„Rande, lord Agarin ima gostinske sobe za Ogijere“, glas mu zatutnja kao ogroman bubanj. „Možeš li da zamisliš? I to šest! Naravno, dugo se već ne koriste, ali provetravaju se svake nedelje, tako da u njima nema memle, a posteljina je od veoma dobrog platna. Mislio sam da ću opet morati da se gužvam napola u nekom krevetu za ljude. Ovaj, nećemo se ovde dugo zadržati, zar ne?“ Duge uši malčice mu klonuše, a onda počeše da se nelagodno trzaju. „Mislim da ne bi trebalo. Mislim, možda se naviknem na pravi krevet, a to neće valjati ako ću ostati sa sobom. Mislim... Pa, znaš šta mislim."
„Znam“, tiho odgovori Rand. Došlo mu je da se nasmeje Ogijerovoj zbunjenosti. Trebalo je da se nasmeje. U poslednje vreme smeh kao da mu neprestano izmiče. Isplevši oko sobe mrežu protiv prisluškivanja, zaveza je u čvor da bi mogao pustiti saidin. Poslednji tragovi mučnine smesta počeše da nestaju. Obično može da trpi mučninu, mada uz napor, ali nema svrhe da to radi kada ne mora. „Jesu li ti sve knjige suve?“ Kada je Loijal dolazio, glavna briga bila mu je da proveri šta mu je s knjigama.
Odjednom mu sinu da je o onome što je maločas uradio s Moći razmišljao kao o pletenju mreže. Lijus Terin bi to tako rekao. To mu se prečesto dešava, da mu kroz glavu minu izrazi tog drugog čoveka i da mu se uspomene izmešaju s njegovim. On je Rand al’Tor, a ne Lijus Terin Telamon. On je izatkao štit i zavezao tkanje, a ne ispleo mrežu i učvorio je. Ali bilo mu je lako da koristi oba načina izražavanja.
„Moji Eseji Vilima od Manečesa su se ovlažili“, zgađeno reče Loijal, trljajući gornju usnu prstom debelim kao kobasica. Da li on to nije pazio dok se brijao, ili je to začetak brkova pod tim njegovim širokim nosom? „Možda se pojave pege na stranicama. Nisam smeo da budem toliko nepažljiv, ne s knjigom. A i beleške su mi se ovlažile. Ali mastilo se nije razlilo. Sve je i dalje čitljivo, mada bi trebalo da napravim neku kutiju da ih čuvam...“ Čitavo lice lagano mu se namršti, tako da mu dugi krajevi obrva dodirnuše obraze. „Rande, izgledaš umorno. Min, izgleda umorno.“
„Previše je radio, ali sada se odmara“, priskoči mu Min u odbranu, a Rand se nasmeši. Malčice. Min će ga uvek braniti, čak i od prijatelja. „Zaista se odmaraš, čobanine“, dodade, pa pusti ogromnu Loijalovu šaku i podboči se. „Smesta da si seo da se odmaraš. O, Loijale, sedi više. Ukočiće mi se vrat ako nastavim da te gledam tako.“
Loijal se tiho zasmeja, što je zvučalo kao prigušena bivolja rika, dok je sumnjičavo odmeravao jednu stolicu. U poređenju s njim, izgledalo je kao da je napravljena za dete.
„Čobanin. Min, ne znaš koliko mi prija kada čujem da ga tako zoveš." Oprezno sede. Neugledna stolica zaškripa pod njegovom težinom. Kada je seo, kolena su mu štrčala uvis. „Žao mi je, Rande, ali jeste smešno. A proteklih nekoliko dana nisam imao mnogo razloga za smeh." Stolica je izdržala. Na tren bacivši pogled ka vratima koja vode ka hodniku, malčice preglasno dodade: „Karldin nema mnogo smisla za humor."
„Slobodno pričaj“, reče mu Rand. „Bezbedni smo od prisluškivanja. Nalazimo se iza... štita." Umalo ne reče iza zabrana, što nije isto. Sem što on zna da jeste.
Bio je previše iznuren da bi sedeo, baš kao što je uglavnom previše iznuren da bi spavao - kosti ga bole - tako da je prišao kaminu i stao ispred njega. Od vetra koji je duvao preko vrha dimnjaka plamen je palacao oko cepanica, a ponekad bi i tračak dima zašao u sobu. Slušao je kako kiša dobuje po prozorima, ali grmljavina je izgleda stala. Možda se bliži kraj oluji. S rukama iza leđa, okrenu se od vatre. „Loijale, šta su starešine rekle?"
