„Lorde Perine, možemo li sada da idemo?" smesta upita Flan kada se Perin i ostali pojaviše. „Od ovog mesta me spopada želja da se okupam." Anura se u prolazu tako namršti na njega da se on lecnu kao da je jedan od trgovaca. Flan pokuša da joj se umili osmehom, ali je to bilo slabašno i okasnelo, tako da je ispalo da se smeši njenim leđima.
„Cim budem mogao to da sredim“, odgovori Perin. Trgovci su već žurili niz ulicu, glava pognutih i ne gledajući nikoga. Berelajn i Anura uspele su nekako da ih slede a da pri tom ne izgleda kao da žure, klizeći ulicom kao dva labuda, jednako staložene i pribrane, dve gospe iz visokog društva koje su pošle da se prošetaju ne obraćajući pažnju na prljavštinu na ulici, smrad u vazduhu, niti na prljave ljude koji bi se trzali čim ih vide, a ponekad bezmalo bežali glavom bez obzira. Galen naposletku vrati kalpak na glavu i otvoreno obema rukama uhvati balčak mača, spreman da ga za tren oka isuče. Kirejin je svoj kalpak nosio na boku, a u drugoj ruci pehar s vinom. Prezrivo odmeravajući prolaznike prljavih lica, njuškao je vino kao da je mirišljava pomada pa mu pomaže da izdrži gradski smrad.
Skladišta su bila smeštena u jednoj kaldrmisanoj ulici jedva nešto široj od tovarnih kola, između dva gradska bedema. Tako blizu reke smrad je bio podnošljiviji, ali vetrovita ulica je bila potpuno prazna. Nije bilo čak ni pasa lutalica. Psi nestaju iz grada kada zavlada glad, ali zašto bi grad koji ima žitarica na prodaju gladovao? Perin nasumice odabra jedno dvospratno skladište, ni po čemu različito od ostalih - kamena zgrada bez prozora, s dvokrilnim drvenim vratnicama zatvorenim ogromnim drvenim zasunom koji bi mogao da posluži kao greda za tavanicu Zlatne barke.
Trgovci se iznenada setiše da su zaboravili da povedu ljude da dižu zasune. Ponudili su da se vrate po njih. Gospa Berelajn i Anura Sedai mogu da se odmore ispred vatre u Zlatnoj barci dok radnici ne dođu. Sigurni su da će gazdarica Vadere zapaliti vatru. Ali kada Perin uhvati debelu gredu i diže je iz drvenih nosača, zaćutaše. Bila je teška, ali on koji put koraknu unazad noseći je, kako bi dobio na prostoru, pa se onda okrenu i baci je niz ulicu uz tresak. Trgovci ga zgranuto pogledaše. To mora da je bilo prvi put da vide čoveka u svilenom kaputu kako čini bilo šta što bi se moglo nazvati radom. Kirejin prevrnu očima, pa opet njušnu vino.
„Svetiljke“, slabašno reče gazdarica Arnon. „Biće nam potrebne svetiljke, ili baklje. Ako...“
Kugla svedosti zalebde iznad Anurine šake, blistajući dovoljno jarko u tom tmurnom jutru da baci slabašne senke svih prisutnih po kaldrmi i kamenim zidovima. Neki trgovci zakloniše oči rukama. Trenutak kasnije, gazda Krosin uhvati gvozdenu alku i otvori jedno krilo.
Unutra je sve odisalo dobro poznatim mirisom ječma, skoro dovoljno snažnim da nadvlada gradski smrad, ali se osećalo još nešto. Sitna mračna stvorenja pobegoše u senke od Anurinog svetla. On bi bolje video bez njega, ili bar dublje u tamu. Blistava kugla osvetljavala je veliki prostor oko sebe, ali je odsecala prostor iza toga. Osećao je miris mačke, skoro potpuno divlje, ali i miris pacova. Iznenadno skičanje u crnim dubinama skladišta, odjednom sasečeno, govorilo je o susretu mačke i pacova. Pacova uvek ima u ambarima sa žitaricama, kao i mačaka koje ih love. To je bilo nekako utešno i uobičajeno. Skoro dovoljno da smiri njegovu nelagodu. Skoro. Osećao je miris još nečega, što bi trebalo da mu bude poznato. Razjareno mjaukanje duboko u skladištu odjednom izraste u sve jače bolne krike koji odjednom zamreše. Izgleda da pacovi So Habora ponekad uzvraćaju udarac. Perin se opet naježi, ali tu valjda nema ničega što bi Mračni želeo da uhodi. Većina pacova samo su obični pacovi.
Nije bilo potrebe da zalazi duboko unutra. Tama je bila ispunjena grubo tkanim vrećama, visoko naslaganim na niska drvena postolja kako vreće ne bi bile na kamenom podu. Redovi i redovi tih vreća nagomilanih sve do tavanice, a vrlo verovatno da je tako i na spratu iznad. Sve i da nije, samo u toj zgradi beše dovoljno ječma da se njegovi ljudi nedeljama hrane. Prišavši najbližoj gomili, izvadi nož i zari ga u bledosmeđu vreću, pa je raseče. Iz nje pokulja ječmeno zrno - a s njim, jasno vidljive na Anurinoj blistavoj svedosti, gmizave crne tačkice. Žiška je bilo skoro koliko ječma.
