Trenutak kasnije, brada mu se neznatno pomeri u tračak klimanja. Da li je on to nju isprobavao? „Mladiću, ne boj se da ti neću reći kada izigravaš budalu." Većina ljudi nakon samo jednog sastanka s njom dobro upamti da ona ima oštar jezik. Ovog mladog čoveka potrebno je s vremena na vreme podsećati na to. On zastenja. Možda je to bio smeh. A možda je to bilo žaljenje. Podsetila je samu sebe kako on želi da ga ona nešto nauči, mada r/.gleda da ne zna šta. Nije bitno. Ima ona čitav spisak toga, a tek je počela.
Lice mu je bilo izražajno kao da je isklesano od kamena, ali skočio je na noge i počeo da korača napred-nazad između kamina i vrata, sa šakama iza leda stisnutim u pesnice. „Pričao sam sa Alivijom o Seanšanima“, reče. „Oni svoju vojsku s razlogom zovu Svepobedničkom vojskom. Nikada nije izgubila rat. Da, bitke jeste - ali rat nikada. Kada izgube u nekoj bici, oni sednu i razmisle o tome gde su pogrešili ili šta je to njihov neprijatelj uradio kako treba. A onda promene ono što je potrebno da bi pobedili."
„Pametno“, odgovori ona kada ta bujica reči stade. „Znam neke ljude koji rade isto to. Najpre Davrama Bašera. Pa Gareta Brina, Rodela Ituraldea i Agelmara Džagada. Čak je i Pedron Nijal to radio dok je bio živ. Sve su smatrali velikim kapetanima."
„Da“, odgovori joj on i dalje koračajući. Nije je gledao, možda je nije ni video, ali slušao je šta priča. Nadala se da će je i čuti. „Njih petorica, i svi veliki kapetani. Ali svi Seanšani to rade. To je njihov običaj već hiljadu godina. Menjaju ono što se promeniti mora, ali ne odustaju."
„Da li ti to razmišljaš o mogućnosti da njih nije moguće pobediti?“, spokojno ga upita. Uvek je najbolje biti spokojan dok ne saznaš sve činjenice, a najčešće i nakon toga.
Mladić se okrenu prema njoj, ukočen i ledenog pogleda. „Vremenom ću moći da ih pobedim“, odbrusi, upinjući se iz petnih žila da bude koliko-toliko pristojan. Bar je to dobro. Što ređe bude morala da dokazuje kako može i hoće da kažnjava kršenje njenih pravila, to bolje. „ Ali...“ On gunđajući ućuta kada zvuci svađe u hodniku prodreše kroz vrata.
Trenutak kasnije vrata se širom otvoriše i Elza upade u sobu okrenuta leđima, i dalje se glasno raspravljajući i raširenim rukama pokušavajući da zadrži druge dve sestre. Erijan, bledog lica zajapurenog, gurala je drugu Zelenu ispred sebe. Serena, žena toliko prelepa da je Erijan pored nje delovala bezmalo neugledno, bila je hladnijeg izraza lica, što se od jedne Bele i da očekivati, ali razdraženo je odmahivala glavom - i to dovoljno žustro da raznobojne đinđuve u njenim tankim pletenicama zveckaju jedne o druge. Serena je umela da bude plahovita, mada je to obično čvrsto zauzdavala.
„Bartol i Rašen dolaze“, glasno obznani Erijan, s debelim ilijanskim naglaskom koji je bio posledica njene uzbuđenosti. To su njena dva Zaštitnika, postavljena u Kairhijenu. „Poslala nisam po njih, ali Putuje s njima neko. Pre sat vremena osetila sam kako odjednom bliže su, a maločas takođe opet. Sada prema nama dolaze oni.“
„Moj Vitalijen, on se takođe približava“, kaza Serena. „Mislim da će za nekoliko sati biti ovde.“
Elza spusti ruke, mada se po tome kako su joj leđa ukočena videlo da i dalje pogledom strelja ove dve sestre. „I moj Firil će ubrzo stići“, promrmlja. On joj je jedini Zaštitnik; pričalo se da su u braku, a Zelene koje se udaju retko kada istovremeno uzimaju još nekog Zaštitnika. Kecuejn se zapita bi li ona to spomenula da druge dve nisu.
„Nisam to očekivao tako brzo“, tiho reče mladić. Tiho, ali sa čelikom u glasu. „Ali nije trebalo da očekujem da će razvoj događaja čekati na mene, zar ne, Kecuejn?"
„Događaji nikoga ne čekaju“, odgovori ona i ustade. Erijan se lecnu kao da ju je tek tad primetila, mada je Kecuejn bila sasvim sigurna da joj je lice bezizrazno koliko i momkovo. Premda, možda je i jednako kameno. Šta to te Zaštitnike dovodi iz Kairhijena i ko s njima Putuje dovoljno su ozbiljna pitanja, ali učinilo joj se da je ona od mladića ipak dobila odgovor na ono što ga je pitala, pa će morati veoma pomno da razmisli o tome kako da ga posavetuje. Odgovori ponekad umeju biti nezgodniji nego pitanja.
