Ako su Edarine oči hladne, Sulinine su od plavog leda. „Moje sestre po koplju i ja mogle bismo malčice brže to uraditi, ali Danil Levin je kazao da ne želiš da se razmene udarci. Džerard Arganda je nestrpljiv čovek i ne veruje nam.“ Zvučala je kao da bi pljunula, samo da nije Aijelka. „U svakom slučaju, možda i ne saznaš mnogo. To su Kameni Psi. Popuštaće lagano i što je manje moguće. Kada je o ovakvim stvarima reč, uvek je neophodno da se spoji malčice onoga što se sazna od jednog s malčice onoga što se sazna od drugog kako bi se sastavila prava slika."
Prigrliti bol. Kada se neko ispituje, mora da bude i bola. Pre nego što se ovo desilo, nije dozvolio da mu ta misao prođe kroz glavu. Ali da bi vratio Failu...
„Neka neko istrlja Stamenog“, grubo kaza i baci uzde Danilu.
Geldanski deo logora se nije mogao više razlikovati od grubih skloništa i raštrkanih šatora Dvorečana. Tu su platneni šatori oštrih krovova stajali u besprekornim redovima, a ispred većine su bile vrše kopalja na ulazima i osedlani konji privezani pored šatora, spremni da im se jahači bace u sedlo. Šibanje konjskih repova i duge zastavice nošene hladnim povetarcem koje su se vijorile na kopljima bili su jedino neuredno što je mogao da vidi. Staze između šatora sve su bile iste širine, a kroz red logorskih vatri mogla bi se povući potpuno prava crta. Čak su i pregibi na šatorima, kako su ovi bili složeni na dna tovarnih kola sve dok nije počeo sneg, obrazovali prave crte. Sve je bilo uredno i uređeno.
Miris ovsene kaše i kuvanog žira širio se vazduhom, a neki ljudi u zelenim kaputima prstima su kupili poslednje ostatke ručka s limenih tanjira. Drugi su već ribali kazane. Niko nije pokazivao nikakav znak napetosti. Samo su jeli i obavljali redovne poslove, sa otprilike istim zadovoljstvom. To je samo nešto što se mora uraditi.
Velika skupina ljudi stajala je blizu oštrog kolja pobijenog duž spoljnog ruba logora. Najviše polovina njih beše u zelenim kaputima i uglačanim oklopnim prsnicima geldanskih kopljanika. Od ovih ostalih, neki su koplja ili mačeve opasali preko izgužvanih kaputa. Ti odevni predmeti kretali su se od onih sašivenih od lepe svile ili valjane vune pa do dronjaka, ali nijedan od njih ne bi se mogao nazvati čistim, izuzev u poređenju sa So Haborom. Čovek uvek može da prepozna Masemine ljude, čak i s leđa.
Kako se približavao okupljenim ljudima, osetio je neki drugi miris. Miris pečenog mesa. A bio je tu i prigušeni zvuk koji je pokušavao da ne čuje. Kada je počeo da se probija, okupljeni vojnici pogledali su i nevoljno ga propustili. Masemini ljudi zurili su mu pravo u lice, gunđajući o žutim očima i Nakotu Senke. Bilo kako bilo, probio se između njih.
Četiri visoka čoveka, kose riđe ili blede, u sivo-smeđim kadin’sorima, ležali su gležnjeva vezanih za zapešća i leđa, s debelim granama vezanim iza kolena i laktova. Lica su im bila u modricama i izranjavljena, a u usta natrpane krpe. Peti čovek beše nag, vezan za četiri debela kočića pobijena u zemlju i raskrečen tako da su mu sve tetive iskočile. Bacakao se koliko je mogao i urlao u krpe natrpane mu u usta; bio je to prigušeni krik bola. Na trbuhu mu je bila gomilica užarenog ugljevlja, s koje se dizao slabašan dim. Odatle smrad nagorelog mesa. Ugljevlje mu se lepilo za zategnutu kožu, a svaki put kada bi bacakanjem uspeo da zbaci neku žišku sa sebe, jedan čovek u prljavom zelenom svilenom kaputu što je čučao pored njega mašicama bi izvadio novi ugarak iz metalnog vedra koje je na zemlji rastopilo krug blata oko sebe, i cereći se stavio mu ga na stomak. Perin ga je znao. Zvao se Hari i voleo je da skuplja uši nanizane na kožnu vrpcu. Muške uši, ženske uši, dečje uši; Hariju je bilo svejedno.
