Fergin primeti Meta, pa opsova kada čekićem promaši kočić i udari se po palcu. Ispustivši čekić, tutnu palac u usta i čučnu piskavo se žaleći zbog toga. „Moj lorde, čitavu noć ćemo kisnuti čuvajući ove žene. Zar ne možeš da unajmiš neke od ovih konjušara da rade ovo što mi sada radimo, tako da ostanemo suvi bar dok ne budemo morali da se pokvasimo?"
Gorderan debelim prstom munu Fergina u rame. On je širok koliko je Fergin žgoljav, i Tairenac je, iako ima smeđe oči. „Fergine, konjušari će podići šator i ukrasti iz njega sve što je prenosivo.“ On ga opet munu. „Hoćeš da neko od njih ode s mojim samostrelom ili mojim sedlom? To je dobro sedlo.“ Fergin se na treći udarac skoro preturi. „Ako ne podignemo ovaj šator, Harnan ima da nas odredi da celu noć držimo stražu.“
Fergin ga osinu pogledom i zagunđa, ali opet uze čekić, brišući blato s kaputa. Dobar je on vojnik, mada ne previše bistar.
Vanin pljunu kroz procep u zubima, svega za dlaku pored kotlića. Paprikaš predivno miriše nakon onoga što Latel sprema, ali Met je rešio da neće ni tu da jede. Lupnuvši drvenom kašikom o rub kotlića kako bi je očistio, debeljko pogleda Meta kroz polusklopljene kapke. Sudeći po njegovom okruglom licu, često je bio na pola koplja do sna, ali samo bi neka budala poverovala da je zaista tako. „Ako nastavimo ovako, stići ćemo do Lugarda krajem leta. Ako ikada stignemo."
„Hoćemo, Vanine“, odgovori mu Met, uverenije nego što se zaista u tom trenutku osećao. Kaput od grube čoje koji je pre nekoliko sati odenuo dok je bio suv, sada svega na nekoliko tačaka nije propuštao kišu, a voda mu je curila niz leđa. Teško je biti samouveren kada ti ledena kiša lazi niz kičmu. „Zimi je skoro kraj. Kretaćemo se brže kada dođe proleće. Videćeš. Sredinom proleća - bićemo u Lugardu.“
Ni on baš nije bio siguran u to. Onog prvog dana nisu prešli više od dve lige, a nakon toga uspeh je bio kada pređu dve i po. Uz Veliki severni put malo se mesta može zvati gradovima, a ime tog druma inače veoma brzo počinje da se menja kako se odmiče ka severu. Ljudi ga zovu „Eboudarski put“ ili „Skeledžijski put“, a ponekad samo „Put“, kao da postoji samo jedan. Ali Luka se zaustavljao u svim živim gradovima, pravim ili takozvanim, ozidanim ili malo većim selima sa šest ulica i izgovorom od gradskog trga popločanim grubom kaldrmom. Skoro pola dana odlazilo je na pripremu, dizanje šatora i velikog platnenog zida oko njih, sa onim ogromnim plavim barjakom s crvenim pismenima iznad ulaza. Veličanstvena putujuća menažerija Valana Luke. Luka jednostavno nije bio u stanju da propusti priliku da okupi gomilu posetilaca. Ili da im istrese novac iz kesa. Ili da propusti priliku da se ogrne jednim od onih svojih jarkocrvenih plaštova i da upija njihovo divljenje. Luka to voli skoro koliko novac. Skoro.
Neobičnost izvođača i životinja iz dalekih krajeva strpanih u kaveze bili su dovoljni da privuku ljude. Doduše, za to su bile dovoljne i životinje iz ne tako velike daljine, budući da je vrlo malo ljudi zalazilo dublje u unutrašnjost, tako da nisu viđali ni medvede, a kamoli lavove. Gomila posetilaca nije dolazila samo kada kiša pada u pljuskovima, a kada je kiša baš tolika, žongleri i akrobate svejedno odbijaju da izvode svoje tačke bez bar nekakvih streha nad glavama. Zbog toga Luka nadureno i ljutito hoda okolo divlje pričajući da će naći dovoljno platnenih streha da zakloni sve i jednu tačku, ili da naruči šator dovoljno velik da se u njega smesti čitava priredba. Jedan šator! Taj čovek baš preteruje u svojim željama. Kad je već kod toga, a što ne naruči palatu na točkovima?
