„Kako sam čula, Ponovorođeni Zmaj je ta’veren“, naposletku reče Tarna, i dalje piljeći u Georgovu sliku. „Misliš li da je svuda izmenio zakone slučajnosti? Ili da same menjamo budućnost, korak po korak, sve dok se nađemo negde gde nikada ne bismo očekivale?"
„Kako to misliš?“, upita Pevara, trunčicu oštrije nego što joj je to bila namera. Nije joj se dopalo što ta žena tako netremice zuri u sliku njenog brata dok priča o muškarcu koji može da usmerava, sve i ako je to Ponovorođeni Zmaj. Ugrize se za usnu da ne bi rekla Tarni da se okrene i da je pogleda. Čovek ne može da čita s leđa ono što može da pročita s lica.
„Nisam očekivala neke velike poteškoće u Salidaru, ali ni veliki uspeh - a ono što sam zatekla..." Je li to odmahnula glavom, ili samo promenila ugao pod kojim zuri u minijature? Pričala je lagano, ali u glasu joj se čuo odjek žurbe koju je tada osećala. „Ostavila sam golubara dan puta van sela, ali trebalo mi je svega pola dana da se vratim do nje. Nakon što sam pustila ptice s primercima svog izveštaja, nastavila sam dalje toliko žurno da sam morala da isplatim tu ženu jer nije mogla da me prati. Ni sama ne znam koliko sam konja promenila. Ponekad su životinje bile toliko istrošene da sam u štalama morala da pokazujem svoj prsten kako bi ih prihvatali u zamenu, čak i uz doplatu u srebru. A zato što sam toliko žurila, zatekla sam se u jednom selu u Murandiji dok je... družina za novačenje... bila prisutna. Da od onoga što sam videla u Salidaru nisam bila onoliko prestravljena od brige šta će biti s Kulom, odjahala bih do Ebou Dara, ukrcala se u brod za Ilijan pa onda uzvodno, ali pomisao da idem južno umesto severno, pomisao da čekam na plovilo, poterala me je kao strelu prema Tar Valonu. I tako sam se zatekla u tom selu na vreme da ih vidim."
„Koga, Tarna?"
„ Aša'mane." Žena se tada okrenu. Oči joj i dalje behu kao plave ledenice, ali napete. Držala je pehar obema rukama kao da pokušava da upije njegovu toplotu. „Naravno, tada nisam znala šta su oni, ali otvoreno su novačili muškarce da slede Ponovorođenog Zmaja - i činilo mi se pametnijim da saslušam šta pričaju pre nego što otvorim usta. I dobro što sam ćutala. Bilo ih je šestorica, Pevara. Šest muškaraca u crnim kaputima. Dvojica sa srebrnim mačevima na okovratnicima ispipavali su muškarce da li bi možda hteli da nauče da usmeravaju. O, nisu to rekli tako otvoreno. Nazvali su to vitlanjem munjama. Vitlanje munjama i jahanje gromova. Ali meni je bilo sasvim jasno, ako već ne budalama kojima su se obraćali."
„Da; dobro što si ćutala“, tiho joj reče Pevara. „Šest muškaraca koji mogu da usmeravaju više je nego opasno za jednu samu sestru. Naše ’oči i uši’ stalno pričaju o tim družinama za novačenje - pojavljuju se svuda od Saldeje do Tira - ali izgleda da niko nema predstave kako da ih spreči u tome. Ako već nije prekasno za to." Zamalo što se opet nije ugrizla za usnu. U tome je muka kad se priča. Čovek ponekad kaže više nego što je želeo.
Za divno čudo, Tarna se malo opusti na tu primedbu. Vrati se u svoju naslonjaču, pa se zavali, mada se u njenom držanju i dalje mogla primetiti ' trunčica opreza. Pažljivo je birala šta će da kaže, zastajkujući da prinese vino usnama, ali koliko je Pevara mogla da vidi - zapravo nije pila. „Dok sam rečnim brodom plovila na sever, imala sam vremena da razmišljam. Dugo.
A još duže pošto nas je ona budala od kapetana nasukala na sprud s takvom silinom da se jarbol slomio a trup probušio. Dani su mi prošli u pokušajima, kad smo se iskrcali, da dozovem neki drugi brod i dani u traženju konja. Naposletku me je ubedilo to što je u jedno selo poslato šest ljudi. O, valjda i u čitav taj okrug, ali taj kraj nije mnogo naseljen. Ja... verujem da je prekasno."
„Elaida misli da svi oni mogu biti smireni“, primeti Pevara neobavezno. Već se jednom istrčala.
„Kada mogu da pošalju šestoricu u jedno seoce i da Putuju? Koliko ja vidim, samo je jedan odgovor. Mi..." Tarna duboko udahnu, ponovo pipajući jarkocrvenu ešarpu, ali sada - činilo se - više iz nekakvog žaljenja nego zbog želje da dobije na vremenu. „Pevara, Crvene sestre moraju da ih uzmu za Zaštitnike."
To beše toliko iznenađujuće da Pevara trepnu. Da je Pevara imala samo malo manje vlasti nad sobom, otvoreno bi se zablenula u nju. „Jesi li ti ozbiljna?"
