Naravno, borbena linija im se poremetila zbog velikog drveća i stenja što je štrčalo iz snega, ali bili su živopisan prizor čak i u polumraku koji je u šumi vladao, s crvenim zastavicama obasjanim zakošenim zracima sunčeve svetlosti kako se vijore na povetarcu, konjanicima u crvenim oklopima kako na trenutke nestaju iza ogromnih hrastova i kožolista. Tri Aes Sedai jahale su iza Perina i Berelajn, pa za njima Zaštitnici, koji su budno motrili na šumu oko njih, a onda Berelajnin barjaktar. Kirejin i geldanski barjak išli su malčice iza njih, dok su ga njegovi ljudi sledili postrojeni u blistavo uredne redove - bar koliko je to bilo moguće. Šumska otvorenost zapravo je opsena i nimalo ne odgovara uređenim bojnim redovima i barjacima jarkih boja, ali kada se tome dodaju svilena odeća, dragulji, kruna i Zaštitnici u onim plaštovima koji menjaju boje, sve je to bio veoma upečatljiv prizor. Perinu jc došlo da se zasmeje, samo što mu baš nije bilo do veselja.
Berelajn kao da je osetila o čemu on to razmišlja. „Kada ideš da kupiš vreću brašna“, reče mu, „obuci se u običnu vunenu odeću tako da prodavač pomisli da ne možeš da platiš više od onoga što moraš. A kada ideš da kupuješ brašno na tovare, onda se okiti draguljima tako da prodavač pomisli da možeš sebi priuštiti da se vratiš i kupiš sve što ima na prodaju."
Perin nije mogao a da se ne nasmeje. To je poprilično zvučalo kao nešto ito mu je svojevremeno gazda Luhan kazao, munuvši ga u rebra da mu stavi do znanja da je to šala i gledajući ga u oči kako bi mu pojasnio da je ipak reč o nečemu višem. Obuci se loše kada tražiš malu uslugu, a lepo kada tražiš veliku. Baš mu je drago što Berelajn više ne miriše kao vučica u lovu. To je bar jedna briga manje.
Ubrzo su sustigli povorku kola; dok su oni stigli do zemljišta određenog za Putovanje, ona je stala. Sekire i znoj raskrčili su drveće posečeno kapijama i napravili malu čistinu, koja se prepunila ljudima i pre nego što je Galen oko nje postavio svoj prsten kopljanika. Fejdžir Niejld već je bio tu - kočoperni Muranđanin brkova zasukanih voskom u sedlu uškopljenog šarca. Kaput će inu poslužiti da zavara ljude koji ranije nisu videli Aša’mane; jedini drugi koji ima takođe je crn, a na ovom bar nema pribadača na okovratniku da bude prepoznatljiv. Sneg nije bio dubok, ali su dvadesetorica Dvorečana koje je predvodio Vil al’Sin bili u sedlima umesto da stoje čekajući i da im se noge smrzavaju u čizmama. S dugim lukovima preko leđa, načičkani tobolcima i raznoraznim mačevima za pojasima, izgledaju tvrđe i opasnije od ljudi koji su otišli iz Dve Reke s njim. Perin se nadao da će ubrzo moći da ih pošalje kući - ili još bolje, da ih tamo odvede.
Većina je preko sedala držala nekakvu halebardu ili slično oružje, ali Tod al’Kar i Flan Bejrstir nosili su barjake - Perinovu crvenu vučju glavu i crvenog orla Maneterena. Todova široka vilica bila je tvrdoglavo isturena, a Flan Bejrstir, visok i žgoljav čovek iz jednog mesta prema Stražarskom Brdu, izgledao je kao da se duri. Vrlo verovatno da nije hteo da mu zapadne taj posao. Možda isto važi i za Toda. Vil pogleda Perina jednim od onih svojih otvorenih nevinih pogleda koji su zavarali tako mnogo devojaka kod kuće - Vil voli da nosi previše veza na svojim prazničnim kaputima, a čisto obožava da jaše ispred tih barjaka, verovatno u nadi da će neka žena pomisliti da su njegovi - ali Perin ga zanemari. Nije očekivao ostalo troje ljudi na čistini ništa više nego te barjake.
Umotan u plašt kao da je blagi povetarac koji duva zapravo mećava, Balver nespretno potera konja prema Perinu. Dve Failine prišipetlje pođoše za njim s prkosom na licima. Medorine plave oči delovale su nekako neobično na njenom tamnoputom tairenskom licu, mada je i njen kaput, sa širokim rukavima sa zelenim prugama, delovao čudno na njenom prsatom telu. Kći jednog visokog lorda, držala se kao plemkinja i nimalo joj nije odgovaralo da nosi mušku odeću. Latijan, Kairhijenjanin i sav bled, a odeven u kaput taman skoro kao Niejldov, mada označen preko grudi s četiri crvene i plave crte, nije bio mnogo viši od nje, pa je zbog toga - ali i zbog toga što je šmrkutao od prehlade i stalno trljao oštar nos - delovao znatno manje sposobno. Još jedno iznenađenje bilo je što ni jedno ni drugo nisu nosili mačeve.
