Pušta grudi. Klizi rukama niz svoje telo, preko blago zaobljenog trbuha. Razmišlja o tajanstvenom i složenom anatomskom spletu koji se nalazi tu ispod njegovih ruku: butna vena, sudovi jajnika, materica, stidna kost, spoljašni bedreni sudovi, svod, grlić, jajovod, Grafov folikul, infundibulum, duplikatura trbušne maramice na jajovodu, ligament koji polazi od infundibuluma. Pita se da li je plodan, da li bi zatrudneo kada bi bio sa nekim ko bi mogao da ga oplodi. To sigurno nije ta osoba (kako oni danas donose svoje mlade na svet? imaju li oni uopšte mlade?) ali neko drugi, druga neka žrtva vremenskog protoka, kada bi taj prodro u njega i tu izlio svoju spermu – da li bi se začeo plod, da li bi se embrion razvio, materica dovoljno raširila? Da li bi to bilo moguće? Sav se strese na tu pomisao. Dodiruje svoje kukove, tu tako čudno glatku kožu i, oklevajući jedan tren, spušta četiri prsta desne ruke u predeo između svojih nogu. Odsustvo muških genitalija uzbuđuje ga deleko manje nego što bi to ikada pomislio. Poznati organi koji su se bili klatili između njegovih nogu sada su nestali, da, ostavivši iza sebe prazninu, da, prazan otvoren prostor, no, on sada na tom mestu ima nešto drugo. Prstima razgrće gust žbun mekanih dlačica, i, uz osećaj čuđenja, dodiruje pukotinu, kvržicu, vlažnu unutrašnjost, govoreći sebi: ovo su male usne, ovo mora da je klitoris, ovo su velike usne, ovo je vaginalni otvor, ovo je venerin brežuljak. Od sada ću morati da čučnem kada hoću da izbacim urin. Više neću biti onaj koji vrši penetraciju, nego onaj na kome se ona vrši. Pred očima mu se odmah ukaže slika: njegovo telo stisnuto uz drugo telo, i debela dugačka stvar koja se duboko zariva u njega, dotičući pri tom njegove unutra sklonjene polne organe. Kako čudno. Razmišlja i o gramatičkom aspektu ove metamorfoze: jebati, ne više to, nego – biti jeben, od sada će tako biti. Moram da se priviknem na to da treba da držim noge raširene; moram ovladati svojim unutrašnjih mišićima; moram svoja leđa privići na te nove horizontalne položaje. Hoću li imati menstruaciju? Da li će to biti bolno? Kako da zaštitim svoje grudi od udaraca kada sam navikao da se krećem žustro, ne vodeći o takvoj stvari računa? Da li mi je hod dovoljno ženski? Treba li da vrckam stražnjicom?
Hoću li rano dobiti bore? Hoću li se od sada u nekim situacijama različito ponašati, i hoću li drugačije doživljavati svet? Klej sklopi oči. Promena mu se ne čini više toliko čudna, i već se malo srodio sa njom. Seća se Ti kako leži na njemu, kako prodire u njega. Da li je to način na koji i ovi ostali, njegovi drugari, vide stvari kada su u ženskom obliku? Prodiranje? Zarivanje? Zabadanje? Oni mora da su izgradili suptilniji odnos prema ovome. Milioni miliona godina su prošli a oni još uvek čine to; moja reakcija i moj doživljaj seksa verovatno im nije blizak. Rezultat mog mužjačkog pogleda na svet. Ili je to početak odbojnosti koju u sebi razvija svaka bivša devica. Pa ipak, uživao sam u tome da neko silovito prodre u mene, da me uzme, i da ja moram da mu se potčinim. Mada je osećanje pomalo i neprijatno.
Hoće li mi se ikada ponovo vratiti moj raniji, muški oblik?
Obe ruke spušta na prepone. Pokušava da se priseti svoje izgubljene muškosti. Kako je to bio dobar osećaj, to kada je ud postajao tvrd. To golicanje puno slutnje, ubrzan puls, osećaj potpune čvrstine, i snažno zarivanje. I sve je to sada nestalo. Od sada će trebati da se ovlaži, da se otvori, i da primi.
Hanmer mu prilazi, ponovo u muškom obliku.
»Kako divno izgledaš«, obraća mu se. »Kako čudno. Kako elegantno.«
Klej oseti želju da pokrije svoje telo.