One ledenoplave oči nepokolebljivo je pogledaše. Najgore je prošlo - ono nezamislivo naglas je izrečeno - i Tama se opet pretvorila u ženu od kamena. „Teško da je ovo nešto za šalu. Jedini drugi izbor koji imamo jeste da ih pustimo da rade šta hoće. Ko drugi to može da izvede? Crvene sestre sviknute su na suočavanje s takvim muškarcima i spremne na neumitne opasnosti. Sve ostale će ustuknuti pred tim. Svaka sestra moraće da uzme više od jednog, ali izgleda da Zelene uspevaju da se izbore s tako nečim. Mada mislim da bi se Zelene samo onesvestile da im neko ovo predloži. Mi... Crvene sestre... moramo učiniti ono što se mora."
„Jesi li pričala o ovome sa Elaidom?“, upita Pevara, a Tarna nestrpljivo odmahnu glavom.
„Elaida je ubeđena u ono što si ti kazala. Ona..." Žutokosa žena se namršteno zagleda u svoje vino pre nego što nastavi. „Elaida je počesto ubeđena u ono u šta želi da bude ubeđena i vidi samo ono što želi da vidi. Pokušala sam da povedem priču o Aša’manima prvog dana čim sam se vratila. Ne da bih predložila vezivanje; ne njoj. Nisam budala. A ona mi je zabranila da joj ih pominjem. Ali ti si... netradicionalna."
„A veruješ li da mogu biti smireni nakon što budu vezani? Nemam blage predstave šta bi to učinilo sestri koja drži vezu - a pravo da ti kažem, i ne želim da saznam." Pevara tada shvati da ona pokušava da dobije na vremenu, a ne Tarna. Nije imala predstave kuda taj razgovor ide kada je počeo, ali bila bi spremna da uloži sve što ima da se ne bi ovako završio.
„To bi možda mogao biti kraj, a možda će se pokazati kao nemoguće“, hladno odgovori ona. Ta žena jeste od kamena. „Bilo kako bilo, ne vidim drugog načina da izađemo na kraj s tim Aša’manima. Crvene sestre ih moraju vezati kao Zaštitnike. Ako se to ikako može, biću među prvima, ali to se učiniti mora.“
Sedela je tu mirno pijuckajući vino - i to dugo - a Pevara je samo mogla da je zgranuto gleda. Ništa što je Tarna rekla nije bilo dokaz da ne pripada Crnom ađahu, ali ona ipak ne može da bude nepoverljiva prema svakoj sestri koja to ne može da dokaže. Dobro, može i jeste kada je o Crnom reč, ali ima i drugih pitanja kojima se mora pozabaviti. Ona je Predstavnica, a ne samo lovačko pseto. Mora da misli na Belu kulu i na Aes Sedai daleko od Kule. I na budućnost.
Otvorivši izvezenu torbicu za pojasom, izvadi parčence hartije smotano u tanku cevčicu. Činilo joj se kao da bi trebalo da bukti ognjenim pismenima. Za sada, ona je jedna od svega dve žene u Kuli koje znaju šta je tu zapisano. Čak i nakon što ga je izvadila, oklevala je pre nego što ga je pružila Tarni. „Ovo mi je došlo od jednog našeg doušnika u Kairhijenu, ali poslala ga je Tovejn Gazal.“
Tarnin pogled polete ka Pevarinom licu istog trena kada ova spomenu Tovejnino ime, a onda nastavi da čita. Njeno lice kamenog izraza nije se promenilo ni nakon što je završila sa čitanjem i pustila da joj se hartija u ruci ponovo sama od sebe smota u cevčicu. „Ovo ništa ne menja“, kaza ravnim glasom. Hladnim. „Samo ono što ja predlažem čini još hitnijim."
„Upravo suprotno“, uzdahnu Pevara. „To sve menja. To menja čitav svet."
23
Ukrasi
U sobi je bilo toplije nego napolju, i to dovoljno da se staklena okna u crveno obojenim okvirima zamagle, a staklo je sem toga bilo prepuno mehurova, ali Kecuejn je stajala i zurila kroz prozor kao da sasvim jasno može videti sumorni krajolik iza njega. U svakom slučaju, videla je više nego dovoljno jasno. Nekoliko nesrečnika, natrontanih i s kapama nabijenim na glave, pri čemu su se muškarci i žene razlikovali samo po bezobličnim suknjama ili vrečastim čakširama, gacalo je po blatnjavim poljima oko vlastelinske zgrade, ponekad zastajkujući da zagrabe šaku zemlje. Neće proći još mnogo pre nego što budu mogli da krenu sa oranjem i đubrenjem, ali samo je to njihovo gledanje zemlje nagoveštavalo da je proleće blizu. Iza tih polja šuma se sastojala jedino od tamnih ogoljenih grana istaknutih naspram ispranog sivog jutarnjeg neba. Pod pozamašnim snežnim pokrivačem taj bi prizor bio daleko manje sumoran, ali ovde sneg retko pada, a i kada pada - pada pomalo, pri čemu se tragovi poslednjeg snega retko kada zadrže do narednog. Svejedno, malo je mesta koja bi više odgovarala njenim namerama, kad je Kičma sveta tek nešto više od dana napornog jahanja ka istoku. Ko bi se setio da traga unutar tirskih granica? Ali da nije prelako ubedila momka da ostane tu? Uzdahnu, pa se okrenu od prozora, osećajući kako se zlatni ukrasi što joj vise s kose, mali meseci i zvezde, ptice i ribe, lagano njišu. U poslednje vreme stalno su joj na umu. Na umu? Fuj! U poslednje vreme nosi se mišlju da spava s njima.