Vil i dve budale s vučjom glavom i crvenim orlom pridružile su se majanskom stegonoši iza Aes Sedai i Zaštitnika, ali ostali su se Dvorečani raširili sa obe strane kola. Previše je tovarnih kola da ih čuva manje od dvadesetorice, ali vozari će se bolje osećati zbog njih. Mada niko ne očekuje razbojnike, niti Šaidoe, ali svi se osećaju nelagodno van zaštite koju pruža logor. U svakom slučaju, tu mogu videti svaku pretnju dobrano pre nego što stigne do njih.
Niska zatalasana brdašca zapravo ne omogućavaju da se pogled pruži, ali to je seljački kraj, sa stamenim kamenim kućama pokrivenim rogozinom i ambarima rasutim po njivama, a divljine nigde nije bilo. Čak su i mali lugovi koji grle padine tu da bi se u njima sekla drva za ogrev. Ali onda Perinu sinu da sneg na putu pred njim nije svež - a opet, jedine tragove ostavila je Galenova izvidnica. Niko se nije kretao oko tih tamnih kuća i ambara; ni iz jednog debelog dimnjaka nije se dizao dim. Krajolik je delovao potpuno nepomično i prazno. On se naježi i prođoše ga žmarci.
Jedna Aes Sedai uzviknu, a on se osvrnu i vide da Masuri pokazuje ka severu na nekakvu leteću priliku. Na prvi pogled, reklo bi se da je to stvorenje nekakav veliki šišmiš koji na dugim opnastim krilima leti ka istoku: čudan šišmiš dugog vrata i dugog tankog repa koji se vuče za njim. Galen opsova i diže durbin do oka. Perin ga je lepo video i bez toga, čak razaznavajući ljudsko biće koje se drži tom stvorenju za vrat, jašući ga kao konja.
„Seanšani“, izusti Berelajn, a i u glasu i u mirisu osećala joj se zabrinutost.
Perin se okrenu u sedlu kako bi pogledom ispratio let tog stvora sve dok ga bleštanje izlazećeg sunca nije zaslepelo. „Nema to nikakve veze s nama“, reče. Ako je Niejld pogrešio, ima da ga zadavi.
26
U So Haboru
Na kraju je ispalo da je Niejld, koji je morao da ostane i da drži kapiju otvorenu dok su Kirejin i Geldanci prolazili, otvorio rupu u vazduhu veoma blizu mesta na koje je ciljao. On i Kirejin sustigli su Perina galopom taman kada se on popeo na vrh jednog brdašceta i zauzdao konja, gledajući kako se grad So Habor prostire pred njim, na drugoj obali rečice premošćene s dva drvena mosta. Perin nije vojnik, ali smesta mu je bilo jasno zašto je Masema to mesto ostavio na miru. Podignut odmah uz reku, grad je bio okružen s dva ogromna kamena zida načičkana kulama, pri čemu je unutrašnji bio viši od spoljašnjeg. Dve barke bile su privezane za dugo pristanište koje se prostiralo od mosta do mosta duž rečnog bedema, ali široke kapije na krajevima mostova, okovane u gvožđe i čvrsto zamandaljene, izgleda da su bile jedini otvori u tim zidinama od grubog sivog kamena, s grudobranima podignutim čitavom njihovom dužinom. Podignut tako da odoleva pohlepnim susednim vlastelinima, So Habor nema preterano razloga za bojazan od prorokove rulje, sve i da nagrnu u hiljadama. Svakome ko želi da prodre u taj grad biće potrebne opsadne sprave i strpljenje, a Masemi je daleko lakše da zastrašuje sela i varoši bez tvrdih zidina ili odbrana.
„Pa, baš mi je drago što ovde vidim ljude na grudobranima“, primeti Niejld. „Počeo sam da se nosim mišlju kako su svi u ovom kraju mrtvi i pokopani." Zvučao je kao da se samo napola šali, a široki kez na licu delovao mu je usiljeno.
„Samo da su dovoljno živi da nam prodaju žito“, zaunjka Kirejin kao da mu je dosadno. Otkopčavajući srebrnasti kalpak s belom perjanicom, skide ga s glave i spusti na visoku jabuku na sedlu. Pogled mu prelete preko Perina i na tren zastade na Berelajn pre nego što se okrenu i istim umornim glasom obrati Aes Sedai: „Hoćemo li da dreždimo ovde, ili da se spustimo?" Berelajn ga zlokobno pogleda izvijajući obrvu, što bi video svako s malo mozga. Ali ne i Kirejin.
