Odjednom se svetlost u prostoriji pomrači i čitava odaja potonu u uskomešane sumračne seni. Svetlost koja je padala na prozore kao da nije mogla da prodre dalje od okana. Alvijarin se za tren oka nađe na kolenima, glave pognute. Drhtala je od želje da što pre istrese svoje strahove, ali sa Izabranima običaji se moraju poštovati. „Živim da bih služila, Velika gospodarice“, kaza - i samo to. Ne može da protraći ni trenutak, a kamoli sat vremena na vrištanje u bolovima. Šake je stisnula jednu uz drugu da ne bi drhtale.
„Dete, u čemu se sastoji tvoja kob?“ Beše to ženski glas, ali kao od kristalnih zvonaca. Nezadovoljnih zvonaca. Samo nezadovoljnih. Ljutita zvonca mogla bi da znače smrt na licu mesta. „Ako misliš da ću prstom mrdnuti da ti povratim ešarpu Čuvarke, grdno grešiš. I dalje možeš da uradiš ono što želim, samo uz nešto malo više truda. A tvoju pokoru kod nadzornice polaznica smatraj mojom malom kaznom. Upozorila sam te da ne pritiskaš Elaidu baš onoliko."
Alvijarin proguta svoje primedbe. Elaida nije žena koja bi se povila bez snažnog pritiska. Mesana to mora znati. Ali primedbe umeju da budu opasne kada je reč o Izabranima. Sa Izabranima je mnogo šta opasno. U svakom slučaju, Silvijanin kaiš je sitnica u poređenju s glavosečinom sekirom.
„Velika gospodarice, Elaida zna“, izusti ona i diže pogled. Pred njom je stajala žena od svetlosti i senki, ogrnuta svetlošću i senkom, sva u strogom crnilu i srebrnastom belilu koje teče jedno iz drugoga pa nazad. Srebrne oči mrštile su se s lica od dima, a srebrne usne bile su čvrsto stisnute. To je samo Varka, zapravo ništa bolja nego što bi je Alvijarin izvela. Kako je Mesana koračala po domanskom tepihu, video se blesak zelene svilene suknje izvezene kitnjastim bronzanim trakama. Ali Alvijarin nije mogla da vidi tkanja koja sačinjavaju tu Varku ništa više nego što je osetila one pomoću kojih je ta žena stigla ili obavila sobu u senke. Koliko je ona mogla da oseti, Mesana i ne može da usmerava! Obično je izgarala od pohlepe za tim dvema tajnama, ali danas skoro da nije ni obraćala pažnju na njih. „Velika gospodarice, ona zna da sam ja u Crnom ađahu. Ako je mene otkrila, onda je nekome naredila da duboko kopa. Moguće je da su desetine nas u opasnosti, a možda i sve mi.“ Najbolje je da pretnju predstavi što je moguće većom, ako želi da bude sigurna u odgovor. Možda i jeste tako.
Ali Mesanin odgovor bilo je nehajno mahanje sada srebrne ruke. Oko očiju crnjih od ugljena lice joj je blistalo kao mesec. „To je besmisleno. Elaida ne može da se odluči ni veruje li da Crni ađah uopšte postoji. Samo pokušavaš da sebe poštediš malo bola. Možda će te još malčice podučiti tome da grešiš." Alvijarin stade da preklinje dok je Mesana dizala tu ruku više, a u vazduhu stade da se obrazuje tkanje koje predobro pamti. Mora naterati tu ženu da shvati!
Odjednom, senke u prostoriji kao da zadrhtaše. Sve kao da se nekako pomeri postrance a tama se zgusnu u ponoćne grudve. A onda tame nestade. Alvijarin sva zabezeknuta shvati da preklinjući pruža ruke prema plavookoj ženi od krvi i mesa, odevenoj u zelenu haljinu izvezenu bronzom. Izluđujuće poznatu ženu koja izgleda kao da je nadomak srednjih godina. Ona zna da je Mesana u Kuli, prerušena u neku od sestara, mada nijedan Izabrani kojeg je upoznala nije na licu imao ni traga bezvremenosti, ali jednostavno nije mogla to lice da upari sa imenom. A onda je shvatila još nešto - to lice se boji. Krije to, ali boji se.
„Bila je veoma korisna“, reče Mesana, ni najmanje ne zvučeći kao da se plaši, glasom koji je poigravao na rubu prepoznatljivosti, „a sada ću morati da je ubijem."
„Uvek si bila... prevelika rasipnica“, odgovori hrapav glas, nalik na mrvljenje trule kosti zgažene čizmom.