24
Jačanje oluje
Popodnevno sunce trebalo je da iskošenim zracima kroz prozor obasjava Randovu sobu svetlošću, ali napolju je kiša lila kao iz kabla, pa su sve svetiljke u sobi bile upaljene kako bi se borile protiv tmurnog sumračja. Okna u prozorima tresla su se od grmljavine. Žestoka oluja prešla je Zmajev zid brže nego konj u galopu i sa sobom donela veću hladnoću, skoro dovoljnu za sneg. Kapi ledene kiše zasipale su kuću i premda je u ognjištu plamtela vatra, u sobi je bilo hladnjikavo.
Ležeći na krevetu s nogama u čizmama prekrštenim jedna preko druge, zurio je u baldahin i pokušavao da sredi misli. Na oluju i grmljavinu mogao je da ne obraća pažnju, ali Min, koja mu se ušuškala na rame, bila je nešto drugo. Nije ona pokušavala da ga pomete; to joj je uspevalo i bez truda. Šta da radi s njom? Šta da radi sa Elejnom i Avijendom? Na tolikoj udaljenosti od Kaemlina, njih dve su se svele tek na nejasna prisustva u njegovoj glavi. To jest, pretpostavljao je da su u Kaemlinu. Kada je reč o te dve, opasno je pretpostavljati. Trenutno je samo bio otprilike svestan pravca u kojem se nalaze i toga da su žive. Ali Minino telo bilo je čvrsto priljubljeno uz njegovo, a zbog veze osećao ju je jednako životno i u svojoj glavi. Je li prekasno da postigne da Min bude bezbedna, da Elejna i Avijenda budu bezbedne?
Zašto misliš da ti možeš postići da iko bude bezbedan?, prošapta mu Lijus Terin u glavi. Mrtvi luđak sada mu je već stari prijatelj. Svi mi ćemo umreti. Samo se nadaj da ih nećeš ti ubiti. Ne kao dobrodošao prijatelj, već samo prijatelj kojeg ne može da se otarasi. Više se ne boji da će ubiti Min, Elejnu ili Avijendu ništa više nego što se boji da će poludeti. To jest, postati luđi nego što je sada, s mrtvim čovekom u glavi, a ponekad i maglovitim licem koje je na rubu prepoznatljivosti. Sme li pitati Kecuejn za bilo šta od toga?
Nikome ne veruj, promrmlja Lijus Terin, a onda se gorko nasmeja. Uključujući mene.
Bez upozorenja, Min ga munu u rebra tako snažno da on zastenja. „Postaješ tmuran, čobanine“, prosikta. „Ako se opet brineš zbog mene, kunem se da ću te...“ Min ume da sikće na mnogo načina, a svaki od njih se poklapa s veoma različitim osećanjima koja bruje kroz vezu. Na primer, tu je lagana razdražljivost koju sada oseća od nje, ovog puta prožeta zabrinutošću, a ponekad je tu prava oštrica, kao da se jedva suzdržava da mu ne otkine glavu. Bilo je tu i siktanje zbog kojeg bi se on umalo zasmejao jer je osećao da je njoj sve to smešno, ili makar prišao smehu najbliže što bi mu se zadugo desilo, ali i grleno režanje od kojeg bi mu se krv usijala sve i da veze nema.
„To da si batalio“, upozori ga ona, pre nego što on stiže da pomeri ruku duž njenih leđa, pa se otkotrlja s kreveta i prekorno ga pogleda zatežući svoj izvezeni kaput. Otkad se vezala s njim, postala je još bolja u tome da mu čita misli, a i pre toga joj je to sjajno polazilo za rukom. „Rande, šta ćeš uraditi s njima? Šta će Kecuejn da uradi?" U prozoru blesnu munja, skoro dovoljno jarko da zaseni svetiljke, a prozorska okna zatresoše se od grmljavine.
„Min, još mi nije pošlo za rukom da predvidim šta će ona učiniti. Zašto bi danas bilo drugačije?"
Debeli perjani dušeci utonuše pod njim kada prebaci noge preko ruba kreveta i sede naspram nje. I ne razmišljajući šta čini, skoro da se uhvati za staru ranu na boku, a onda shvati šta radi i promeni pokret u zakopčavanje ogrtača. Napola zaceljene i ne izlečene, te dve preklapajuće rane bole ga još od Šadar Logota. Ili je možda sada samo više svestan njihovog dobovanja, grozničave vreline jarke poput lomače zatočene u području površine manje od njegovog dlana. Nadao se da će bar jedna početi da zaceljuje sada kada Šadar Logota više nema. Možda jednostavno nije prošlo dovoljno vremena da bi osetio ikakvu razliku. Min ga nije munula u tu stranu - na to je uvek pazila, ako već ne na ostatak njegovog tela - ali mislio je da mu je pošlo za rukom da sakrije bol od nje. Nema svrhe zadavati joj nove brige. Zabrinutost u njenim očima i u njenoj glavi mora da je u vezi s Kecuejn. Ili ostalima.