Bio je to istinski san; to je shvatila i pre nego što je izbledeo. Tračak budućnosti koji će se možda odigrati, upozorenje na ono na šta mora da pazi. Istinski snovi uvek predstavljaju mogućnosti, a ne tvrdnje - često mora da podseća sebe na to; Snevanje nije Proricanje - ali ovo je strašna mogućnost. Sve do jednog, ti ljudski čunjevi predstavljaju na hiljade ljudi. U to jeste sigurna. A neki iluminator je deo svega toga. Met je jednom upoznao iluminatorku, ali to je bilo davno. Ovde je reč o nečemu novijem. Iluminatori su raštrkani na sve četiri strane sveta, a njihove esnafske kuće srušene. Jedna od njih čak je upražnjavala svoj zanat s putujućom menažerijom u kojoj su neko vreme bile Elejna i Ninaeva. Met bi bilo gde mogao naći iluminatora. Svejedno, to je samo moguća budućnost. Sumorna i krvava, ali samo moguća. Mada, sanjala ju je najmanje dvaput dosad. Nije to bio potpuno isti san, ali uvek je imao isto značenje. Znači li to kako je verovatnije da će se ostvariti? Moraće pitati Mudre kako bi to saznala, a sve je nevoljnija da to čini. Svako pitanje koje im postavi nešto im otkriva, a njihovi ciljevi nisu i njeni. Da bi spasle šta mogu od Aijela, mirne duše bi pustile da Bela kula bude skršena do temelja. Ona mora da misli ne samo o jednom narodu ili o jednoj naciji.
Još snova.
S mukom se uspinjala uzanom stenovitom putanjicom koja se protezala licem visoke litice. Bila je okružena oblacima koji su skrivali i zemlju ispod nje i vrh iznad nje, ali je svejedno nekako znala da su i jedno i drugo veoma daleko. Koračala je oprezno. Putanja je bila zapravo ispucali rub stene, jedva dovoljno širok da ona stoji ramenom uz liticu, rub posut kamenjem krupnim kao njena pesnica koje bi se na pogrešan korak moglo izvrnuti i oboriti je u provaliju. Taj san je bezmalo podsećao na one snove o guranju žrvnja ili tegljenju taljiga, ali znala je ipak da je reč o istinskom snu.
Odjednom, taj kameni rub joj se izmače pod nogama uz prasak mrvljenja kamenja, a ona se prestravljeno uhvati za liticu, pokušavajući prstima da se zakači za nešto. Vrhovi prstiju skliznuše joj u jednu sićušnu pukotinu i ona prestade da pada, ali ruke je zaboleše od tog trzaja. Dok su joj stopala landarala u oblacima, slušala je tresak kamena koji je udarao o liticu dok je padao sve dok se taj zvuk nije potpuno izgubio, a da kamen pre toga nije udario o tle. Kao kroz maglu, sleva je videla odlomljenu stazu. Premda samo deset stopa daleko, isto kao da je bila čitavu milju udaljena - toliko je imala izgleda da je dosegne. Izmaglica je skrivala šta god da je od staze ostalo u drugom smeru, ali činilo joj se da je to još dalje. Izgubila je snagu u rukama. Nije mogla ni da se povuče naviše, već samo da tu visi obešena o vrhove prstiju dok ne padne. Rub pukotine pod njenim prstima bio je oštar kao nož.
Odjednom se pojavi neka žena; spuštala se iz oblaka niz liticu, lako i vešto kao da silazi niz stepenište. Na leđima je nosila mač. Lice joj je treperilo i ni u jednom trenutku nije se jasno videlo, ali mač je izgledao čvrsto i opipljivo kao kamen. Žena stiže do Egvene i pruži joj ruku. „Možemo zajedno do vrha“, kaza s dobro poznatim otegnutim naglaskom.
Egvena odgurnu taj san kao otrovnicu. Osetila je kako joj se telo bacaka i čula sebe kako stenje u snu, ali u tom trenutku nije mogla ništa. I ranije je sanjala Seanšane, jednu Seanšanku nekako povezanu s njom, ali ovo je Seanšanka koja će je spasti. Ne! Stavili su povodac na nju, napravili damane od nje. Radije bi umrla nego da je neka Seanšanka spase! Dugo je prošlo pre nego što je smogla pribranosti da umiri svoje usnulo telo. Ili je možda samo tako izgledalo. Ne Seanšanka; to nikada!
Snovi se lagano vratiše.
