Betamin i druge dve izbegavale su druge Seanšane koliko i Aes Sedai, ali takođe su pratile Aes Sedai kad god bi ove odlazile u selo ili varoš, a Betamin je uvek podnosila izveštaj o sitnicama koje su pokupile prisluškivanjem, dok se Rena ulizički smešila a Seta cvrkutala da je „devojkama“ promaklo ovo ili ono, ili da tvrde kako nešto nisu čule; čovek nikada ne može biti načisto sa ženama koje imaju drskosti da sebe nazivaju Aes Sedai; možda bi trebalo da razmisli da im se stave povoci, samo dok ne stignu na bezbedno.
Njihove priče zapravo se nisu toliko razlikovale od onoga što su mu sestre prenosile. Varošani pričaju o onome što čuju od Seanšana u prolazu. Mnogi naseljenici su bojažljivi, jer su im glave pune priča o divljim Aijelima koji pljačkaju i pale po Altari, mada mesno stanovništvo priča da se sve to dešava negde na severu. Ali izgleda da neko na višem položaju deli mišljenje naseljenika, budući da su mnogi među njima skrenuti na istok, prema Ilijanu.
Sklopljeno je savezništvo s nekim moćnikom, od kog se očekuje da visokoj gospi Surot omogući pristup mnogim zemljama. Žene su odbile da prihvate kako ne moraju da prate glasine. A nikako ni da predaju adame. Zapravo, ti srebrni povoci i tri sul'dam jedini su način koji on ima na raspolaganju da utiče na Aes Sedai. Zahvalnost. Od Aes Sedai! Ha! Mada nije zapravo razmišljao o tome da vrati te povoce na sestre. Bar ne često. Baš je nagrabusio.
Zaista mu nije bilo potrebno da sluša ono što su sul'dam i Aes Sedai otkrivale. Ima bolje izvore, ljude u koje ima poverenja. Pa, ima poverenja u Toma, kada se sedokosi zabavljač odvoji od igranja Zmija i Lisica sa Olverom ili od sanjarenja nad izgužvanim pismom koje drži ušuškano u unutrašnjem džepu kaputa. Tom može da uđe u trpezariju neke krčme, ispriča priču, možda malo žonglira - i da izađe znajući šta je u glavama svih koji su tamo bili. Met ima poverenja i u Džuilina - on je dobar skoro kao Tom, i to bez žongliranja ili pripovedanja - ali Džuilin uvek hoće sa sobom da vodi Teru, koja ga krotko i čedno drži za ruku dok se šetaju gradom. Navodno da bi se ponovo navikla na slobodu. Smešila se Džuilinu; one njene krupne tamne oči blistale su, a puna ustašca tražila da se ljube. Možda ona jeste bila panarh Tarabona, kako Džuilin i Tom tvrde, ali Met je počinjao da sumnja u to. Načuo je neke izvođače kako se šale da tarabonska služavka toliko iznuruje tairenskog hvatača lopova da on jedva hoda. Ali bila ona panarh ili služavka, Tera i dalje kreće da klekne svaki put kada čuje onaj otegnuti naglasak. Met je pretpostavljao da bi svaki Seanšanin koji joj postavi pitanje dobio na tacni sve što ona zna, počevši od Džuilina Sandara pa sve do kola u kojima se Aes Sedai nalaze, pri čemu bi ona sve te odgovore saopštila klečeći. Što se njega tiče, Tera je veća opasnost od Aes Sedai i sul’dam zajedno. Ali Džuilin se kostreši i na najmanji nagoveštaj da je njegova žena možda nepouzdana i vrteo svoju palicu od bambusa kao da razmišlja da li da tresne Meta po glavi. Rešenja nije bilo, ali Met je smislio kako da bude na vreme upozoren ako dođe do najgoreg.
„Naravno da mogu da ih pratim“, rekao mu je Noel, krezubo se cereći kao da je to dečja igra. Prislonivši jedan kvrgavi prst uz krivi nos, drugu šaku je tutnuo pod kaput, gde su mu noževi. „Jesi li siguran da ne bi bilo bolje da se jednostavno postaramo da ona ne može ni s kime da priča? Samo predlog, dečko. Ako kažeš ne, onda ne.“ Met veoma odlučno odbi. Ubio je jednu ženu u životu, a drugu ostavio da je iskasape. Neće nositi i treću na duši.
„Izgleda da je Surot možda sklopila savezništvo s nekim kraljem“, podnosio je Džuilin izveštaj smešeći se nad peharom kuvanog vina. Ako ništa drugo, zbog Tere se više smešio. Pribila se uz Džuilinovu stoličicu u njihovom skučenom šatoru, držeći mu glavu u krilu dok ju je on slobodnom rukom mazio po kosi. „Bar se dosta priča o nekom moćnom novom savezniku. Svi ti naseljenici premrli su od straha zbog Aijela."
