„Nemoj mi reći da je se plašiš“, podrugnu se Met, izbegavajući da odgovori. Šta bi pa mogao da kaže, a da to ne zvuči suludo? „Mogla bi je poneti ispod miške skoro jednako lako kao ja. Ali obećavam da joj neću dati da ti odseče glavu ili da te istuče."
„Mali, Egeanin ne se plaši ničega“, Domon zaštitnički procedi kroz zube. „Ako da ide ne želi, ti da se devojci udvaraš samo trči. I prespavaj kod nje, ako li ’oćeš."
Egeanin nastavi da strelja Meta pogledom. Ili da gleda kroz njega. A onda baci pogled na Domona, malčice se pogurivši, pa zgrabi plašt s klina u zidu. „Mrdaj, Kautone“, sada ona procedi. „Ako to već mora da se radi, onda je najbolje da što pre završim s tim." Za tren oka izađe iz kola, tako da Met požuri da je sustigne. Čovek bi pomislio da ona ne želi da ostane nasamo s Domonom, što nema nikakvog smisla.
Ispred purpurnih kola bez prozora, koja su u mraku izgledala kao da su crna, jedna senka izroni iz tamnijih senki. Polumesec se promoli iza oblaka taman na toliko da Met prepozna Harnanovu četvrtastu vilicu.
„Sve je tiho, milostivi“, reče mu predvodnik bojnog reda.
Met klimnu i duboko udahnu, pipajući po džepu gde mu je vrećica. Vazduh je bio čist, ispran kišom, a i konji su bili vezani daleko odatle. Tuon mora da oseća olakšanje što je podalje od smrada balege i životinjskih kaveza. Izvođačka kola s njegove leve strane bila su jednako mračna kao platnom zastrta tovarna kola zdesna. Nema svrhe da još čeka. On gurnu Egeanin ka stepeništu purpurnih kola pred njim.
Unutra je bilo više ljudi nego što je očekivao. Sitejl je sedela na jednom krevetu, ponovo s vezom u rukama, a Selukija je stajala na suprotnom kraju kola mršteći se ispod marame povezane oko glave, ali Noel je sedeo na drugom krevetu, očigledno zamišljen, dok je Tuon prekrštenih nogu sedela na podu i igrala se Zmija i Lisica sa Olverom.
Kada Met uđe, dečak se osvrnu i isceri tako široko da mu se lice bezmalo rascepi. „Mete, Noel nam je pričao o Kodansinu“, uzviknu. „To je drugo ime za Šaru. Jesi li znao da Ajad tetoviraju lica? U Šari tako zovu žene koje usmeravaju.“
„Ne, nisam“, odgovori Met mrko gledajući Noela. Dovoljno je loše to što Vanin i Crvenruke uče dečaka lošim navikama, a ono što je pokupio od Džuilina i Toma ne treba ni spominjati, tako da mu svakako nije potrebno da mu još i Noel puni glavu izmišljenim glupostima.
Noel se odjednom lupi po butini i ispravi i dalje sedeči. „Setio sam se“, kaza, pa onda ta budala poče da kazuje stihove:
Starac slomljenog nosa osvrnu se oko sebe kao da tog trena shvati da u kolima ima još nekog. „Pokušavao sam da se setim toga. To je iz Zmajskih proročanstava.“
„Baš zanimljivo, Noele“, promrmlja Met. One boje mu se uskomešaše u glavi, baš kao tog jutra kada su Aes Sedai bile onako pune bojazni. Ovoga puta iščilele su a da nisu obrazovale sliku, ali ispunila ga je neka hladnoća, kao da je noč prespavao ispod nekoga žbuna nag kao od majke rođen. Ni najmanje mu nije trebalo da ga neko dovede u vezu s Proročanstvima. „Možda bi nekom prilikom mogao da nam ispričaš kako ide cela ta stvar - ali ne noćas, važi?“
Tuon ga pogleda kroz trepavice, kao nekakva crna porcelanska lutka u prevelikoj haljini. Svetlosti, što su joj trepavice duge. Nije obraćala pažnju na Egeanin kao da ova i ne postoji, a Egeanin se zapravo iz petnih žila trudila da izgleda kao uzidani plakar. Toliko o njegovoj nadi da će ona poslužiti da na sebe skrene pažnju.
„Igračka nije mislio da bude nepristojan“, promrmlja Tuon onako otegnuto kao kada hladan med klizi iz zdele. „Samo ga niko nije naučio lepom ponašanju. Ali kasno je, gazda Čarine; vreme je da Olver ode na spavanje.
Možda bi hteo da ga otpratiš do njegovog šatora? Olvere, opet ćemo igrati neki drugi put. Bi li hteo da te naučim kako se igra kamenje?"