Pela se uz jednu drugu stazu duž litice obgrljene oblacima, ali ova je bila široka, popločana glatkim belim kamenom, a pod njenim stopalima nije bilo stenja i oblutaka. Litica je bila bela kao kreč i glatka kao da je uglačana. Mada je nebo bilo skriveno oblacima, bledi kamen skoro kao da je blistao. Brzo je koračala stazom i ubrzo shvatila da kruži oko nečega. Litica je zapravo toranj. Čim joj je to sinulo našla se povrh njega, na ravnom uglačanom disku omeđenom maglom. Mada, ne baš ravnom. Malo belo postolje stajalo je tačno u središtu tog kruga, a na njemu uljana svetiljka od čistog stakla. Plamen u njoj goreo je jarko i postojano, bez treperenja. I taj plamen je bio beo.
Odjednom iz magle izleteše dve ptice, dva gavrana crna kao noć. Hrleći preko vrha tornja, udariše svetiljku i nastaviše da lete ne zastajkujući. Svetiljka se zanese i nakrivi, teturajući povrh postolja, rasipajući kapi ulja. Neke od tih kapi zapališe se u vazduhu i nestaše. Druge popadaše oko niskog postolja i svaka izrodi sićušan treperavi beli plamen. A svetiljka nastavi da se ljulja, na ivici da padne.
Egvena se trže i probudi u mraku. Zna. Prvi put tačno zna šta san znači. Ali zašto bi sanjala da je neka Seanšanka spasava, a onda da Seanšani napadaju Belu kulu? Napad će do srži potresti Aes Sedai i ugroziti čak i Kulu. Naravno, to je samo mogućnost. Ali događaji viđeni u istinskim snovima verovatniji su od drugih mogućnosti.
Činilo joj se da smireno razmišlja o tome, ali kada se začu grubo šuštanje platna sa ulaza, ona umalo da prigrli Istinski izvor. Brzo prođe kroz polazničke vežbe kako bi se smirila - voda teče preko oblutaka, vetar duva kroz visoku travu. Svetlosti, jeste se uplašila. Dve su vežbe bile potrebne da bi se makar malo smirila. Ona zausti da pita ko je to.
„Spavaš?“, tiho promrmlja Halima. Zvučala je napeto, skoro uzbuđeno. „Pa, i meni bi prijalo da se lepo naspavam."
Slušajući kako se žena u mraku sprema za spavanje, Egvena je nepomično ležala. Ako joj stavi do znanja da je budna, moraće da razgovara s njom, a to bi joj trenutno bilo veoma neprijatno. Bila je poprilično sigurna da je Halima našla sebi društvo, mada ne za celu noć. Naravno, Halima može da radi šta god hoće, ali Egvena je svejedno bila razočarana. Priželjkujući da je ostala da spava, opet je utonula, samo što ovoga puta nije ni pokušala da se zaustavi negde na polovini. Upamtiće sve snove koje bude sanjala, a potrebno joj je da zaista odspava.
Čeza je poranila da joj donese poslužavnik s doručkom i da joj pomogne da se obuče. Bilo je veoma rano i nimalo svetio. Sunčeva svetlost je još bila slaba i da bi se išta videlo, bile su neophodne svetiljke. Naravno, ugarci u gorioniku utrnuli su preko noći, pa je vazduh bio siv i hladan. Možda danas i sneg padne. Halima se uvukla u svoju dugu svilenu košulju i haljinu, šaleći se kroz smeh kako bi volela da i ona ima služavku, dok je Čeza zakopčavala niz dugmadi koji se pružao niz leđa Egvenine haljine. Punačkoj ženi lice je bilo ukočeno i u potpunosti se pravila da ne primećuje Halimu. Egvena ništa nije govorila. Veoma odlučno ništa nije govorila. Halima nije njena sluškinja i nema prava da joj određuje kako će se ponašati.
Taman kad je Čeza završila s poslednjim dugmencetom i potapšala Egvenu po ruci, u šator uđe Nisao, pustivši sa sobom talas hladnog vazduha. Pogledavši na tren pre nego što šatorsko krilo pade kroz izlaz, Egvena vide da je napolju još sivo. Svakako ima izgleda za sneg.
„Moram da popričam nasamo s majkom“, kaza ona, uvijena u plašt kao da sneg već pada. Tako oštar glas nije bio uobičajen za tu ženu sitnog stasa.
Egvena klimnu Čezi, koja pade u naklon ali ipak upozori: „Nemoj da ti se doručak ohladi“, dok je izlazila iz šatora.