Ta jedna vreća bila je dokaz, a njegov nos sada je upoznao miris žiška, ali svejedno je prešao do druge gomile, pa do druge, svaki put parajući jednu vreću. Iz svake pokuljaše bledosmeđi ječam i crni žižak.
Trgovci su stajali u dovratku, obasjani dnevnom svetlošću s leđa, ali Anurina kugla jasno im je osvetljavala lica. Zabrinuta lica. Sve očajnija lica.
„Biće nam veliko zadovoljstvo da prosejemo svaku vreću koju budemo prodali“, isprekidano poče gazdarica Arnon. „Uz samo malu dodatnu..."
„Upola poslednje cene koju sam ponudila“, oštro je prekide Berelajn. Zgađeno nabravši nos, zadiže suknje i izmače se od žižaka koji su mileli među zrnevljem posutim po podu. „Nikada nećete sve očistiti."
„I bez prosa“, sumorno reče Perin. Njegovim ljudima potrebna je hrana, kao i vojnicima, ali zrna prosa jedva da su nešto malo veća od žižaka. Ma koliko prosejavali, prosa i žižaka biće u jednakoj razmeri. „Mesto toga uzećemo još pasulja, ali i to mora da se proseje."
Odjednom neko vrisnu na ulici. Ni mačka ni pacov, već užasnuti čovek. Perin nije ni shvatio da je ščepao sekiru dok mu se držalja nije našla u šaci kad je požurio da se probije između trgovaca u dovratku. Oni su se skupili jedno uz drugo, oblizujući usne i ne pokušavajući da vide ko je to vrištao.
Kirejin je bio pribijen leđima uza zid skladišta preko puta, blistavog kalpaka s belom perjanicom na kaldrmi pored njegovog pehara sa vinom. Mač mu je bio napola isukan iz kanija, ali on je ukočeno iskolačenih očiju zurio u zid zgrade iz koje je Perin upravo izleteo. Perin ga dodirnu po ruci, a on poskoči.
„Čovek je bio tu“, kolebljivo poče Geldanac. „Maločas je bio tu. Pogledao me je i..." Kirejin protrlja lice. Čelo mu se orosilo znojem iako je bilo hladno. „Prošao je kroz zid. Jeste. Moraš da mi veruješ." Neko zaječa; Perinu se učini da je reč o nekom trgovcu.
„I ja sam ga videla“, kaza Seonid iza njega, pa sada na njega dođe red da se trgne. Nos mu nije ni od kakve koristi u tom mestu!
Pogledavši još jednom zid koji je Kirejin pokazao, Aes Sedai se udalji od njega očigledno nevoljno. Njeni Zaštitnici su visoki ljudi, znatno viši od nje, ali oni su se odmakli tek toliko da imaju prostora da isuku mačeve. Mada, Perin nije mogao ni da zamisli protiv čega bi se ti smrtno ozbiljni Zaštitnici borili.
„Lorde Perine, meni je teško da lažem“, zajedljivo mu kaza Seonid kada on izrazi sumnju, ali glas joj ubrzo postade jednako ozbiljan kao lice, a pogled toliko napet da Perin poče da se oseća nelagodno samo zbog nje. „Mrtvi hode po So Haboru. Lord Kaulin je pobegao iz grada u strahu od aveti svoje supruge. Izgleda da je umrla pod sumnjivim okolnostima. Skoro svi u ovome gradu videli su nekoga mrtvog, a poprilično žitelja je videlo više njih. Neki kažu da su ljudi umirali od dodira nekog mrtvaka. To ne mogu da potvrdim, ali ljudi jesu umirali od straha. U So Haboru noću niko ne izlazi na ulice, niti ulazi u prostoriju a da se ne najavi. Ljudi napadaju senke i ono što ih iznenađuje čime stignu, šta da im je pri ruci, pa ponekad pred sobom zateknu mrtvog supruga, ženu ili suseda. Lorde Perine, ovo nije histerija ili priča za plašenje dece. Nikada nisam ni čula za ovako nešto, ali svejedno je stvarno. Moraš da ostaviš jednu od nas ovde da učinimo šta možemo.“
Perin lagano odmahnu glavom. Ako će osloboditi Failu, ne može izgubiti nijednu Aes Sedai. Gazdarica Arnon zajeca i pre nego što on reče: „So Habor će morati sam da se suoči sa svojim mrtvima."
Ali strah od mrtvih ne može sve da objasni. Možda ljudi jesu previše prestravljeni da bi se kupali i prali, ali nekako mu izgleda neverovatno da je strah sve zahvatio na isti način. A žižak koji buja usred zime, na ledenoj hladnoći? U So Haboru ima nečeg goreg od aveti, a svi mu nagoni govore da pobegne glavom bez obzira i da se ne osvrće. Kamo sreće kad bi mogao.