Ali da se Met brinuo samo zbog Luke i sporog kretanja priredbe, bio bi srećan čovek. Ponekad bi dve ili tri spore povorke seanšanskih naseljenika, koje su rano ujutro krenule u svojim kolima neobičnih šiljatih krovova i sa čudnom stokom, ovcama ili kozama, prošle pored njih i pre nego što bi se prva kola iz predstave mrdnula. Ponekad bi ih redovi seanšanskih vojnika prestigli u sporom hodu, redovi ljudi s kalpacima koji liče na glave nekih ogromnih buba, koji stupaju u odsečnim koracima, i redovi konjanika u oklopima od preklapajućih ploča oslikanih u pruge. Jednom su jahači bili na tormovima, stvorenjima nalik na mačke velike kao konji, samo s bronzanim krljuštima. I s tri oka. Njih dvadesetak vijugalo je niz put krećući se nekakvim zmijolikim korakom bržim nego konjski kas. Ni konjanici ni njihovi atovi nisu ni gledali prema menažeriji, ali dok su tormovi prolazili konji su podivljali, njišteći i propinjući se iako su bili vezani. Lavovi, leopardi i medvedi urlali su u svojim kavezima, a jeleni se bacali u rešetke pokušavajući da pobegnu. Sati su bili potrebni kako bi se sve smirilo dovoljno da se kola opet pokrenu, a Luka je bio uporan da se prvo pregledaju povređene životinje u kavezima. Njegove životinje su veliko ulaganje. Dva puta se desilo da vojni zapovednici s tankim perjanicama na kalpacima reše da provere Lukinu dozvolu za konje, a Met se preznojavao hladnim graškama veličine grožđanih zrna sve dok oni nisu otišli, zadovoljni onim što su videli. Kako se priredba vukla ka severu, bilo je sve manje Seanšana na drumovima, ali on se svejedno preznojavao kada bi naleteo na njih, bilo da je reč o vojnicima ili naseljenicima. Možda Surot drži u tajnosti da je Tuon nestala, ali Seanšani će je svejedno tražiti. Sve što treba jeste da jedan dosadni zapovednik zaista uporedi broj konja u dozvoli s brojem konja na vezu. Sasvim je sigurno da bi nakon toga prečešljao sva kola. Samo jedna marljiva sul’dam koja misli da se među žonglerima, akrobatama i ostalim izvođačima krije neka žena koja može da usmerava. Graške znoja bile su mu veličine šljiva! Nažalost, ne paze svi na svoju kožu koliko bi trebalo.
Ispred jednog zaseoka po imenu Visin - skupine od nekoliko rogozom pokrivenih kuća za koju čak ni Luka nije mislio da se iz nje može izvući prebijeni cvonjak - Met je, ogrnut debelim vunenim plaštom, stajao na kiši i gledao tri Aes Sedai kako se krišom vraćaju u menažeriju dok sunce zalazi. Grmljavina je ječala u daljini. Umotane u tamne plaštove, namakle su kapuljače, ali on nimalo nije sumnjao o kome je reč. Dok je kiša lila, njih tri su pored njega prošle na deset stopa razdaljine a da ga nisu primetile, ali srebrni medaljon koji je nosio ispod košulje tako da mu dodiruje kožu sledio se. Bar jedna od njih usmerava ili drži Moć. Plamen ga spalio, njih tri su načisto lude.
Čim su se Aes Sedai zavukle između kola i šatora, još tri prilike u plaštovima pojavile su se žureći za njima. Jedna od tih žena bila je oštrijeg oka, pa je digla ruku da pokaže prema njemu, ali druge dve su samo zastale, pa su onda sve tri opet požurile za Aes Sedai. Zausti da opsuje, a onda samo zaćuta. Više nema snage. Kada bi mogao navesti ljude za koje nikako ne želi da se šetaju tamo gde bi neka seanšanska izvidnica mogla naići na njih, Aes Sedai i sul’dam zajedno otprilike bi bile jednake kao Tuon i Selukija.
„Pitam se šta li hoće?“, upita Noel iza njega, a Met poskoči tako da mu prava bujica kiše skliznu u kapuljaču i niz vrat. Žarko požele da taj kvrgavi starac prestane da se šunja oko njega.
„Nameravam da saznam“, progunđa, ispravljajući plašt. I ne zna zašto se trudi. Kaput mu je tek malo vlažan, ali lanena košulja mu je već potpuno mokra.
Za divno čudo, Noel više nije bio s njim kada je stigao do svih kola gde su Aes Sedai i sul’dam spavale. Taj čovek voli da gura nos u sve živo. Možda mu je dojadilo da bude mokar. Blerik i Fen su već ležali pod kolima, umotani u svoju ćebad, naizgled ne mareći za kišu ili blato, ali on se ni u šta ne bi kladio da spavaju. Štaviše, jedan se pridiže u sedeći položaj čim on zagaca do kola. Koji god da je od njih dvojice bio, ništa nije rekao, ali Met je osećao njegov pogled na sebi. Ali nije oklevao, niti se trudio da kuca.
Unutra je šest žena stajalo držeći mokre plaštove s kojih se cedila voda; ispunjavale su čitava kola. Dve svetiljke na zidnim držačima lepo su osvetljavale prostor, nekako i bolje nego što bi on želeo. Šest lica se okrenu prema njemu; uputiše mu one ledene poglede kakvima žene gledaju muškarca kada promoli glavu tamo gde one ne žele. U kolima je bazdelo na mokru vunu i vladao je neki osećaj kao da je maločas grom udario ili da će svakog trena udariti. Kiša je dobovala po krovu a grmljavina tutnjala po nebu, ali medaljon u obliku lisičje glave nije bio ništa hladniji nego ma koji drugi srebrni nakit. Možda su ga Blerik i Fen pustili da uđe misleći da će tako ostati bez glave. Možda su samo hteli da se njih dvojica ne mešaju u to. Mada, Zaštitnik je spreman da pogine ako njegova Aes Sedai zaključi da je to neophodno. Ne i Met Kauton. On bokom zatvori vrata. Skoro da ga više ne boli. U svakom slučaju - retko.