„Ne vidim nikakav drugi izbor“, nevoljno odgovori Egvena. „Ta rupa je tri milje u prečniku. Koliko vidim, to je jedina nada koju imamo."
Avijenda se zagleda u svoj čaj. „ A šta ako Senodušni nemaju takvo oružje?"
Egvena odjednom shvati šta Avijenda to radi. Ona uči da postane Mudra, bez obzira na to kakvu odeću nosi - i postaje Mudra. Verovatno je to razlog i za šal. Egvena jednim svojim delom htede da se nasmeši. Njena prijateljica se menja od često plahovite Device koplja, koju je svojevremeno upoznala, u nešto drugo. Jedan drugi deo njene ličnosti prisetio se da Mudre nemaju baš uvek iste ciljeve kao Aes Sedai. Ono što je sestrama neizmerno dragoceno Mudrima je često beznačajno. Rastužilo ju je to što mora da na Avijendu gleda kao na Mudru umesto samo kao na prijateljicu - na Mudru koja će gledati šta je dobro za Aijele a ne šta je dobro za Belu kulu. Svejedno, to je dobro pitanje.
„Avijenda, pre ili posle moraćemo da vidimo šta ćemo s Crnom kulom, a Morija je u pravu - Aša’mana već ima previše da bismo razmišljale o tome da ih sve smirimo, a i to pod uslovom da uopšte smemo da razmišljamo o tome da ih smirimo pre Poslednje bitke. Možda će mi neki san pokazati nekakvo drugo rešenje, ali to se za sada nije desilo." Za sada joj nijedan san nije pokazao ništa korisno. Pa, ne stvarno. „Ovo nam makar pokazuje kako da počnemo da izlazimo na kraj s njima. U svakom slučaju, to će se dogoditi. To jest, ako Predstavnice mogu da se saglase o čemu god sem o činjenici kako moraju pokušati da postignu sporazum. Znači, moramo živeti s tim. Posmatrano dugoročno, možda je tako i najbolje."
Avijenda se nasmeši gledajući u šoljicu. Ali ne kao da joj je nešto smešno; iz nekog razloga, osećala je olakšanje. Ali glas joj je bio ozbiljan. „Vi Aes Sedai uvek mislite da su muškarci budale. Počesto nisu. Ako ništa drugo, češće nego što vi to mislite. Pazite se sa ovim Aša’manima. Mazrim Taim je daleko od budale, a mislim da je veoma opasan čovek."
„Dvorana je toga svesna“, suvo odvrati Egvena. Svakako je svesna toga da je opasan. Ono drugo možda bi bilo pametno istaći. „Ne znam ni zašto pričamo o ovome, kad na to ne mogu da utičem. Važna je činjenica da će sestre vremenom doći do zaključka kako Crna kula više ne predstavlja razlog zbog kojeg bi one trebalo da izbegavaju Kaemlin, kad ćemo već da pregovaramo s njima. Možda sledeče nedelje, ali možda i već sutra, sestre će navraćati samo da vide šta Elejna radi i kako se odvija opsada. Moramo odlučiti kako da sakrijemo ono što sakriti želimo. Imam nekoliko predloga, a nadam se da ih ti imaš još više.“
Mogućnost da nepoznate Aes Sedai dolaze u Kraljevsku palatu uznemirila je Avijendu toliko da je, dok su pričale, plava svila sevnula u kadin’sor, pa u vunenu suknju i bluzu od algode i opet nazad, mada ona to izgleda nije primećivala. Lice joj je bilo tako bezizrazno da bi se svaka sestra njime ponosila. Ona svakako nema šta da se brine u vezi s time hoće li neke Aes Sedai koje dolaze u posetu otkriti Srodnice, zatočene sul'dam i damane, ili pogodbu s Morskim narodom, ali verovatno je bila zabrinuta zbog mogućih posledica po Elejnu.
Od pomena Morskog naroda ne samo da se pojavio kadinsor, već i mali štit od bivolje kože koji je pored njene stolice ležao skupa s tri kratka aijelska koplja. Egvena se nosila mišlju da pita ima li nekih posebnih muka s vetrotragačicama - to jest, sem uobičajenih - ali zadržala je jezik za zubima. Ako Avijenda to nije spomenula, onda je reč o nečemu što ona i Elejna žele same da reše. Začelo bi nešto kazala da Egvena za to treba da zna. Mada, je li tako?
Egvena uzdahnu i spusti šoljicu na sto, gde ova smesta nestade, pa protrlja oči. Sumnjičavost je zaista pustila koren u njoj. A malo je verovatno da će bez nje dugo preživeti. Samo se nada da neće uvek morati da dela na osnovu svojih sumnji, ne s prijateljima.
