Sijuan se naposletku pojavi, jašući Belu. Čupava sitna kobila pružala je sigurne korake po skliskoj ulici, ali Sijuan se držala za uzde i sedlo kao da se boji da će pasti. Možda se i jeste pribojavala. Sijuan je jedna od najgorih jahačica koje je Egvena u životu videla. Kada je sjahala sva u oluji sukanja i progunđanih psovki, izgledala je kao da je jedva spasla živu glavu. Bela zarza prepoznavši Egvenu. Namestivši rastršenu kapuljaču, i Sijuan zinu, ali Egvena je prekide digavši ruku pre nego što ova stiže da progovori. Videla je reč „majko“ kako nastaje na Sijuaninim usnama - i verovatno bi bila dovoljno glasna da se čuje na pedeset koraka daljine.
„Nikome ni reč“, tiho joj naredi Egvena. „Isto važi i za poruke i nagoveštaje.“ To bi trebalo da sve pokrije. „Pravi Čezi društvo dok se ne vratim. Neću da se brine.“
Sijuan nevoljno klimnu glavom. Delovala je bezmalo kao da se duri. Egvena je pretpostavljala da joj je bilo pametno to što je dodala u vezi s porukama i nagoveštajima. Ostavivši nekadašnju Amirlin Tron da se duri kao devojčica, jednim skladnim pokretom baci se u sedlo.
Isprva je zbog zaleđenih i izrovanih ulica morala stamenu kobilu terati korakom - ali i zato što bi se svi začudili da vide Sijuan kako brže jaše na Beli. Pokušala je da jaše kao Sijuan, nesigurno se njišući, držeći se za visoku jabuku sedla čas jednom a čas sa obe ruke. I ona se osećala kao da će pasti svakog časa. Bela okrenu glavu da je pogleda. Zna ko joj je na leđima i zna da Egvena bolje jaše. Egvena nastavi da oponaša Sijuan, pokušavajući da ne razmišlja o tome gde je sunce sada na nebu. Tako je jahala izlazeći iz logora, pored redova kola, sve dok je prva stabla nisu sakrila od šatora i vozila.
Onda se povila preko jabuke da pritisne lice uz Belinu grivu. „Nosila si me sve od Dve Reke“, prošapta. „Možeš li sada da budeš tako brza?“ Ispravi se i mamuznu je.
Bela nije mogla da galopira kao Daišar, ali njene stamene noge kopale su kroz sneg. Nekada je vukla kola, tako da nije bila ni trkački ni ratni konj, ali davala je sve od sebe, pružajući vrat hrabro kao Daišar. Bela je jurila, a sunce je sve niže klizilo po nebu kao da ga je neko podmazao. Egvena se povila u sedlu i terala kobilu. Znala je da ne može dobiti trku sa suncem. Ali biće vremena uprkos tome. Lupkala je petama u ritmu s Belinim kopitima, a Bela je galopirala.
Sumrak ih stiže, pa tama, pre nego što Egvena ugleda kako se mesec belasa na vodama reke Erinin. Još ima vremena. Bilo je to skoro isto ono mesto gde je sedela u Daišarovom sedlu u Garetovom društvu, gledajući brodove kako po vodi klize prema Tar Valonu. Zauzda Belu i oslušnu.
Tišina. A onda prigušena psovka. Tiho stenjanje muškaraca koji po snegu vuku veliki teret i pokušavaju da budu tihi. Poterala je Belu kroz drveće prema tim zvucima. Senke se uskomešaše i ona začu tih šapat čelika koji klizi iz kanija.
A onda neki čovek, nedaleko od nje promrmlja: „Znam ja tog ponija. To je jedna sestra. Ona što kažu da je bila Amirlin. Ne liči mi. Nije ništa starija od one za koju kažu da je sade Amirlin."
„Bela nije poni“, odbrusi Egvena. „Vodite me do Bod Kauton."
Desetak ljudi stvori se iz noćnih senki među drvećem i okruži nju i Belu. Izgleda da svi misle kako je ona Sijuan, ali to je u redu. Za njih je Aes Sedai - Aes Sedai. Odveli su je do mesta gde je Bod sedela na konju ne mnogo višem od Bele, umotana u tamni plašt. I haljina joj je bila tamna. Noćas bi belo bilo upadljivo.
I Bod prepozna Belu, pa pruži ruku da počeše kobilu po uvu kada je Egvena zauzda pored nje.
„Ostaćeš na obali“, tiho joj kaza Egvena. „Možeš da se vratiš sa mnom kada završim."
Bod tržnu ruku kao da se opekla. „Zašto?“, upita, ali ne zahtevajući da čuje odgovor. Bar je toliko naučila. „Mogu ja to. Leana Sedai mi je objasnila i ja to mogu."
