Kada je stigla do vrha prve staze koja vodi gore, više se nije trudila da sakriva tragove. Tu već nije bilo ni izbliza onoliko prašine, a i to što je bilo beše izbeleženo točkovima taljiga i koracima; još jedan par nejasnih tragova niko neće primetiti. Ali svejedno je nastavila da brzo hoda. Obično bi se razvedrila na pomisao o večnom životu, na pomisao da će vremenom vladati preko Mesane kao što sada čini preko Elaide. Pa, očekivati da će svesti Mesanu na Elaidin stepen poslušnosti previše je ambiciozno, ali svejedno i dalje može da priveže sebe uz nju tako da joj uspon bude sasvim siguran. Danas su joj se misli stalno vraćale na činjenicu da je bila van Kule skoro mesec dana. Mesana se sasvim sigurno nije trudila da u njenom odsustvu drži Elaidu pod svojom vlašću, mada će Izabrana začelo okriviti Alvijarin ako nešto pođe po zlu. Naravno, Elaidi je poslednjeg puta propisno pokazano gde joj je mesto. Žena je preklinjala da prestane da nasamo prima pokajanja kod nadzornice polaznica. Naravno da je previše prestravljena da bi učinila neki prestup. Naravno. Alvijarin odlučno odgurnu Elaidu na sam kraj svega o čemu je razmišljala, ali ne uspori korak.
Druga staza odvede je do najvišeg podruma, gde je pustila da svetleča kugla nestane i otpustila saidar. Tu su senke bile prošarane lokvama slabašnog svetla koje su se skoro dodirivale. Svetio su prosipale svetiljke u gvozdenim držačima postavljenim duž kamenih zidova koji su na tom nivou bili uredno isklesani. Ništa se nije ni mrdnulo sem jednog pacova, koji je uz slabašno grebuckanje kandžama po kamenu pobegao. Od toga se skoro nasmešila. Skoro. Sada je Kula načičkana očima Velikog gospodara, mada izgleda niko nije primetio da su štitovi pali. Mislila je da nije reč o nečemu što je Mesana učinila; jednostavno, štitovi više ne rade kako bi trebalo. Ima... procepa. Ona svakako nije marila da li ju je životinja videla ili prijavila to što je videla, ali svejedno je brzo zamakla na uzano kružno stepenište. Na tom nivou možda ima ljudi kojima se ne može verovati ništa više nego pacovima.
Možda, razmišljala je dok se uspinjala, može ispitati Mesanu o onoj nemogućoj buktinji Moći, samo da u tome bude... pažljiva. Izabrana će pomisliti da nešto krije ako to ne bude pomenula. Mora da se sve žene na celom svetu koje mogu da usmeravaju pitaju šta se to desilo. Ona će samo morati da pripazi da joj ne izleti ništa što bi nagovestilo da je zapravo obišla to mesto. Naravno, dugo pošto je blesak nestao - nije ona toliko glupa da se jednostavno ušeta u to - ali Mesana je izgleda mislila kako Alvijarin treba da obavlja svoje zadatke a da pri tom ne odvaja ni trenutak za sebe. Zar ta žena zaista veruje da ona nema svojih poslova? Najbolje je ponašati se kao da ih zaista nema. Bar trenutno.
U senkama na vrhu stepeništa stade ispred jednih malih običnih vrata, grubo obrađenih s njene strane, kako bi se pribrala dok je prebacivala plašt preko ruke. Mesana je jedna od Izabranih, ali i dalje ljudsko biće. Mesana ume da pogreši. A ubila bi Alvijarin za tren oka kad bi ona načinila neku grešku. Ulizuj se, pokoravaj i preživljavaj. I uvek budi na oprezu. To je znala davno pre nego što je upoznala jednu od Izabranih. Iz torbice za pojasom izvadila je belu ešarpu Čuvarke, pa je prebacila preko ramena i pažljivo odškrinula vrata, pa oslušnula. Tišina, baš kao što je i očekivala. Zakoračila je u deveto spremište i zatvorila vrata za sobom. Sa unutrašnje strane vrata nisu bila ništa manje jednostavna, ali behu tako uglačana da su se presijavala mekim sjajem.
