Hanmer, Ninamen, Ti, Serfis, Bril i Angelon sede na tlu i to posmatraju. Nijednim pokretom ne pokazuju želju da se u ovo umešaju.
Jedino sferoid pokazuje da mu nije. milo što ova kozolika stvorenja maltretiraju Kleja. On ljutito mrmori prema njima. Ali ljudi-koze njegov jezik razumeju manje nego i sam Klej. Oni nastavljaju da ga guraju i da se poigravaju sa njim. Oseća da ga koža peče na mestima gde ga ova stvorenja dotaknu. Gurkajući ga, oni uporno nešto mrmljaju – i to kao da je upućeno njemu. Šta hoće da kažu? Klej zamišlja da mu govore: »postaćeš kao mi. Postaćeš kao mi. Postaćeš kao mi.« Da li je ta napukla vriska njihov smeh? Kakav je to zlosrećni sticaj okolnosti stvorio ova bića, i kako je mogao da ih stvori iz ljudskih gena? Oni su kao kosturi što se klate u budućnosti. Oni su šala kojom će se budućnost podsmehnuti snovima svih utopista. Klej se pod njihovim udarcima ruši na zemlju. Kraci brzorastućeg korenja obavijaju se oko njega, tako da jedva dolazi do daha. Pa ipak, utehu nalazi u misli da su ove zveri tek prolazna etapa u priči koja se zove evolucija. Čovečanstvo će proći kroz tu fazu, pročišćeno, i nastaviti razvoj u pravcu bogolikog Hanmera. Da, ova misao mu pomaže da se umiri, mada ovaj sadašnji bogoliki Hanmer, koji sedi blizu njega, vrlo malo čini da bi mu sada, u nevolji, pomogao. Migoljeći se na tlu, Klej uspeva da se provuče između njihovih nogu i krene, puzeći niz kosinu amfiteatra, ka Hanmeru i njegovim prijateljima. »Ti! Hanmere!« uzvikuje. »Oteraj ova stvorenja od mene! Zar ne možeš da držiš pod kontrolom svoje sopstvene pretke?«
Hanmer se nasmeje. »Dragi moj, oni su trenutno u službi Greške. I na taj način su izvan moje kontrole.«
Ljudi-koze su primetili da im je Klej umakao. Zbog toga se sada ustremljuju na sferoid, ali kada dodirnu kavez, osete šok od udara kojim se sferoid brani od opasnosti, i oni se mumlajući povlače nazad, i ustremljuju opet na Kleja.
Kako da im pobegne? Bubotke bi još i mogao da podnese, ali ne i taj smrad, i tu njihovu bolesnu ružnoću. Poklizavajući i spotičući se on se uspinje do vrha amfiteatra, a zatim pojuri u tamni prostor koji opasuje ovaj amfiteatar, prostor koji brzo prelazi u šumu. Čuje kako iza njega ljudi-koze frkću: hhruhf, hhruhf, hhruhf. Ovaj nagli trk neočekivano se završi u vodi. Oseti vlažnost na nogama, pokuša da se zaustavi, no, o nešto se saplete, tako da se strmoglavi u vodu. Pri tom je snažno pljusnuo po njenoj površini. Nešto iz dubine ščepa njegovo telo. I on tone ka dnu.
5
Disanje pod vodom nije uopšte tako teško kako je zamišljao. On napuni vodom pluća, zapravo, natopi ih vodom, sve do i najmanje njihove šupljine; iz toga zatim on crpe energiju. Panika brzo prolazi. Prilagođava se. Nalazi se u crnom bazenu čija je dubina otprilike pet puta veća nego širina. Voda je hladna. On lagano klizi kroz vodu sredinom bazena, pokrećući se tek ovlašnim pokretima svojih stopala, i za to vreme iz sebe istiskuje i poslednje mehuriće vazduha. Ovde nije sam; primećuje jedno biće. Ono strpljivo čeka da se on prilagodi novoj sredini. Ja sam Kvi, obraća mu se stanovnik bazena, šaljući mu ovu informaciju kroz strujanje plavih, zelenih i crvenih mehurića, koji naspram dna bazena izgledaju kao da su od fosfora. Ja sam neprijatelj Greške. Ovde si bezbedan.
Ja sam Klej.
Klej, ja ću ti pružiti zaštitu.