Perin se i dalje kostrešio, a još više otkad je video grad. Možda je samo reč o tome da onaj njegov deo koji je vuk ne voli zidove - ali ipak misli da nije tako. Ljudi na grudobranima pokazivali su ka njima, a videlo se i da neki drže durbine. Bar će oni moći jasno razabrati stegove. Svi će moći da vide vojnike, sa zastavicama koje lelujaju na kopljima na jutarnjem lahoru. A i prvih nekoliko tovarnih kola u redu koji se pruža niz put van njihovog vidika. Možda su svi iz okolnih sela i sa imanja nagurani u grad. „Nismo došli ovamo da bi dreždali“, odgovori.
Berelajn i Anura smislile su kako da priđu So Haboru. Mesni vlastelin ili vlastelinka začelo su čuli za pljačkanje koje Šaidoi sprovode ne tako mnogo milja severno od njih, a možda su čuli i za Prorokovo prisustvo u Altari. I jedno i drugo je sasvim dovoljno da ljudi postanu oprezni; ali to dvoje zajedno možda je dovoljno da natera ljude da puštaju strele s tetiva pa da onda pitaju koga su ustrelili. U svakom slučaju, veoma je neverovatno da će trenutno dobrodošlicom dočekati strane vojnike i propustiti ih kroz kapije. Kopljanici su ostali rašireni po uzvisini, što je trebalo da pokaže da ovi posetioci imaju oružanu snagu, premda su rešeni da je ne koriste. Svega stotinu ljudi svakako neće ostaviti neki veliki utisak na So Habor, ali uglačani oklopi Geldanaca i crveni oklopi Krilate straže govorili su da posetioci nisu tek tamo neki lutajući prevaranti. Dvorečani ni na koga neće ostaviti dobar utisak dok se ne posluže svojim lukovima, tako da su oni ostali s kolima da bi hrabrili vozare. Sve je to zamršena glupost, perje i paperje, ali Perin je samo seoski kovač, koliko god ga zvali lordom. Prva od Majena i Aes Sedai trebalo bi da znaju šta rade u takvim okolnostima.
Galen je laganim kasom poterao konja ka reci, leđa pravih kao strela a jarkogrimiznog kalpaka na jabuci sedla. Perin i Berelajn su jahali malčice iza njega, Seonid između njih a Masuri i Anura sleva i zdesna. Aes Sedai su zabacile kapuljače tako da svako na tim zidinama ko može da prepozna lica Aes Sedai ima prilike da vidi kako ih je tri. Aes Sedai su u većini mesta dobrodošle, čak i tamo gde bi žitelji najradije da ih ne prime. Iza njih sledile su sve četiri stegonoše, sa Zaštitnicima u plaštovima od kojih se vid muti, razmeštenim između njih. S njima je bio i Kirejin, s blistavim kalpakom na butini, kiselog izraza lica zbog toga što je sveden na to da jaše sa Zaštitnicima, povremeno hladno s visine gledajući Balvera, koji je sa dvoje saputnika jahao u pozadini. Balveru niko nije kazao da može da pođe, ali takođe mu to niko nije zabranio. On bi se kratko poklonio svaki put kada bi ga plemić pogledao, a onda bi se vraćao odmeravanju gradskih zidina ispred njih.
Kako su se bližili gradu, Perin nikako nije mogao da se otrese nelagode koju oseća. Konjska kopita šuplje su ječala i odzvanjala po južnom mostu, širokoj građevini koja se uzdizala nad brzom rekom dovoljno visoko da barke privezane na pristaništu mogu s lakoćom da prođu ispod nje nošene veslima. Nijedno od ta dva plovila širokih pramaca nije imalo mogućnost da digne jarbole. Jedna od barki beše potonula duboko u vodu, zatežući konopce vezane za kotvu, a i druga je nekako izgledala napušteno. Od kiselog smrada u vazduhu zasvrbeo ga je nos, pa ga je protrljao. Izgleda da to niko drugi nije primetio.
Galen zauzda konja blizu podnožja mosta. Zamandaljene kapije, okovane stopu širokim gvozdenim štanglama svejedno bi ga naterale da stane. „Čuli smo za nevolje koje muče ovu zemlju“, viknu ljudima na grudobranima, uspevajući da zvuči dostojanstveno i dok se dere koliko ga grlo nosi, „ali samo smo u prolazu i došli smo da trgujemo, a ne da pravimo nevolje; da kupimo žito i druge potrepštine, a ne da se borimo. Čast mi je da obznanim da je Berelajn sur Pendrag, Prva od Majena, blagoslovena Svetlom, Branitelj talasa, Visoko sedište kuće Peron, došla da se obrati gospodaru ili gospi ove zemlje. Imam čast da obznanim da je Perin t’Bašer Ajbara..." Perinu je ubacio titulu lorda od Dve Reke i nekoliko drugih na koje Perin takođe nije imao pravo, niti je za njih ikada čuo, a onda prešao na Aes Sedai, svaku od njih predstavljajući u potpunosti i dodajući kojem ađahu pripada. Sve u svemu, bio je to veoma upečatljiv govor. Kada je zaćutao, zavladala je... tišina.