Sva zadihana, promukla i odranog grla, drhtavom rukom uhvati se za čelo. Misli su joj se tumbale jedna preko druge kao što bi se ona skotrljala niz stepenište. Veliki gospodar ju je obeležio kao svoju. Prsti joj skliznuše preko glatke kože na kojoj nikakvog traga nije bilo. Oduvek je cenila znanje - moć iz znanja izvire - ali ovoga puta nije želela da zna šta se dešava u odajama iz kojih je pobegla. Žarko je želela da ne zna ni da se nešto uopšte dešava. Veliki gospodar označio ju je svojim belegom, ali Mesana će naći neki način da je ubije zbog toga što zna šta se njoj desilo. Veliki gospodar obeležio ju je i dao joj zapovest. Mogla bi da preživi, ako otkrije ko proganja Crni ađah. Nekako se uspravivši, žurno obrisa suze sa obraza. Nije mogla da skine pogled sa stepeništa koje se pred njom strmo spuštalo. Elaida začelo sumnja na nju, ali ako nema ničim da potkrepi svoje sumnje, ona uvek može da izvede lažni lov. Sve što mora da uradi jeste da u tu priču uključi i Elaidu kao pretnju koje se valja rešiti. Predati je u ruke Velikom gospodaru. Prsti joj opet poleteše ka čelu. Ona zapoveda Crnim ađahom. Glatka, netaknuta koža. Tejlin je bila tamo, u Elaidinim odajama. Zašto je onako gledala Jukiri i Dosinu? Tejlin je Crna, mada, naravno da ne zna da je i Alvijarin. Da li će se taj beleg pokazati u ogledalu? Postoji li nešto što drugi mogu da vide? Ako već mora da skroji spletku za Elaidine navodne lovce, mogla bi da počne od Tejlin. Pokuša da u mislima iscrta put kojim poruka mora da se kreće od Srca do Srca pre nego što stigne do Tejlin, ali nije mogla da prestane da zuri niz stepenice, zamišljajući kako joj se telo lomi i krši na putu do podnožja. Veliki gospodar ju je obeležio.
22
Jedan odgovor
Pevara je pomalo nestrpljivo čekala da sitna, vitka Prihvaćena spusti srebrni poslužavnik na stočić i otkrije posudu s kolačima. Niska žena ozbiljnog lica, Pedra nije lenjivica niti mrzi to što čitavo jutro mora da provede donoseći i odnoseći stvari za jednu Predstavnicu, već je samo tačna i pažljiva. To su korisne osobine koje treba hrabriti. Svejedno, kada je Prihvaćena pitala da li da naspe vino, Pevara je oštro odgovorila: „Same ćemo, dete. Ti sačekaj u predvorju." Skoro da je kazala toj mladoj ženi da se vrati svom učenju.
Pedra raširi široke bele suknje s višebojnim porubom i pade u skladan naklon, ničim ne pokazujući uzbuđenje i zbunjenost, kako to Prihvaćene često čine kada je neka Predstavnica naprasita. Prihvaćene prečesto svaku zajedljivost u glasu neke Predstavnice prihvataju kao stav o sopstvenoj podobnosti za šal - kao da Predstavnice nemaju druga posla.
Pevara je sačekala da se vrata za Pedrom zatvore i da reza škljocne na mesto pre nego što je odobravajuće klimnula glavom. „Ta će ubrzo biti uzdignuta do Aes Sedai“, primeti. Veoma je ispunjavajuće kada ma koja žena stigne do šala, ali naročito kada je u početku izgledalo da ta žena ne obećava. Izgleda da su u poslednje vreme upravo sitna zadovoljstva jedina do kojih se može doći.
„Ali neće biti jedna od nas, bar tako mislim“, odgovori njena iznenađujuća gošća, koja je do maločas proučavala niz oslikanih minijatura Pevarine mrtve porodice što su stajale uredno poređene na ploči mermernog kamina, s lica isklesanog tako da podseća na talase. „Nesigurna je u vezi s muškarcima. Verujem da se oseća pomalo bojažljivo kada je o njima reč.“
Tarna svakako nikada nije bila bojažljiva ni zbog muškaraca ni zbog ičega drugog, svakako ne otkad je pre nešto malo više od dvadeset godina stigla do šala. Pevara je pamti kao veoma unezverenu polaznicu, ali plave oči te bledokose žene sada su postojane kao kamenje. A otprilike i tople kao kamenje usred zime. Svejedno, ima nečeg u tom hladnom i ponosnom licu, nečeg u tome kako su joj usne stisnute, zbog čega jutros izgleda kao da se oseća nelagodno. Pevara nije mogla ni da zamisli šta je to što bi uznemirilo Tarnu Fejr.