Umesto da odmah odgovori, Loijal pogleda Min kao da traži ohrabrenje ili podršku. Sedeči prekrštenih nogu na rubu plavog naslonjača, ona se nasmeši Ogijeru i klimnu, a on duboko uzdahnu, kao da vetar huči kroz duboke pećine. „Rande, Karldin i ja smo posetili sve stedinge. Naravno, sve sem stedinga Šangtai. Tamo nisam mogao da idem, ali svuda kud smo odlazili ostavljali smo poruke, a Dajting nije daleko od Šangtaija. Neko će odneti tamo tu poruku. Veliki panj sastaje se u Šangtaiju, a to će privući gomile. Ovo je prvi put za hiljadu godina da je sazvan Veliki panj - to se nije dešavalo otkad ste vi ljudi poveli Stogodišnji rat - a sada je red na Šangtai. Mora da nešto smatraju veoma važnim, ali niko nije hteo da mi kaže zašto je sazvan. Niko ništa neće da ti kaže ni o kakvom Panju dok nemaš bradu“, progunđa, prelazeći prstom po uzanom neobrijanom delu na svojoj širokoj bradi. Izgleda da je nameravao da popravi taj nedostatak, mada nije bilo sigurno da će mu to poći za rukom. Loijal ima preko devedeset godina, ali što se Ogijera tiče on je još dečak.
„Starešine?“, strpljivo ponovi Rand. S Loijalom se mora biti strpljiv - sa svakim Ogijerom. Oni ne sagledavaju vreme kao ljudi - ko bi među ljudima uopšte pomislio na to čiji je red nakon hiljadu godina - a Loijal ume da priča nadugačko i naširoko ako mu se pruži ma kakva prilika. Veoma nadugačko.
Loijal trznu ušima, pa opet pogleda Min, a ona mu se opet ohrabrujuće nasmeši. „Pa, kao što rekoh, obišao sam sve stedinge sem Šangtaija. Karldin nije hteo da ulazi. Radije je svake noći spavao pod žbunjem nego da makar na tren bude odsečen od Izvora." Rand ništa ne reče, ali Loijal diže ruke s kolena, otvorenih dlanova. „Dolazim na stvar, Rande, dolazim. Učinio sam sve što sam mogao, ali ne znam hoće li to biti dovoljno. U stedingu u Krajinama kazali su da se vratim kući i prepustim sve starijim i mudrijim glavama. Isto to rekli su mi u Šadunu i Mardunu, u planinama na Obali senki. Ostali stedinzi saglasili su se da čuvaju Putne kapije. Mislim da nisu ubeđeni da su zaista u opasnosti, ali ipak su se saglasili, tako da znaš da će pomno paziti. A siguran sam da će neko poslati glas u Šangtai. Starešinama u Šangtaiju nikada se nije dopadalo što je Putna kapija odmah ispred stedinga. Mora da sam stotinu puta čuo starešinu Hamana kako priča da je to opasno. Znam da će se saglasiti da motre na nju."
Rand lagano klimnu. Ogijeri nikada ne lažu, ili bar ono nekoliko njih koji pokušaju, to izvedu tako loše da retko kada probaju po drugi put. Ogijerova reč prihvata se ozbiljno kao nečija svečana zakletva. Na Putne kapije pomno će se motriti. Izuzev onih u Krajinama i u planinama južno od Amadicije i Tarabona. Od kapije do kapije, čovek bi mogao da proputuje od Kičme sveta do Aritskog okeana, od Krajina do Olujnog mora, a sve to u čudnom svetu koji je nekako van vremena, ili možda pored njega. Dva dana hodanja Putevima mogu čoveka odvesti stotinu milja, ili pet stotina milja, sve u zavisnosti od putanja na koje se reši. Pod uslovom da je spreman da prihvati opasnosti. Čovek na Putevima lako može da pogine, ili da prođe još gore. Putevi su davno postali iskvareni i mračni. Ali Trolocima nije stalo do toga, bar ne kada ih Mirdraal tera. Trolocima je stalo samo do ubijanja, a naročito kada ih Mirdraal tera. A devet Putnih kapija neće biti čuvano, što znači da postoji opasnost da jednoga dana iz ma koje od njih nagrnu na desetine hiljada Troloka. Postavljanje bilo kakve straže bez saradnje stedinga može se pokazati nemogućim. Mnogi ljudi uopšte ne veruju da Ogijeri postoje, a od onih koji veruju malo je spremno da se s njima petlja bez dopuštenja. Možda Aša’mani, da ih ima dovoljno kojima može da veruje.
Odjednom shvati da nije on jedini koji izgleda umorno. Loijal je iznuren i ispijen. Kaput mu je izgužvan i landara na njemu. Za Ogijera je opasno da predugo bude van stedinga, a Loijal je iz svog doma otišao pre dobrih pet godina. Možda ovih nekoliko kratkih poseta za poslednjih nekoliko meseci nije dovoljno za njega. „Loijale, možda bi sada trebalo da odeš kući. Steding Šangtai je svega nekoliko dana odavde."