Alvijarin se preturi od zabezeknutosti kada ispred jednog prozora ugleda visoku mušku priliku u crnom oklopu od ploča koje su se preklapale slične zmijskoj krljušti. Ali to nije bio čovek. To bledo i beskrvno lice nije imalo oči, već samo mrtvu belu kožu tamo gde bi trebalo da budu. Služeći Mračnog gospodara sretala je ranije Mirdraale, pa čak joj je i polazilo za rukom da se suoči s njihovim bezokim pogledom a da se ne prepusti užasu koji ti pogledi izazivaju, ali od ovog se zakoprcala preko poda bežeći unazad sve dok leđima nije bolno udarila o nogar stola. Vrebači liče kao jaje jajetu - visoki, vitki i istovetni - ali ovaj je za glavu viši nego obično i strah kao da zrači iz njega, utapajući joj se u kosti. Ne razmišljajući šta čini, posegnu za Izvorom. I skoro vrisnu. Izvor je nestao! Nije bila pod štitom; jednostavno nije bilo ničeg što bi mogla da prigrli! Mirdraal je pogleda i nasmeši se. Vrebači se nikada ne smeše. Nikada. Hrapavog grla, borila se za dah.
„Može biti korisna“, grubim glasom procedi Mirdraal. „Ne želim da Crni ađah bude uništen."
„Ko si ti da se protiviš jednoj od Izabranih?“, prezrivo zatraži Mesana da čuje, a onda upropasti tu izjavu oblizujući usne.
„Misliš li da je Ruka Senke samo ime?" Mirdraalov glas više nije škripao. Šupalj i prazan, kao da je iz neke nezamislive daljine ječao. Stvorenje je raslo dok je govorilo, sve dok mu glava nije dotakla tavanicu, skoro dva hvata više. „Pozvana si i nisi došla. Moja ruka daleko doseže, Mesana."
Vidno drhteći, Izabrana otvori usta, možda da preklinje, ali crni oganj odjednom blesnu oko nje, a ona vrisnu kada joj odeća spade s tela svedena na pepeo. Okovi od crnog ognja pribiše joj ruke uz bokove i obmotaše joj se oko nogu, a usplamtela kugla crnila pojavi se u ustima, razjapivši joj vilice. Migoljila se tu, stojeći naga i bespomoćna, a od pogleda njenih iskolačenih očiju Alvijarin samo što se nije uneredila.
„Želiš li da znaš zašto jedna od Izabranih mora biti kažnjena?" Glas je opet postao samo hrapavo škriputanje, a Mirdraal se opet pretvorio u samo previsokog Vrebača, ali Alvijarin se nije dala obmanuti. „Želiš li da gledaš?“, upita je.
Trebalo bi da se prostre po podu i da preklinje za živu glavu, ali nije mogla ni da mrdne. Nije mogla da se otrgne tom bezokom pogledu. „Ne, Veliki gospodaru“, uspe da izusti usta suvih kao pesak. Znala je. To je nemoguće, ali znala je. Odjednom shvati da joj suze klize niz obraze.
Mirdraal se opet nasmeši. „Mnogi su pali s velikih visina jer su hteli da previše znaju."
To poteče prema njoj, ne; ne to - Veliki gospodar odeven u kožu Mirdraala poteče prema njoj. Hodao je nogama, ali nema boljeg opisa za njegovo kretanje. Bleda, u crno odevena prilika nagnu se prema njoj, a ona htede da vrisne kada joj prstom dodirnu čelo. Vrisnula bi samo da je mogla reč da izusti. Samo da je mogla da udahne. Nije imala vazduha u plućima. Taj dodir oprlji je kao usijano gvožđe. Maglovito se zapita kako to da ne oseća smrad svog sprženog mesa. Veliki gospodar se ispravi, a plamteči bol se smanji pa nestade. Ali njen užas nije se ni najmanje smanjio.
„Obeležena si kao moja“, hrapavo procedi Veliki gospodar. „Mesana ti sada ništa neće - ako joj ja ne dozvolim. Naći ćeš ko to ovde preti mojim stvorenjima i predati takve meni u ruke." Okrenu se od nje, a mračni oklop pade mu s tela. Ona se iznenadi kada oklop, umesto da jednostavno nestane, tresnu o tepihom zastrt popločani pod uz zveket čelika. Bio je odeven u crnilo, a ona nije mogla da oceni je li to svila, koža ili nešto drugo. Njena tama kao da je upijala svu svetlost iz sobe. Mesana poče da se bacaka onako uvezana, oštro ječeći iako su joj usta zapušena. „Sada odlazi“, reče joj on, „ako hoćeš da živiš još jedan sat.“ Mesanino glasanje pretvori se u očajničku vrisku.
Alvijarin nije ni znala kako je izašla iz svojih odaja - nije mogla ni da shvati kako uopšte stoji kada su joj noge kao pihtije - ali svejedno je zatekla sebe kako trči kroz hodnike, zadigavši suknje do kolena i jureći koliko je noge nose. Odjednom se pred njom pojavi početak jednog širokog stepeništa i jedva joj pođe za rukom da se zaustavi pre nego što poleti u vazduh. Klonuvši uza zid, sva se tresući, zagleda se niz zakrivljeno stepenište od belog mermera. Pred očima joj je bio prizor njenog tela kako se pretura i lomi niz stepenište.