„Izgleda da je većina naseljenika poslata na istok“, kaza Tom, tužno zureći u svoj pehar. Kako je Džuilin svakim danom bivao sve srećniji, tako je ovaj postajao sve tužniji. Noel je pratio Džuilina i Teru, a Lopin i Nerim sedeli su prekrštenih nogu u zadnjem delu šatora, ali dvojica kairhijenskih slugu povadila su svoje kotarice za krpljenje i Metove lepe kapute iz Ebou Dara da bi prepravili i zakrpili ono što im se čini da treba, tako da je šatorčić i dalje delovao skučeno. „Kao i veoma mnogo vojnika“, nastavi Tom. „Svi kažu da će udariti na Ilijan kao malj.“
Pa, kada nešto čuje od njih dvojice, bar zna da sluša čistu istinu, a ne Aes Sedai koje obrću reči naglavačke ili sul'dam koje pokušavaju da mu se umile. Betamin i Seta su čak naučile da padaju u naklon. Nekako mu je bilo prijatnije kada se Rena presamiti nadvoje. To mu nekako deluje pošteno. Čudno, ali pošteno.
Što se njega tiče, bilo u selima ili u varošima, Met bi samo na brzinu video šta se dešava, okovratnika podignutog i kape nabijene na glavu, pre nego što bi se vratio u menažeriju. Retko kada je nosio plašt. S plaštom je teško koristiti noževe koje nosi sa sobom. Mada nije očekivao da će mu zatrebati - to je pre bila predostrožnost. Nije bilo napijanja, igranja niti kockanja. Naročito ne kockanja. Zvuk kockica kako se kotrljaju po stolu u trpezariji gostionice neodoljivo ga je privlačio, ali njegova sreća u kocki ne može a da ne bude primećena, sve i da ne dovede to toga da neko potegne nož na njega, a u tom delu Altare i muškarci i žene nose noževe za pojasom i spremni su da ih koriste. On je želeo da neprimećeno prolazi, pa je zaobilazio stolove gde se kockalo, hladno klimao glavom krčmaricama koje su mu se smešile i nikada nije pio više od jednog pehara vina, a obično ni toliko. Naposletku, čeka ga posao u menažeriji. Svojevrstan posao. Otpočeo ga je prve noći po odlasku iz Ebou Dara, a to je prilično nezgodan posao.
„Moraš da pođeš sa mnom“, kazao je tad, otvarajući ormarčić ugrađen ispod njegovog kreveta. Tuje držao svoj kovčežić sa zlatom, pošteno stečenim na kocki. To jest, pošteno koliko se moglo. Najveći deo dobio je na jednoj konjskoj trci, a kada je o konjima reč, njega sreća ne služi ništa bolje nego druge ljude. Što se ostatka tiče... Ako čovek hoće da baca kockice, igra karte ili baca novčiće, mora biti spreman da izgubi. Domon, koji je sedeo na drugom krevetu i trljao rukom kratku kosu što mu je izrasla na doskora obrijanoj glavi, savladao je taj nauk. Taj čovek je trebalo da bude voljan da spava na podu kao svaki dobar so’đin, ali u početku je uporno tražio da svake noći on i Met bacaju novčić da bi videli ko će spavati u drugom krevetu. Naravno, Egeanin je dobila prvi. Bacanje novčića jednako je lako kao bacanje kockica. Sve dok novčić ne padne na ivicu, što mu se ponekad dešava. Ali Domon je to predložio, a ne on. Sve dok Met nije dobio četiri puta zaredom, a onda je pete noći novčić pao na ivicu i to tri puta jedan za drugim. Sada se smenjuju u krevetu, ali svejedno je noćas Domonov red da spava na podu.
Našavši malecku kožnu vrećicu koju je tražio, tutnu je u džep kaputa i ispravi se, nogom zatvarajući ormarčić. „Jednom ćeš morati da se suočiš s njom“, kaza. „A potrebno mi je da izgladiš stvari." Bio mu je potreban neko da privuče Tuonin gnev, neko naspram koga će on delovati prihvatljivo, ali ne može da kaže tako nešto, zar ne? „Ti si seanšanska plemkinja i možeš me sprečiti da izvalim neku glupost."
„Zašto moraš da izglađuješ stvari?" Egeanin je govorila otegnuto i hrapavo, što je zvučalo kao testera kada seče drva. Stajala je podbočena naspram vrata, plavih očiju koje su ga streljale ispod njene duge crne perike. „Zašto ti moraš da se vidiš s njom? Zar nisi već dovoljno učinio?"