„Znam da možeš. Ali ne dobro kao ja. Ne još." To je previše zvučalo kao prekor koji ona nije zaslužila. „Bod, ja sam Amirlin Tron. Neke odluke samo ja mogu da donesem. A nešto ne bi trebalo da tražim od polaznice kada ja mogu to da uradim bolje.“ Možda to nije mnogo blaže, ali ne može da joj objasni za Larinu i Nikolu, ili koju cenu Bela kula zahteva da sve njene kćeri plate. Ono prvo Amirlin ne može da objasni jednoj polaznici, a jedna polaznica nije spremna da sazna to drugo.
Čak i u mraku se po ukočenosti Bodinih ramena videlo da ne razume, ali takođe je naučila da se ne raspravlja sa Aes Sedai. Baš kao što je naučila da Egvena jeste Aes Sedai. Ostalo će naučiti vremenom. Kula ima sve vreme ovoga sveta da je poduči.
Egvena sjaha i pruži Beline uzde jednom vojniku, pa zadiže suknje i zagaca kroz sneg prema zvucima koji su govorili da se nešto teško vuče i tegli. Bio je to veliki čamac na vesla, koji su vukli i gurali po snegu kao sanke. Velike sanke koje moraju da se okreću i zakreću između stabala, mada s manje psovki kada su ljudi koji guraju i vuku shvatili da ih ona sledi. Većina muškaraca pazi šta priča pred Aes Sedai, a bez obzira na to što zbog mraka i njene kapuljače ne mogu da joj vide lice, koja bi druga bila tu pored reke? A sve i da znaju da ona nije žena koja je isprva trebalo da pođe s njima, ko sme da propituje Aes Sedai?
Gurnuše čamac u vodu, pazeći da ne dođe do bučnog pljeska, pa se šestorica na brzinu ukrcaše da stave vesla u krpama obmotana ležišta. Bili su bosi kako bi izbegli škripu čizama po daskama. Tim vodama plove manji čamci, ali noćas se moraju izboriti sa strujama. Jedan od ljudi na obali pruži joj ruku da joj pomogne da se ukrca, a ona sede na klupu pri pramcu, pa se umota u plašt. Čamac skliznu dalje od obale, potpuno tih izuzev slabašnog zvuka vesala koja seku vodu.
Egvena pogleda južno, prema Tar Valonu. Beli zidovi belasali su se na svetlosti bremenitog meseca, a od svetlosti koja se prosipala kroz prozore grad je prigušeno blistao, skoro kao da je čitavo ostrvo prigrlilo saidar. Bela kula isticala se čak i u mraku, sa svetlošću u prozorima, blistajući pod mesecom. Nešto prelete preko meseca, a njoj dah stade. Na tren pomisli da je to bio Draghkar, što je zlo znamenje baš te noći. Na kraju je zaključila da je reč samo o šišmišu. Mora da je proleće blizu kada su šišmiši počeli da izlaze. Još bolje se umotavši u plašt, zagleda se prema gradu sve bližem. I bližem.
Kad se visoke zidine Severne luke pojaviše pred čamcem, veslači zaveslaše u suprotnom smeru tako da pramac samo što ne udari u zid pored ulaza u luku. Egvena skoro pruži ruku da se zaštiti od bledog kamena pre nego što čamac udari u zid. Taj udarac bi vojnici na straži začelo čuli. Ali vesla samo malo zatalasaše vodu i čamac stade taman tako da ona može da dodirne ogromni gvozdeni lanac koji se pružao preko luke, ogromnih karika pomalo sjaktavih od masti kojom su premazane.
Ali nije bilo potrebe da ih dodiruje. Niti da čeka. Prigrlivši saidar, jedva da je stigla da oseti životnost kako je ispunjava pre nego što je postavila tkanja. Zemlja, Vatra i Vazduh okružiše lanac; Zemlja i Vatra ga dodirnuše. Crno gvožđe blesnu u belinu čitavom širinom ulaza u luku.
Na tren shvati da neko nedaleko od nje prihvata Izvor, iznad - na zidu; a onda nešto udari čamac, udari nju i ona oseti kako je hladna voda guta, puni joj nos i usta. Tama.
Egvena oseti nešto tvrdo pod sobom. Čula je žene kako pričaju. Uzbuđeni glasovi.
„Znaš li ko je ovo?“
„Vidi, vidi. Noćas nam je ulov bolji nego što smo se nadale."
Nešto joj pribiše uz usne i neka topla tečnost skliznu joj u usta, ukusa blago nalik na metvicu. Grčevito proguta tu tekućinu, odjednom shvativši koliko joj je hladno i da se sva trese. Oči joj se otvoriše i usredsrediše na lice žene koja joj drži glavu i pehar. Svetiljke koje su držali vojnici što su se gurali oko nje davale su taman dovoljno svetlosti da jasno razazna lice. Bezvremeno lice. Nalazi se u Severnoj luci.