Ali pravo pitanje jeste zašto je ta žena došla da je poseti. Graniči se s nedoličnošću to što je došla da nasamo poseti ma koju Predstavnicu, a naročito Crvenu. Tarna je i dalje imala odaje u delu koji pripada Crvenima, ali sve dok je na svom novom položaju, više nije deo Crvenog ađaha uprkos grimiznom vezu na tamnosivoj haljini. Odlaganje preseljenja u njene nove odaje moglo bi se smatrati osetljivošću - ali samo kod onih koji je ne znaju.
Pevara je bila oprezna prema svemu neobičnom sve otkad ju je Siejna uvukla u lov na Crni ađah. A Elaida veruje Tarni, baš kao što je verovala Galini; pametno je biti veoma oprezan sa svakom kojoj Elaida veruje. I sama pomisao na Galinu - Svetlost tu ženu večno pržila - izluđivala je Pevaru, ali postoji tu i još jedna veza. I Galina se posebno zanimala za Tarnu kada je ova bila polaznica. Istina, Galina se zanimala za svaku polaznicu ili Prihvaćenu za koju je mislila da bi se možda pridružila Crvenima, ali to je svejedno još jedan razlog za oprez.
Naravno, Pevara nije dopustila da joj se išta od svega toga vidi na licu. Dovoljno je dugo Aes Sedai. Smešeći se, uhvatila se za poslužavnik i dugovrati srebrni ibrik iz kojeg se dizao slatkasti miris začina. „Jesi li za vino, Tarna, u znak čestitke za tvoje uzdizanje?"
Sa srebrnim peharima u rukama, zavalile su se u naslonjače doručja izrezbarenih spiralama, što je bio stil koji je pre skoro stotinu godina izašao iz mode u Kandoru, ali Pevara ga ipak voli. Nije nalazila nikakav razlog da svoj nameštaj ili bilo šta drugo menja u skladu s trenutnim hirovima. Te stolice joj služe otkad su napravljene i sasvim su udobne kada im se doda nekoliko jastuka. Ali Tarna je sedela ukočeno, na samom rubu svoje naslonjače. Nju nikad niko nije nazvao opuštenom, ali očigledno joj jeste nelagodno.
„Nisam sigurna da zaslužujem čestitke“, kaza i pređe prstom preko uzane crvene ešarpe prebačene oko vrata. Nije propisano to koje nijanse mora biti, a ona je odabrala tako jako skerletnu da je skoro blistala. „Elaida je bila uporna, a ja nisam mogla da odbijem. Mnogo toga se promenilo otkad sam otišla iz Kule, kako spolja tako i iznutra. Zbog Alvijarin sve su počele da Čuvarku... drže na oku. Pretpostavljam da će neke hteti da bude išibana kada se napokon vrati. A Elaida..." Zastade da otpije gutljaj vina, ali kada spusti pehar nastavi u drugom smeru. „Često sam slušala kako tebe nazivaju netradicionalnom. Čak sam čula da si jednom izjavila kako bi volela da imaš Zaštitnika."
„Zvali su me i gore nego samo netradicionalnom“, suvo odvrati Pevara. Šta li je ta žena htela da kaže u vezi sa Elaidom? Zvučalo je kao da bi odbila ešarpu Čuvarke da je mogla. Čudno. Tarna teško da je stidljiva ili da beži od dužnosti i posla. Izgleda da je najbolje ćutati. Naročito o Zaštitnicima. Ako se o tome raspreda, onda je previše pričala. Sem toga, ako dovoljno dugo ćutiš, tvoja sagovornica će uvek početi da priča makar samo da bi ispunila tišinu. Ćuteći možeš mnogo toga da naučiš. Lagano je pijuckala vino. U njemu je bilo previše meda za njen ukus, a nedovoljno đumbira.
I dalje ukočena, Tarna ustade i priđe kaminu, gde je stala da zuri u minijature na belim lakiranim postoljima. Diže ruku da dodirne jedan oval od belokosti, a Pevara oseti kako joj se ramena zatežu - beše to jače od nje. Georg, njen najmlađi brat, imao je samo dvanaest godina kada je poginuo, kada su svi na tim slikama poginuli, u jednom ustanku Prijatelja Mraka. Oni nisu bili porodica koja je sebi mogla da priušti minijature od belokosti, ali kada je došla do novca našla je jednog slikara koji je bio u stanju da pretoči njene uspomene u likove. Georg je bio prelep dečak, visok za svoje godine i potpuno neustrašiv. Dugo nakon što se to desilo, saznala je kako je njen mlađi brat poginuo. S nožem u ruci, stajao je nad očevim telom i pokušavao da odbrani majku od rulje. To se tako davno desilo. U svakom slučaju, svi bi oni svejedno odavno umrli, kao i deca njihove dece. Ali neke mržnje nikada ne umiru.