Čitav Svet snova kao da je bio prazan - odisao je time - ali ta soba zračila je prazninom kakva se oseća samo na mestima koja su zaista napuštena u budnom svetu. Pre ne tako mnogo meseci, ta sobica bila je Amirlinina radna soba, gostionica u kojoj se nalazila zvala se Mala Kula, a selo Salidar, spašeno od šume koja ga je zaposedala, bilo je puno sveta i srce otpora Elaidi. Da sada izađe napolje, videla bi mladice kako se probijaju kroz sneg posred tih ulica onako mukotrpno raščišćenih. Sestre i dalje Putuju u Salidar kako bi obilazile golubarnike, ljubomorno i bojažljivo pazeći da neki golub kojeg njihove „oči i uši“ pošalju ne padne u tuđe ruke - ali samo u budnom svetu. Odlazak do golubarnika ovde bio bi beskoristan koliko i priželjkivanje da te golubovi nekim čudom sami nađu. Pitome životinje izgleda nemaju odraze u Svetu snova i ništa što se tu učini ne može da dodirne budni svet. Sestre koje imaju pristup snevačkim ter’angrealima imaju pametnijeg posla nego da obilaze napušteno selo u Altari, a svakako niko drugi nema razloga da tu dolazi u snu. Ovo je jedno od retkih mesta na svetu za koje je Egvena sigurna da je tu niko neće iznenaditi. Za previše drugih ispostavilo se da su puna prisluškivača. Ili teške tuge. Mrzi u šta su se pretvorile Dve Reke otkad je otišla.
Čekajući da se Elejna pojavi, pokušavala je da suzbije nestrpljenje. Elejna nije šetač kroz snove; moraće da upotrebi ter’angreal. A nema sumnje da će hteti da kaže Avijendi kuda ide. Svejedno, dok je vreme prolazilo, Egvena poče razdraženo da korača napred-nazad po grubo tesanim podnim daskama. Vreme tu drugačije teče. Sat u Tel’aran’riodu može u budnom svetu proći za nekoliko minuta, ili suprotno. Elejna se možda kreće brzinom vetra. Egvena pogleda svoju odeću, sivu jahaću haljinu sa zamršenim zelenim vezom po stezniku i širokim prugama po razdeljenoj suknji - zar je to razmišljala o Zelenom ađahu - a uz sve to jednostavna srebrna mrežica da joj drži kosu. Naravno, Amirlinina duga uzana ešarpa visila joj je oko vrata. Postigla je da ešarpa nestane, a onda - nakon jednog trenutka - pustila je da se vrati. Reč je bila o puštanju da se vrati, a ne o svesnom razmišljanju o tome. Ta ešarpa je sada deo njenog viđenja sebe, a Elejni sada mora da se obrati kao Amirlin.
Međutim, žena koja se napokon pojavila u sobi, samo se u treptaju oka stvorivši tu, nije bila Elejna već Avijenda, za divno čudo odevena u plavu svilenu haljinu izvezenu svilenim koncem, s bledom čipkom na rukavima i okovratniku. Debela narukvica izrezbarena od belokosti koju je nosila odudarala je od te haljine koliko i snevački ter’angreal što joj je visio o vratu s kožne vrpce - čudno uvrnuti kameni prsten poprskan bojama.
„Gde je Elejna?“, upita Egvena puna bojazni. „Je li dobro?“
Aijelka se iznenađeno pogleda i odjednom se nađe u tamnoj širokoj suknji i beloj bluzi, s tamnim šalom prebačenim preko ramena i tamnom presavijenom maramom povezanom oko čela kako bi joj držala riđastu kosu što joj je sada padala sve do pojasa - duža nego što je u stvarnosti, pretpostavljala je Egvena. U Svetu snova sve je promenljivo. Srebrna ogrlica pojavi joj se oko vrata, zamršeni nizovi kitnjastih diskova koje su Kandorci zvali pahulje - poklon koji joj je zapravo Egvena dala naizgled tako davno. „Nije mogla da natera ovo da radi“, reče Avijenda, a kako je dodirnula izvrnuti prsten koji je i dalje visio sa svoje kožne vrpce, sada preko ogrlice, narukvica od belokosti skliznu joj niz podlakticu. „Tokovi su joj stalno izvrdavali. To je zbog dece koju nosi.“ Odjednom se isceri. Smaragdne oči kao da joj zablistaše. „Ponekad baš divno prasne. Sada je bacila prsten na pod i počela da skače po njemu.“
Egvena šmrknu. Deca? Znači, više od jednog. Za divno čudo, Avijenda je tek tako prihvatila to da je Elejna bremenita, mada je Egvena ubeđena da i ona voli Randa. Aijelski običaji su u najmanju ruku čudni. Ali Egveni nikada ne bi bilo ni na kraj pameti da to važi i za Elejnu! I za Randa! Niko joj nije otvoreno kazao da je on otac, a ona tako nešto baš i ne može da pita, ali ume da broji i izuzetno sumnja da bi Elejna spavala s nekim drugim. Tada odjednom shvati da je odevena u debelu, tamnu, vunenu haljinu i šal znatno deblji od Avijendinog. Dobra i čestita odeća iz Dve Reke, kakvu bi žena ponela na zasedanje Ženskog kruga. Recimo, kada neka glupača dopusti da joj se napravi dete, a ne pokazuje nikakvu nameru da se uda. Ona udahnu duboko kako bi se opustila i istog trena se njena jahaća haljina sa zelenim vezom vrati na nju. Ostatak sveta nije isti kao Dve Reke. Svetlosti, dovoljno je uznapredovala da to shvati. To može da joj se ne sviđa, ali s time mora da živi.
