda se od svih očekuje da je poštuju, ili makar da ne ometaju. U tom grmu leži zec. Šta je tačno ometanje? Naravno, nijedna od tih pet nije govorila protiv Predstavnice iz svog ađaha, ali ostale četiri skakale su na noge čim bi neka Predstavnica opet sela, a ako je Predstavnica Plava - onda svih pet. A koja god da dobije reč, veoma je ubedljivo obrazlagala zašto su predloži prethodne govornice potpuno pogrešni i zašto predstavljaju smernice za put koji vodi u propast. Mada, koliko je Egvena mogla da vidi, nije bilo znakova prave saradnje. Odmeravale su se oprezno i zabrinuto koliko su odmeravale i sve ostale, mrštile se jedna na drugu možda i više nego na ostalo i - očigledno - nijedna od njih nije imala poverenja da će ostale obrazložiti njene stavove kako treba.
U svakom slučaju, malo je toga predloženog bilo i blizu dogovora. Predstavnice se nisu slagale koliko sestara treba poslati u Crnu kulu, koliko iz kog ađaha, kada bi te sestre valjalo poslati, šta moraju da zahtevaju, šta bi trebalo da im bude dopušteno da prihvate, a šta naređeno da potpuno odbiju. Kada je reč o toliko osetljivim stvarima, i najmanja greška bi mogla dovesti do propasti. A povrh svega toga, svi ađasi sem Žutog smatrali su sebe prirodnim izborom za vodstvo tog poslanstva, počevši od Kvemsinih tvrdnji da je cilj postizanje svojevrsnog sporazuma, do Eskaraldinog isticanja da će poznavanje istorije biti od suštinske važnosti za takav poduhvat, kakvog nikada ranije nije bilo. Berana je čak istakla da se takva vrsta dogovora mora postići potpunom racionalnošću; pregovori sa Aša’manima svakako će rasplamsati strasti, a sve sem hladne logike sigurno će na licu mesta izazvati nedaće. Štaviše, počela je da zastupa taj stav poprilično usijano. Romanda jeste htela da družinu predvodi neka Žuta, ali budući da se nije činilo da će postojati neka velika potreba za Lečenjem, njeni stavovi su se sveli na uporne tvrdnje da će svaka druga biti zaneta posebnim ciljevima svog ađaha i zaboraviti svrhu onoga što rade.
Predstavnice iz istog ađaha podržavale su jedna drugu tek toliko da ne ispadne da se jedna drugoj otvoreno protive, a nijedan ađah nije bio voljan da se s nekim drugim saglasi ni o čemu, sem o činjenici da su sve pristale da pošalju izaslanstvo u Crnu kulu. Pod sumnjom je ostalo čak i to da li bi to trebalo zvati izaslanstvom, a to su u sumnju dovodile i neke koje su u početku bile naklonjene toj zamisli. Čak je i Morija bila zatečena tim predlogom.
Nije samo Egveni neprestano iznošenje stavova i protivstavova bilo naporno. Stanovišta su bivala cepkana na sitna crevca toliko da od njih ne bi ništa ostalo pa se moralo počinjati iznova. Sestre iza klupa su odlazile, a na njihovo mesto dolazile druge, pa nakon nekoliko sati odlazile. Dok je Šerijam izgovorila obredno „otiđite u Svetlosti“, već je pala noć, a sem Egvene i Predstavnica ostalo je svega nekoliko desetina sestara, pri čemu su neke oci njih tako klonule kao da su prebačene preko konopaca za sušenje rublja. A nije odlučeno ništa sem da je neophodno dalje razgovarati pre nego što se išta odluči.