Ne razmišljajući, Perin priđe i nogom rasu ugljevlje s vezanog čoveka. Nekoliko ugaraka udari Harija, koji odskoči iznenađeno ciknuvši, što se pretvori u vrisak kada mu šaka pade u vedro. Preturi se na bok, držeći se za opečenu šaku i streljajući Perina pogledom, kao prava lasica u ljudskoj koži.
„Divljak se pretvara, Ajbara“, kaza mu Masema. Perin nije ni primetio da stoji tu, lica nalik na namršteni kamen ispod obrijanog svoda. Tamne grozničave oči gledale su ga prezrivo. Miris ludila probijao se kroz smrad spaljenog mesa. „Znam ih ja. Pretvaraju se da osećaju bol, ali nije tako; ne kao drugi ljudi. Da bi jednog od njih naterao da progovori, moraš biti voljan i u stanju da i kamen povrediš."
Arganda, ukočen pored Maseme, stiskao je balčak tako snažno da mu se ruka tresla. „Ajbara, možda si ti voljan da ostaneš bez svoje žene“, procedi, „ali ja neću da izgubim svoju kraljicu!"
„To se mora učiniti“, reče mu Aran, napola preklinjući, a napola zahtevajući. On je stajao Masemi s druge strane, grabeći rubove svog zelenog plašta kao da želi da spreči šake da mu ne polete ka maču na leđima. Oči su mu bile grozničave skoro kao Masemine. „Ti si me naučio da čovek radi ono što mora."
Perin se nekako natera da rastvori šake. Ono što se učiniti mora, za Failu.
Berelajn i Aes Sedai se proguraše kroz gomilu, Berelajn malčice nabravši nos kada vide čoveka raskrečenog između kočiča. Tri Aes Sedai kao da su gledale komad drveta - lica su im bila toliko bezizrazna. Edara i Sulin bile su s njima, a taj prizor ni na njih nije ostavio neki veći utisak. Neki geldanski vojnici namrštiše se na dve Aijelke i zagunđaše sebi u bradu. Masemini dronjavi i prijavi ljudi streljali su pogledima i Aijelke i Aes Sedai, ali večina ih se malčice udaljila od tri Zaštitnika, a one koji se nisu sami udaljili odvukli su njihovi drugovi. Neke budale znaju gde je granica gluposti. Masema prestreli Berelajn pogledom grozničavim kao da su mu oči u plamenu, a onda reši da se pretvara da ona ne postoji. Neke budale ne znaju za granice.
Perin se savi, pa odveza krpu i izvadi prnje iz usta vezanog čoveka. Jedva mu pođe za rukom da izmakne šaku kad čovek škljocnu zubima, opako kao Stamen svaki put kad pokuša da mu odgrize prste.
Aijel smesta zabaci glavu i dubokim i čistim glasom zapeva:
Usred pesme prolomi se Masemin smeh. I Perin se naježi. Nikada nije čuo Masemu kako se smeje. To nije bilo prijatno.
Nije mu baš bilo do toga da ostane bez prsta, pa je stoga izvukao sekiru iz petlje za pojasom i pažljivo prislonio ušice uz čovekovu bradu da mu zatvori usta. Oči boje neba pogledaše ga s tog suncem opaljenog lica bez imalo straha. Čovek se nasmeši.
„Ne tražim od tebe da izdaš svoj narod“, reče mu Perin. Grlo ga je bolelo od napora da se suzdrži da ne viče. „Vi Šaidoi ste zarobili neke žene. Želim samo tla znam kako da ih oslobodim. Jedna od njih zove se Faila. Visoka je kao da je jedna od vaših, s tamnim kosim očima, izraženim nosem i punim usnama. Prelepa žena. Upamtio bi je da si je video. Jesi li?“ Ispravi se i skloni sekiru.
Šaido ga samo na tren pogleda, a onda diže glavu i opet zapeva, ne skidajući pogled s Perina. Bila je to vesela pesma, razigrana kao da bi trebalo da se uz nju pleše:
Pustivši da mu glava klone, Šaido se zasmeja, grleno i glasno. Kao da je ležao izvaljen na perjanom dušeku.