„Samo da su ona i... deca... dobro." Svetlosti, koliko će ih biti? Više od jednog bi moglo da dovede do poteškoća. Ne; neće ništa pitati. Elejna začelo ima na raspolaganju najbolju babicu u Kaemlinu. Najbolje bi bilo da brzo promeni temu. „Je li vam se Rand javljao? Ili Ninaeva? Imam da popričam s njom o nečemu, kako je onako odjurila s njim.“
„Ni jedno ni drugo nisu nam se javljali“, odgovori Avijenda, nameštajući šal pažljivo kao svaka Aes Sedai koja izbegava da svoju Amirlin pogleda u oči. Da li joj se to i u glasu nazire da pazi šta priča?
Egvena coknu, ljuta na sebe. Zaista je počela da svuda vidi nekakve zavere i da u sve sumnja. Rand se sakrio i to je to. Ninaeva je Aes Sedai i slobodna je da radi šta hoće. Čak i kada Amirlin nešto zapovedi, Aes Sedai često nađu načina da svejedno urade ono što žele. Ali Amirlin će svejedno žestoko nagaziti Ninaevu al’Meru kada je se dočepa. A što se Randa tiče... „Bojim se da vam sleduju nevolje“, reče.
Na stolu se, na srebrnom poslužavniku, pojavi lep srebrni čajnik s dve nežne šoljice od zelenog porcelana. Pramen pare dizao se iz piska. Mogla je postići da se čaj pojavi već u šoljicama, ali nekako joj izgleda da je sipanje sastavni deo da se nekome ponudi čaj, čak i kada je reč o neopipljivom čaju stvarnom koliko i san. Čovek bi mogao umreti od žeđi pokušavajući da pije ono što nađe u Tel’aran’riodu, a kamoli ono što sam načini, ali taj je čaj bio ukusan kao da je lišće od kojeg je skuvan došlo iz novootvorenog burenceta a ona stavila savršenu količinu meda. Sede na jednu stolicu, pa srknu svoj čaj i poče da objašnjava šta se dogodilo u Dvorani i zašto.
Nakon prvih njenih reči, Avijenda uze šoljicu, ali nije pila već je samo netremice gledala Egvenu. Njena tamna suknja i bleda bluza pretvoriše se u kadinsor, kaput i čakšire sivih i smeđih boja koje se stapaju sa senkama. Duga kosa joj se odjednom skratila i sakrila ju je šoufa, crni veo koji joj je padao niz grudi. Za nevericu je bilo to što joj je na ruci i dalje bila narukvica od belokosti, premda Device koplja ne nose nakit.
„I to sve zbog onog svetionika koji smo osetile“, promrmlja, napola sebi u bradu, kada je Egvena završila. „Zato što misle da Senodušni imaju oružje." Čudan način da se to kaže.
„A o čemu bi drugom mogla biti reč?“, radoznalo upita Egvena. „Da nije neka od Mudrih nešto kazala?" Mnogo je vremena prošlo otkad je poslednji put bila ubeđena da Aes Sedai vladaju svim mogućim znanjem, a Mudre ponekad otkrivaju nešto što bi i najsamouvereniju sestru zapanjilo.
Avijenda se namršti; odeća joj se ponovo pretvori u suknju, bluzu i šal, a trenutak kasnije u plavu svilu i čipku, ovoga puta i s kandorskom ogrlicom i s narukvicom od belokosti. Naravno, prsten je i dalje visio s vrpce. Oko ramena joj se pojavi šal. U sobi je vladala zimska studen, a nije se činilo da je taj providni sloj bledoplave čipke može zagrejati. „Mudre su nesigurne kao tvoje Aes Sedai. Ali mislim da nisu baš toliko uplašene. Život je san, a vremenom se svi bude. Plešemo kopljima s Kidačem lišća“, Egveni je taj naziv za Mračnog oduvek delovao čudno, budući da potiče iz Pustare u kojoj nema drveća, „ali niko ne ulazi u ples sa sigurnošću da će preživeti ili pobediti. Mislim da Mudre ne bi bile spremne ni na kakvo savezništvo sa Aša’manima. Je li to pametno?“, oprezno upita. „Na osnovu onoga što si kazala, nisam sigurna da li ti to želiš."