Olver bi to izuzetno voleo. Sav se uzvrpoljio govoreći joj to. Taj dečak voli sve što mu da je nekakvu priliku da se nasmeši nekoj ženi, a tek priliku da priča nešto zbog čega bi trebalo da popije takve šamare da bi mu uši natekle toliko da postanu još veće nego što su sada. Ako Met ikada otkrije ko ga od njegovih „čika“ uči svemu tome... Ali dečak je pokupio figure i pažljivo smotao iscrtanu tkaninu a da ga niko nije dvaput poterao. Čak se i veoma pristojno poklonio, pa se zahvalio visokoj gospi pre nego što je pustio Noela da ga izvede iz kola. Met klimnu glavom u znak odobravanja. On je naučio malog kako da se klanja, ali dečak je obično tome dodavao širok zavodnički osmeh kada bi se klanjao nekoj lepoj ženi. Ako ikada otkrije ko...
„Igračko, imaš li razlog zbog kojeg si me prekinuo?“, hladno ga upita Tuon., Jeste kasno, i nameravala sam da pođem na spavanje."
Poklonio joj se i osmehnuo se najbolje što je umeo. On ume da bude učtiv iako ona nije. „Samo sam hteo da vidim jesi li dobro. Ova kola umeju da budu neudobna u putu. A znam i da nisi zadovoljna odećom koju sam ti našao. Mislio sam da će te ovo malčice razvedriti." Vadeći kožnu vrećicu iz džepa, svečano joj je pruži. Žene uvek vole taj dodatak svečanosti.
Selukija se nape, a plave oči ga oštro pogledaše, ali kada Tuon odmahnu vitkim prstima, prsata služavka se smiri. Malčice. Met uglavnom voli prgave žene, ali ako mu bude upropastila ovo, ima da je izdeveta po zadnjici. S velikim je naporom sačuvao osmeh na licu, a čak mu je pošlo za rukom da se još malo više nasmeši.
Tuon nekoliko puta preturi vreću u rukama pre nego što je razveza i sasu njen sadržaj sebi u krilo - debelu ogrlicu od zlata i obrađenog jantara. Skup komad nakita, a još i seanšanski rad. Sav je bio ponosan što je našao to čudo. Ogrlica je bila vlasništvo jedne akrobatkinje, koja ju je dobila od nekog seanšanskog zapovednika kojem se svidela, ali sada kada je on ostao iza nje - bila je spremna da je proda. Rekla je da joj se ne slaže uz kožu, šta god to značilo. On se nasmešio i stao da čeka. Žene se uvek odobrovolje kada dobiju nakit.
Ali niko se nije poneo kako je on očekivao. Tuon je obema rukama digla ogrlicu pred sebe, gledajući je kao da tako nešto u životu nije videla. Selukijine usne izviše se u podrugljiv osmeh. Sitejl spusti svoj vez na krilo i pogleda ga, a velike zlatne alke u njenim ušima zanjihaše se kada odmahnu glavom.
Tuon odjednom pruži ogrlicu Selukiji iza sebe. „Ne odgovara mi“, reče. „Selukija, da li se tebi dopada?" Osmeh lagano poče da silazi Metu s lica.
Žena mlečnobele puti prihvati ogrlicu držeći je palcem i kažiprstom, kao da drži mrtvog pacova za rep. „Komad nakita da ga šejska plesačica nosi sa svojim velom“, kaza suvo. Pokretom zgloba baci ogrlicu Egeanin i brecnu se na nju: „Stavi je!“ Egeanin uhvati ogrlicu tren pre nego što je udari u lice. Metu osmeh pobeže s lica.
Očekivao je grmljavinu, ali Egeanin je samo smesta nespretno otvorila kopču ogrlice i pomerila svoju tešku periku kako bi je zakopčala za vratom. Lice joj je bilo bezizrazno kao da je izvajano od snega.
„Okreni se“, zapovedi Selukija, i nije bilo nikakve sumnje da su te njene reči bile zapovest. „Daj da vidim."
Egeanin se okrenu. Ukočena kao pritka, ali okrenu se.
Sitejl je napeto pogleda, zbunjeno odmahujući glavom, a onda pogleda Meta i drugačije odmahnu glavom pre nego što se vrati svom vezu. Žene umeju da odmahuju glavama na mnogo načina, isto kao što umeju da na bezbroj načina gledaju čoveka. Ovo odmahivanje govorilo je da je budala - i bilo mu je drago što nije razabrao sva skrivena značenja u tom pokretu. Vrlo verovatno da mu se ne bi dopala. Plamen ga spalio, tu je ogrlicu kupio za Tuon, koja ju je njemu ispred nosa dala Selukiji, a sada je Egeanina?