Hanmer mu prilazi još bliže. »Mogu li da te dodirnem? Smem li da te proučim? Divimo se tvom drugom biću, ali privlači nas i ovo tvoje novo biće. Da li je to tačna slika originala?«
Klej neodređenim zvukom potvrdi. »Ja te volim«, mirno reče Hanmer. »Drago mi je.«
»Trebalo bi još jedanput da proslavimo. Imali smo veoma uspešno Podizanje mora.«
»Možda drugi put.«
»Odlaganje bi bilo okrutno. Ovde. Ovde. »Hanmer dodirne Klejove grudi. Mali tanki prsti koji trepere oko bradavica njegovih grudi čine mu se kao hiljade antropoidnih pipaka. Pokazuje svoje nezadovoljstvo. Hanmer se rastuži. »Moramo deliti osećaje«, reče Hanmer. »Dođi. Dopusti mi da uđem u tebe kao što si ti ranije bio ušao u mene.«. Klej se priseća događaja nakon buđenja; priseća se susreta sa Hanmerom dok je ovaj bio u muškom, ali i u ženskom obličju, sa Hanmerom, tim toplim i nežnim drugom koji bi iznenada nestao, a posle se isto tako iznenada pojavio. Tada mu nije smetalo Hanmerovo menjanje pola. Nije mu smetalo ni to da vodi ljubav sa nekim ko je posle toga postajao muško. Ali situacija je sada ipak drugačija, i on ne može da pristane na Hanmerov predlog. Neće njega niko uzimati. On je tvrd orah; gvozdena devica; pokušava da sakrije svoju nagotu; jednom rukom je pokrio svoje uzbibene grudi, drugu je ruku položio na podnožje stomaka. Uzor čednosti i stidljivosti. Hanmer se melanholično osmehne, poput razočaranog raskalašnika; on ne želi Kleja da sili na to, ta igra ne bi vredela truda. Eh? Eh? Klej zatrepće očima. Zlatne pčele zujeći okružiše njegovu glavu. On se okrete. I potrči dole, strmim putem koji vodi do reke u podnožju klanca. Trčeći oseća kako ga po telu šibaju grane sa žbunova koje raste uz put; jedna grana je zakačila njegovu levu dojku, nakon čega je na njenoj mekoj belini ostao crveni trag. Brzo ostaje bez daha. Put kojim trči se uvija u dosta oštrim krivinama, tako da u pojedinim trenucima uopšte ne vidi stenu na kojoj leže Skupljači. Niko od njih nije krenuo za njim. Go, sa grudima koje se njišu tamo-amo, nezgrapno pokrećući svoje telo, on trči putem niz ovu kosinu.
Strčavši dole, Klej pade na zemlju. Par trenutaka leži na tlu potpuno ošamućen. Potom se podiže. Sam je. Polako dolazi sebi. Zidovi kanjona kao ploče od crnog stakla uzdižu se visoko iznad njega. Nebo je svetla pukotina u daljini. Okolo nema ni jednog drveta, samo nekakve pečurke u obliku falusa koje su iznikle na obali reke. Iznad reke i njenih obala viju se oblaci pare. Klej kreće prema reci, opreznim i pažljivim korakom, grozeći se pomisli da nogom nagazi na neku od ovih pečurki.
Ovo nije obična reka.
Njena osnovna boja je plava, ali je ta boja prošarana svetlim prugama crvene, žute i zelene boje; kao da njena voda nosi roj sićušnih obojenih čestica koje su jedva prekoračile prag vidljivosti. Posledica ove pojave jeste blistavi prizor, prizor večne promene, sličan onome kada se luk duge pruži nebom, mešajući i pretapajući u sebi sve boje spektra. Na mestima gde se stene nadnose nad reku prizor je još blistaviji: čini se kao da na tim mestima boje šikljaju u vazduh.
On klekne uz samu ivicu reke, naginjući se napred da bi pažljivije osmotrio vodu. Da, to jesu obojene čestice, sićušne i različitih boja, sada je u to sasvim siguran; ovo možda jeste voda, ali to što treperi, te čestice, to samo prolazi kroz vodu. Možda su to njeni stanovnici? Jata sićušnih meduza? Zahvata rukom malo vode iz reke. Raznobojne čestice svetlucaju i na njegovom dlanu. Mada se boje brzo gube. Voda koja polako curi kroz njegove stisnute prste sada je potpuno bezbojna. Isprazni dlan i pokuša ponovo. I opet isto; on nešto izvadi iz vode, ali se to vrlo brzo izgubi.
Držeći se za stenu koja se pruža iznad njega on približava glavu vodenoj matici. Sada može da čuje i njen šum: kao da reka nejasnim, mrmoravim i monotonim glasom nešto sama sebi govori. A njene boje su zaista blistave. Mada, te boje kao da ne dolaze od nečega što plovi u reci, kao da ove čestice pripadaju reci, da su to njeni sastavni delovi. Kao da te obojene čestice čine jedno biće. Najednom, reka mu se učini kao stvar kojoj je udahnut život; vidi je kao živo biće, kao homunkulusa; ove čestice su njena krvna zrnca.