„Moj lorde; moja gospo Prva“, obrati im se Balver onim suvim glasom, pa se kratko pokloni u sedlu, kao kad vrabac poskakuje na grani. Pogled mu na tren polete prema Aes Sedai iza njih, ali to je bio jedini znak kojim je pokazao da je svestan sestara. „Moj lorde, setio sam se da imam jednog poznanika u tom So Haboru: oštrača i kujundžiju koji putuje i prodaje svoju robu; možda je trenutno kod kuće, a ja ga nekoliko godina nisam video." To je prvi put da pominje kako igde ima prijatelja, a varoš pokopana na severu Altare zaista deluje kao čudno mesto za sklapanje prijateljstava, ali Perin svejedno samo klimnu. Pretpostavljao je da je taj neko nešto više od prijatelja, kako Balver tvrdi. Već je počeo da pretpostavlja da je Balver nešto više nego što tvrdi.
„A tvoji saputnici, gazda Balvere?" Berelajnino lice u njenoj krznom postavljenoj kapuljači bilo je bezizrazno, ali po mirisu bi se reklo da joj je nešto smešno. Dobro je znala da je Faila svoje mlade sledbenike koristila kao uhode i bila je sigurna da ih Perin koristi na isti način.
„Hteli su da se malo prošetaju, moja gospo Prva“, odgovori koščati čovečuljak ne trepnuvši. „Ja ću odgovarati za njih, moj lorde. Obećali su da neće praviti nevolje, a možda nešto i nauče." I on je mirisao kao da mu je nešto smešno - premda je njegov miris, naravno, bio memljiv - ali kao da je malčice razdražen. Balver zna da ona zna, što mu nikako nije po volji, ali ona nikada to nije otvoreno pomenula, što mu već jeste po volji. Balver je svakako nešto više nego ono što se pretvara da jeste.
Čovek mora da ima svojih razloga zbog kojih ih vodi. Pošlo mu je za rukom da na ovaj ili na onaj način preuzme sve Failine sledbenike i da ih rasporedi da prisluškuju i drže na oku šta se dešava među Geldancima, Majencima, pa čak i Aijelima. Prema njemu, ono što tvoji prijatelji govore i čine može se pokazati jednako zanimljivim kao ono što tvoji neprijatelji nameravaju, i upravo si tada siguran da su ti zaista prijatelji. Naravno, Berelajn zna da se njeni ljudi uhode. A i Balver zna da ona zna. A ona zna da on... Sve je to previše zamršeno za jednog seoskog kovača.
„Tračimo vreme“, reče Perin. „Niejlde, otvori kapiju.”
Aša’man mu se isceri i zagladi navoštene brkove - Niejld se previše ceri otkad su našli gde su Šaidoi; možda je željan da se suoči s njima - isceri se i Široko mahnu jednom rukom. „Kako zapovedaš“, veselo reče i dobro poznati srebrnasti zasek svetlosti pojavi se i raširi u rupu u vazduhu.
Ne čekajući nikoga, Perin projaha i nađe se na snegom prekrivenom polju, okruženom niskim kamenim zidom, u zatalasanom kraju koji deluje bezmalo ogoljeno naspram šume koju je upravo ostavio za sobom, svega nekoliko milja od So Habora, ako Niejld nije grdno pogrešio. Ako jeste, Perin se nešto nosio mišlju da mu počupa one brkove s lica. Kako taj čovek može da bude toliko veseo?
Ali ubrzo je jahao ka zapadu pod tmurnim i oblačnim nebom, niz snegom zastrt drum dok su ga taljige visokih točkova sledile u redu jedna za drugom, a senke ranog jutra pružale se napred. Stameni je zatezao uzde, želeći da pojuri u kas, ali Perin ga je zauzdavao da bi tovarna kola mogla da ih prate. Galenovi Majenci morali su da pređu na polja pored puta kako bi održavali svoj prsten oko njega i Berelajn, a to je značilo da moraju prelaziti preko zidića od grubo tesanog kamena koji su delili polje od polja. Između nekih poseda bile su kapije, verovatno da bi se mogli razmenjivati volovi i plugovi, pa su neki konjanici prolazili kroz njih, dok su u druga polja ulazili razmetljivo preskačući zidove tako da im se zastavice na kopljima vijore, dovodeći time u opasnost konjske noge i svoje vratove. Istini za volju, Perin ama baš nimalo nije mario za njihove vratove.