Klej stvari oko sebe sada vidi mnogo jasnije. Voda u bazenu je podeljena u devet zona, od vrha prema dnu, i svaka od tih zona je različite temperature, slanoće i gustine vode, i u svakoj od njih preovlađuje različita molekularna struktura. Granice između zona su jasno i nedvosmisleno obeležene posebnim treperavim pojasevima vode. Iznad površine vode, koja se odavde čini blistavom poput čelika, vide se tri mutne mrlje, crvene i žute boje, kako se kreću levo-desno. KleJ konačno shvati šta je to: koze koje je on prevario stoje sada iznad vodene površine i utučeno gledaju u vodu. Klej je za sebe odabrao četvrtu zonu od vrha. Tri zone ispod njega nalazi se Kvi; on ima oblik stuba smaragdnog sjaja. Klej izoštrava svoja čula i otkriva da je Kvi ogromno izduženo biće koje podseća na lignju: sa jedne strane njegovog tela nalazi se glatka i zaobljena površina, a sa druge strane telo se širi u pet vitkih krakova. Očigledno je da ovo biće poseduje nekakvu smirenu, ali vrlo snažnu i moćnu inteligenciju, koja se manifestuje ljubičastim sjajem oko njegove glatke crne kože, dok se njegove misli u obliku mehurića, poput pahuljica raznobojnog snega, kovitlaju vodenim prostorom bazena. Klej mu se primiče bliže. Mene je vremenski protok ovde doveo. Da li je to slučaj i sa tobom?
Nije. Ja sam ovde domaći.
Ovde, dakle, postoji nekoliko inteligentnih vrsta?
Ima priličan broj takvih vrsta, odgovara mu Kvi. Mi Disači, da počnem od nas, zatim su tu Skupljači, Jedači, Čekači, Pomagači, Uništavači....
Stani malo, to je prebrzo za mene! Pokaži mi jednog Skupljača.
Kvi mu pokaže Hanmera: glatkog i dvopolnog, okretnog i profinjenog, možda malo i površnog Hanmera.
Kako izgleda Čekač?
Maglovit lik, duboko ukopan u tlo, nalik oživljenoj džinovskoj šargarepi, interesantniji nego bića koja je do sada video.
A Jedač?
Ogromna usta puna zuba. Nekoliko redova zuba gube se u mračnoj unutrašnjosti usne duplje. Oči kao da su položene na tacnu. U njemu je, nema sumnje, gorka i mračna duša. Po koži ima krljušt. Ima i kandže.
Svi ovi su ljudska bića?pita Klej. Da. A i ostali.
Klej je zbunjen. Logika kao da je opet izostala. Zašto se toliko mnogo oblika istovremeno razvilo?
Nisu se istovremeno razvili. Nego jedan za drugim. S tim da stariji oblici života nisu iščezavali. Uznapredovali smo u preživljavanju, u ovim vremenima.
Skupljači su najnovija vrsta?
Da, odgovara Kvi.
I najdominantnija, superiorna u odnosu na druge vrste?
Najnovija, ponavlja Kvi.
Ali oni imaju moći koje stariji oblici nisu imali, insistira Klej. Nisu različiti samo po obliku, zar ne?
Kvi mu u tome daje za pravo.
Da li se tvoja vrsta u evoluciji javila blizu mog doba?
Ne.
Klej pokazuje Kviju ljude-koze. A ovi?
Bliži su tebi nego meni.
Ah! uzdahnu Klej.
Pokušava da u svojoj glavi sredi sve ove nove podatke. Skupljači, Jedači, Čekači, Disači, Uništavači, Pomagači: najmanje šest vrsta trenutno nastanjuje svet, i sve one predstavljaju šest sukcesivnih faza u razvoju čovečanstva. Da. S tim da jedino Skupljači predstavljaju trenutni oblik života, dok su ostali ne više nego zaostaci iz prošlosti koji se još motaju ovuda. Da. A ljudi-koze, a sferoid? Iščezle forme, uhvaćene u vremenski protok, i dopremljene ovde. Da. I on sam, majmun koji je vremenom izgubio gusto krzno? Isto je i sa njim. Njegova vrsta je nestala, sva dela iz njegove epohe su zauvek iščezla, jedino su geni pretrajali: poput blistavog plodnog mlaza kog ništa ne može ugasiti, ti ljudski geni protegli su se kroz čitave milenijume. Koliko životnih formi – pita se Klej – leži između njega i najstarije od ovih preživelih formi? Blistavi lanac ljudskog roda proteže se kroz sve epohe. Mi smo drska forma života – zaključuje Klej. Menjamo se, ali ne nestajemo. Naša dela bivaju zaboravljena, ali mi ipak pretrajavamo. Kako smo uopšte mogli da se plašimo srdžbe bogova, kada smo ih mi nadživeli?