„Umorna si“, primeti Avijenda, opet u beloj bluzi, tamnoj suknji i sa šalom, zabrinuta Mudra prodornih zelenih očiju. „Ne spavaš kako treba?“
„Dobro spavam“, šlaga Egvena, uspevši da se nasmeši. Avijenda i Elejna imaju svojih briga, pa ne moraju znati još i za njene glavobolje. „Ne mogu ničeg više da se setim“, dodade ustajući. „A ti? Onda smo završile“, nastavi kada ova odmahnu glavom. „Reci Elejni da pazi na sebe. I ti pazi na nju. I na njenu dečicu.“
„Hoću“, odgovori Avijenda, sada odevena u plavu svilu. „Ali i ti moraš paziti na sebe. Mislim da se previše iscrpljuješ. Spavaj dobro i probudi se“, nežno kaza aijelski pozdrav za laku noć, pa nestade.
Egvena se namršti na mesto odakle je njena prijateljica nestala. Ne iscrpljuje se ona previše, već samo koliko mora. Skliznu nazad u svoje telo i otkri da ono čvrsto spava.
To nije značilo da i ona spava, bar ne u potpunosti. Njeno telo je usnulo, i diše lagano i duboko, ali ona je dopustila sebi da potone tek toliko da snovi dođu. Mogla je samo sačekati da se probudi i tada se prisetiti snova, pa ih zapisati u knjižicu s kožnim koricama koju čuva na dnu svoje škrinje sa odećom, ušuškanu ispod tankih lanenih spavaćica koje neće vaditi sve do kasnog proleća. Ali posmatranje snova kako dolaze štedi vreme. A i mislila je da bi joj to pomoglo da odgonetne šta znače. Ako ništa drugo, šta znače oni koji su nešto više od običnih noćnih maštarija.
Tih je bilo poprilično, često sa Gavinom u glavnoj ulozi - prelepim visokim čovekom koji je uzima u naručje, pa plešu i on vodiljubav s njom. Nekada bi pobegla od pomisli na vođenje ljubavi s njim čak i u svojim snovima. Na javi je od tih misli crvenela. Sada joj to deluje tako glupavo i detinjasto. Jednoga dana, nekako će ga vezati kao svog Zaštitnika i udaće se za njega, pa će voditi ljubav s njim sve dok ne počne da je preklinje za milost. Zakikotala se na to čak i u snu. Ali drugi snovi nisu bili tako prijatni. Gacajući kroz sneg dubok do pojasa, sa svih strana okružena debelim stablima, znala je da mora stići do ruba šume. Ali čak i kada bi ugledala kraj drveću, šuma bi se za treptaj oka povukla u daljinu, ostavljajući nju da se bori sa snežnim nanosima. Ili je gurala veliki žrvanj uz strmo brdo, ali svaki put kada bi stigla do vrha, on bi joj iskliznuo iz šaka i pao, a ona bi gledala kako se ta kamenčuga kotrlja sve do podnožja brda, tako da ona mora da se vrati i počne iznova, samo što bi svaki naredni put brdo bivalo sve više. Dovoljno se razume u snove da zna odakle ti dolaze, sve i ako nemaju nikakvo posebno značenje. To jest, nikakvo sem činjenice da je umorna i da je čeka naizgled beskrajan posao. Ali tome nema pomoći. Osetila je kako joj se telo trza od napornih snova i pokušala da umiri i opusti mišiće. Takav polusan tek je nešto bolji od nespavanja, a zapravo i gori ako čitavu noć provede bacakajući se po ležaju. Njen trud je urodio plodom, malčice. Bar se trzala samo u snu u kom je primorana da niz blatnjavi drum vuče taljige nakrcane sa Aes Sedai.
Bilo je i drugih snova, između i u međuvremenu.
Met je stajao na seoskoj livadi i igrao čunjeve. Rogozinom pokrivene kuće bile su maglovite, kao što to biva u snovima - ponekad su krovovi bili pokriveni šindrom; katkad su kuće bile od kamena, a katkad od drveta - ali on se jasno video: u lepom zelenom kaputu i sa onim crnim šeširom širokog oboda, baš kao onog dana kada je ujahao u Salidar. Nijednog drugog ljudskog bića nije bilo na vidiku. Trljajući kuglu obema rukama, kratko se zatrča i nehajno je zakotrlja preko niske trave. Svih devet čunjeva pade, raštrkano kao da ih je neko oborio udarcima nogu. Met se okrenu i uze drugu kuglu, a čunjevi se uspraviše. Ne, bili su to neki novi čunjevi. Stari su i dalje ležali gde su pali. On opet zakotrlja kuglu, nekako lenjo - a Egveni dođe da vrisne. Čunjevi nisu više bili izrezbareno drvo. Bili su to ljudi koji su samo stajali i čekali dok se kugla kotrljala prema njima. Nijedan se nije ni mrdnuo sve dok ih kugla nije razbacala na sve strane. Met se okrenu da uzme drugu, a novi čunjevi, novi ljudi, u urednim redovima stvoriše se među ljudima koji su ležali po zemlji kao da su mrtvi. Ne, jesu mrtvi. Met opet nehajno zakotrlja kuglu.