Napolju je bledi polumesec visio okačen o crno somotsko nebo poprskano blistavim zvezdanim prahom, a vazduh je bio gorko studen. Dah joj se u tami ledio u bledu sumaglicu dok je Egvena izlazila iz Dvorane smešeći se i slušajući Predstavnice raštrkane iza nje kako se i dalje raspravljaju. Romanda i Lelejna hodale su zajedno, ali visok i jasan glas Žute opasno se približio vikanju, a Plava nije bila daleko od toga. Njih dve se obično raspravljaju kada ili sticaj okolnosti natera da se nađu u istom društvu, ali ovo je prvi put da ili Egvena vidi kako su namerno zajedno a da to ne moraju da budu. Šerijam joj preko volje ponudi da joj donese izveštaje o popravci kola i stanju hrane za stoku koje je tog jutra tražila, ali iznurena žena nije ni pokušala da sakrije olakšanje kada ju je Egvena poslala na spavanje. Uz užurbani naklon, odjurila je u noć držeći plašt čvrsto skupljen oko sebe. Većina šatora bila je u mraku, nalik na senke obasjane mesečinom. Malo je sestara ostajalo budno dugo nakon sutona. Ulja za svetiljke i sveća nikada nema mnogo.
Egveni je to odlaganje trenutno savršeno odgovaralo, ali to nije bio jedini razlog zbog kojeg se smešila. Negde u svem tom raspravljanju, glavobolja joj je potpuno minula. Noćas neće imati nikakvih poteškoća da zaspi. Halima joj uvek pomogne u tome, ali nakon Haliminih masaža uvek loše sanja. Pa, malo je njenih snova vedro i veselo, ali ti su tmurniji i mračniji od ostalih i - za divno čudo - nikada ništa u vezi s njima nije mogla da upamti, sem da jesu tmurni, mračni i nelagodni. Nesumnjivo da je to zbog ostataka bola do kojih Halimini prsti nisu mogli da stignu, ali samo po sebi to je bilo uznemirujuće. Naučila je da upamti sve svoje snove. Mora da upamti sve svoje snove. Svejedno, pošto je noćas ne muči glavobolja, ne bi trebalo da joj to zadaje muke, a sanjanje je najmanje od svega što je čeka da se uradi.
Baš kao Dvorana i njena radna soba, njen šator je bio podignut na maloj čistini i okružen sopstvenim drvenim pločnikom, a najbliži šatori bili su na dvanaest hvatova daleko, kako bi Amirlin makar malo mogla da uživa u samoći. Ako ništa drugo, tako je taj prazan prostor objašnjen. To je možda sada čak i istina. Egvena al’Ver sada svakako nije nebitna. Šator joj nije bio veliki, nešto malo kraći od četiri koraka, a unutra nakrcan sa četiri mesingom okovana kovčega odeće naslagana uz jedan zid, dva ležaja i sićušnim okruglim stolom, bronzanim gorionikom, umivaonikom, podnim ogledalom i s jednom od ono malo pravih stolica u logoru. Iako jednostavan komad nameštaja i tek malčice, jednostavno izrezbaren, stolica je zauzimala previše prostora - ali udobna je i mnogo joj znači kada joj dođe da sedne skupljenih nogu i čita. To jest, kada ima vremena da čita iz zadovoljstva. Drugi ležaj je bio Halimin i Egvena se iznenadila kada je videla da je ta žena već ne čeka. Ali šator ipak nije bio prazan.
„Majko, nisi doručkovala ništa sem hleba“, blago je prekori Čeza kada Egvena pognu glavu i uđe u šator. U jednostavnoj sivoj haljini i veoma blizu toga da bude debela, Egvenina služavka je sedela na jedinom tronošcu u šatoru i na svetlosti uljane svetiljke krpila čarape. Lepa je to žena, pomalo prosede kose, a ponekad je izgledalo kao da je Čeza oduvek u njenoj službi, a ne samo od Salidara. Svakako je sebi davala slobode starih slugu, uključujući i pravo da kori. „Kako sam čula, ništa nisi ni ručala“, nastavi da grdi, dižući snežnobelu čarapu da bi se zagledala u petu koju krpi, „a večera ti se ohladila na stolu pre najmanje sat vremena. Mene niko ništa ne pita, ali da me pita, kazala bih da te svoje glavobolje trpiš zato što ništa ne jedeš. Previše si žgoljava.“