Nie strašny ni paklopy, ni hanienni.
126
Moj luby chłopčyk! Ty adzin-adziny
Kiruješ časam, ličyš nam chviliny.
Pakul rascieš i pryhažeješ, vianie
Tvaich prychilnikaŭ zamiłavannie.
Kali tabie ŭładarnica-pryroda
Nie choča dać u čas nastupny chodu,
Dyk dla taho, kab chitrasciu takoju
Spynić jaho uładu nad taboju.
Vyscierahajsia ty jaje usio ž tki,
Paškadavaŭšy, pakaraje žorstka:
Addasć ciabie, jak tolki pryjdzie rata,
Jana biez žadnaj litasci ŭ adpłatu.
127
Krasuniami nie zvaŭ nichto čarniavych,
Choć sapraŭdy jany krasuni josć.
Kamu i chto davaŭ na sviecie prava,
Kab zaniadbać takuju pryhažosć?
Ad tych časin, kali krasu pryrody
Nam padmianiajuć falšam štučnych farb, —
Jak bieznazoŭnaja, žyvie uroda,
Jak zaniadbany i zabyty skarb.
Dyk voś čamu i zrok majoj kachanaj
Pad koler hruhanovaha kryła,
Niby žałobaju pa tych ubrany,
Nad kim padrobka ŭładu uziała.
Luboŭ maja ŭ žałobie tak pryhoža,
Što nie adna zachoča być takoj ža.
128
Kali ty, muzyka dušy majoj,
Abudziš struny muzykaj dzivosnaj
I ŭsie łady pakorna pad rukoj
Pačnuć schilacca, — jak ža mnie zajzdrosna!
Zajzdrošču ja i strunam i ładam,
Što ŭ pierabory chodziać, jak u tancy.
I ad spakusy čyrvanieju sam,
Kali jany tvaje całujuć palcy.
Kab heta dola dastałasia mnie —
Adčuć ruki piaščotnaj łaskatannie,
Kali jana strunu uzvaruchnie
Z pačucciem łaski, ščyraha kachannia!
Kali im tak pašenciła — niachaj!
Addaj im ruki, vusny — mnie addaj!
129
Raspusta nie prynosić duchu honar.
Pakul nie zadavolena jana, —
Parušyć klatvu, paznajomić z horam,
Abrazić, schłusić, vysmakča da dna.
Svajo spahonić — jak jaje adviernie.
Iznoŭ my honimsia, kali minie.
Apošni rozum stracić, chto choć ziernie
Spakuslivaj prynady toj hłynie.
Jak utrapionaja da mety mkniecca
I metaj słužyć dla ludziej sama.
U pošukach pryvablivaj zdajecca,
U adšukanaj — radasci niama.
Nichto ž nie admaŭlajecca ad raju,
Cieraz jaki u piekła jon traplaje!
130
Da zorach nie padobny lubaj vočy,
Karali — šmat za vusny čyrvaniej,
Nie złatakosaja — pad koler nočy,
A snieh — bialej smuhi jaje hrudziej.
Nie paraŭnać jaje da ruž damaskich, —
Biadniejšy koler tvaru, na rukach,
I bolš pryjemny vodar majuć kraski,
Čym ad jaje duchmianych vusnaŭ pach.
Lublu ja vielmi słuchać hołas miłaj,
Dy ŭciechi bolš mnie muzyka niasie.
Nie znaju, jak bahinia dzie chadziła,
Jana ž zvyčajna chodzić, jak usie.
I ŭsio ž, klanusia, nad jaje na sviecie
Nie adšukajecie nidzie kabiecin!
131
Ty, jak krasuni ŭ našym sviecie ŭsie,
Ŭładarnasciu svajoj tyranu roŭna.
Ty viedaješ, što ja ŭ tvajoj krasie
Najdaražejšy baču skarb cudoŭny.
Niachaj havorać, što smuhlavasć ščok
Nie stvorana dla pałkaha kachannia.
Hłynuŭšy moŭčki pry ludziach paprok,
Ja z im adzin spračajusia dazvannia.
Klanusia ja z addanasciu usioj
I uzdychanniem klatvu padmacuju,
Što sa svajoj smuhlavaj pieknatoj
Ty pryhažej za ŭsiakuju druhuju.
Ty nie smuhlavasciu čarniej za ŭsich —
Čarniej dušoju i u dziejach złych.
132
Lublu ja vočy čornyja tvaje,
U ich, spačucciem da mianie, žałoba.
I choć spakoju ŭ sercy nie staje,
Jano razviejać smutak moj mahło by.
Ni sonca jasnaje na ŭschodzie dnia,
Ni na zachodzie zorka Miłavica —
Tabie i napałovu nie raŭnia,
Kali žałoba ŭ vočach pramianicca.
O, kab ty serca apranuć mahła
Takim pakrovam smutku i samoty
I kab spahadaj da mianie była
Usia tvaja cudoŭnaja istota!
Paklaŭsia b ja, što charastvo ŭsio — čorna,
Niama nidzie krasy z tvajoju roŭnaj!
133
Ja praklinaju serca, što niasie
Dla našych sercaŭ smutak niečuvany.
Ci ž nie zdavolili ciabie usie
Maje pakuty i ciažkija rany?
Mianie zabraŭšy ŭ samaho siabie,
Tvaje biazlitasna karajuć vočy.
Kali ž i druha straciŭ, i ciabie, —
Dyk, značycca, ja pakarany trojčy.
Z jakim ja horam tolki nie znajom!
Tvajo imia mnie stała jak viaznica.
Dazvol dla druha być vartaŭnikom,
Kali pry mnie staiš ty vartaŭnicaj.
Nie zhodzišsia ty z dumkaju takoj!
I tak ja tvoj, a ŭsio majo — sa mnoj!
134
Zhadžajusia, što druh moj staŭ tvaim,
A ja ciapier — jak tvoj paddany byccam
Jaho žadannie — ja ž isnuju ŭ im! —
Kab ad ciabie jak-niebudź adłučycca.
Nie zhodna ty, i jon, pryznacca, nie:
Ty skvapnaja, a jon sumlenny nadta.
Jon — padpisaŭšy veksal za mianie,
A ty — lichviarskaj prahnasciu abniata.
Ciapier ciabie cikavić nie zakład,
Sama nie viedaješ, čaho b tam bolej!
Ja pierad druham vielmi vinavat, —
Cieraz mianie jon trapiŭ u niavolu.
Nad nami ŭłada poŭnaja tvaja:
Ŭ niavoli jon, biez voli z im i ja.
135
Imia majo ŭ sabie niasie «žadannie».
Ŭ im praha pałkaja, spakusa ŭ im.
Prymi ŭ svajo sałodkaje ŭładannie
Jaho, kab abjadnałasia z tvaim.
Niaŭžo ŭ takoj raskošnaj i cudoŭnaj
Nie znojdziecca kutočka dla mianie?
Choć mora cieraz kraj vadoju poŭna,
Pryniać patok daždžovy nie minie.
I ty, žadanniaŭ majučy nie mała,
Majo ŭ svaju skarbnicu prytuli,
Kab u ciabie jašče ich bolej stała,