Biblioteka Kule podeljena je na dvanaest spremišta, ili je bar tako javnosti poznato, od kojih je deveto najmanje, posvećeno radovima o različitim vrstama aritmetike, ali i dalje je to jedna ogromna odaja: izduženi oval s tavanicom u obliku spljoštene kupole, ispunjena redovima i redovima visokih drvenih polica, a svaka od njih je bila okružena uzanim šetalištem četiri stope iznad sedmobojnih podnih pločica. Pored polica su stajale visoke merdevine na točkićima tako da se mogu s lakoćom pomerati, kako po podu tako i po galerijama, kao i mesingane podne svetiljke sa osnovama tako teškim da su za svaku potrebna trojica ili četvorica muškaraca da bi ih pomerila. U Biblioteci se neprestano pazi na mogućnost izbijanja požara. Sve su podne svetiljke jarko gorele, pripremljene da obasjaju put svim sestrama koje hoće da nađu neku knjigu ili rukopis u nekoj kutiji, ali ručna bibliotekarska kolica s tri obimna toma u kožnim koricama koja čekaju da budu vraćena na mesto i dalje su bila posred jednog prolaza između polica, tačno tamo gde su se nalazila kada je ona poslednji put tuda prošla. Nije mogla da pojmi čemu potreba za različitim vrstama aritmetike, niti zašto je tako mnogo knjiga napisano o tome, i mada se Kula ponosi time što poseduje najveću zbirku knjiga na svetu, koja obuhvata sve moguće teme, izgleda da je većina Aes Sedai saglasna s njom. Nikada nije videla još neku sestru u devetom spremištu, što je upravo razlog zašto ga je koristila kao ulaz u Kulu. Kod velikih zasvođenih vrata, koja su stajala otvorena kao da pozivaju na ulazak, zastala je i osluškivala sve dok se nije uverila da je hodnik iza vrata potpuno prazan pre nego što je zakoračila u njega. Svima bi bilo čudno to da je ona iznenada razvila zanimanje za knjige koje se tu nalaze.
Dok je žurila glavnim hodnicima, gde su podne pločice bile poredane u bojama ađaha tako da se ponavljaju, shvatila je da je biblioteka tiša nego obično, čak i ako se u obzir uzme koliko je trenutno malo Aes Sedai u Kuli. Poneka sestra uvek je tu, makar samo bibliotekarke - neke Smeđe čak imaju stanove u višim nivoima kao dodatak svojim odajama u Kuli - ali ogromne prilike uklesane u hodnike zidova, kitnjasto odeveni ljudi i čudne životinje visoke deset stopa i više, kao da su jedini žitelji biblioteke. Zamršeno izrezbareni svećnjaci koji su visili na lancima s tavanice deset stopa iznad njene glave slabašno su škripali od promaje koja kroz hodnike duva. Koraci su joj zvučali neprirodno glasno i tiho ječali odbijajući se o zasvođenu tavanicu.
„Mogu li da ti pomognem?“, začu se tih ženski glas iza nje.
Pre nego što stiže da se suzdrži, Alvijarin se prenu i munjevito okrenu, a plašt joj skoro spade s ruke. „Zemaila, samo sam htela da se prošetam kroz biblioteku“, reče i smesta se naljuti na sebe. Ako je toliko uplašena da daje objašnjenje jednoj bibliotekarki, onda zaista mora da se pribere pre nego što Mesani podnese izveštaj. Skoro da je poželela da Zemaili kaže šta se dešava na Tremalkingu, samo da vidi bi li se ova lecnula.
Tup izraz na tamnoputom licu Smeđe sestre nije se nimalo promenio, ali trunčica nekog neprepoznatljivog osećanja malčice joj je obojila glas. Visoka i veoma vitka, Zemaila je uvek bila suzdržana i hladna, ali Alvijarin je oduvek pretpostavljala da je daleko manje stidljiva nego što se pretvara i daleko manje prijatna. „To je sasvim razumljivo. Biblioteka je spokojna, a ovo je tužno vreme za sve nas. Naravno, za tebe još tužnije."
„Naravno“, ponovi Alvijarin kao da priča napamet. Tužno vreme? Za nju naročito? A taman je počela da se nosi mišlju da odvuče tu ženu u neki zabačeni kutak gde bi mogla da je ispita i da je se reši, kad je primetila jednu drugu Smeđu, oblu ženu još tamnije puti od Zemaile, kako je gleda nešto dalje niz hodnik. Ajden i Zemaila slabe su u Moći, ali teško bi ih savladala odjednom, ako je to uopšte moguće. Zašto su obe u prizemlju? Te dve se retko viđaju, pošto se stalno šetaju između svojih odaja na višim nivoima koje dele s Nijein, trećom sestrom iz Morskog naroda, i takozvanog trinaestog spremišta, gde se čuvaju tajni zapisi. Sve tri tu rade, svojevoljno do guše u poslu. Nastavila je dalje pokušavajući da ubedi sebe kako je bojažljiva bez ikakvog razloga, ali to nimalo nije pomoglo da smiri osećaj jeze koji ju je obuzeo i žmarce koji su joj promicali niz kičmu.