13
Hodaju prema severu, koliko je on u stanju da oceni. Budući da sferoid nije baš veliki ljubitelj razgovora, Klej se zabavlja tako što pokušava racionalno da analizira svoja iskustva od buđenja pa sve do sada. Razvrstava iskustva u kategorije. Pobrojava različite takozvane »ljudske« oblike života koje je do sada susreo; priseća se i svih metamorfoza kroz koje je on prošao; u svesti oživljava detalje svih onih putovanja koje je ovde doživeo, a koja su daleko iznad čulnih moći normalnog čoveka dvadesetog veka, i pokušava da odredi da li su ta putovanja bila iluzije ili su se zaista odigrala u stvarnosti. Razmišlja o fenomenima ovog doba, kakvi su: promenljivost pola, dvosmislenost seksualnosti, nestalnost morala. Padne mu na um i to da je pogrešno o Skupljačima razmišljati u terminima muškog ili ženskog roda, ili ih tako doživljavati, jer ta bića zapravo nemaju pol, tačnije, nemaju ga na način kako se to u njegovo vreme zamišljalo. Tokom ovog hladnog i trezvenog odmeravanja, budući da se zaista udubio u svoje misli, on gotovo da i nije obratio pažnju na okolinu, sve dok se jednog trenutka nije začudio koliko je pust i jadan predeo kojim prolaze.
Spustila se noć; istinska pustoš ovog kraja sada je skrivena mrakom. Ali i to slabašno, depresivno purpurno svetlo koje se diže sa tla otkriva sasvim dovoljno. Nalazi se u ogoljenom, pustom predelu, gde isušeno tlo pucketa pod njegovim koracima, a oštri kamičci ranjavaju njegova stopala. Unaokolo ne vidi nikakve biljke, čak ni oskudno i štrkljasto rastinje karakteristično za pustinje. Neprijatno zujanje, poput onog koje dolazi od muve zatvorene između dva prozorska okna, čuje se iz rupa nalik krtičnjacima, koje se nalaze svuda po tlu; kleknuvši uz jedan otvor da bi bolje oslušnuo, on čuje zloslutno zujanje koje se izvija iz utrobe zemlje. Osećaj nepodnošljive suvoće pritisne Kleja. Noćno nebo je prevučeno nekakvom tankom izmaglicom koja od pogleda skriva zvezde. On se pita nije li ovo jedan od paklenih predela Zemlje, o kojima mu je Ninamen jednom pričala, mesto koje je rođak Starom. Da li je ovo mesto koje se zove Prazno? Ili Polako? Ili Teško? Ili Tamno? Pažljivo usmerava svoj korak preko ovog suvog, negostoljubivog terena, plašeći se da se ne spotakne i padne na neki oštar kamen. Ovo ipak nije mesto pogodno ako je čovek go.
»Kako se zove ovo mesto?« obrati se on sferoidu. Ali sferoid je u ovom vremenu i na ovom mestu stranac koliko i on, tako da na pitanje ništa ne odgovara.
Kleju je grlo potpuno suvo. Kožu mu je prekrio tanki sloj kamene prašine. Svaki put kad trepne oseća kako očni kapci zagrebu njegove zenice. Postaje nervozan i stvarno zabrinut. Zamišlja iza svake stene nekakvo čudovište. Kakvi su to zvuci? Šapat škorpionovih klešta? Povlačenje dugačkog repa po razbacanom šljunku? Trenje kamenja u utrobi nekog reptila? Ali, ovde nema ničega osim noći i tišine. Sferoid, kotrljajući se bezbrižno napred, prilično se već udaljio od njega. Klej prisiljava sebe da ubrza korak, rizikujući da se poseče na neki kamen na putu. »Čekaj!« vikne on promuklo, osećajući grebanje u grlu. »Ja se ne krećem na točkovima. Ne mogu da idem tako brzo.« Ali sferoid kao da je izgubio sposobnost razumevanja njegovih reči; ne obraćajući nikakvu pažnju na reči koje mu je Klej uputio, on se uskoro gubi sa vidika, zamičući za horizont sa kog se izvijao dim.
Zaustavivši se, Klej otkriva delić tla koji nije pokriven oštrim kamenjem, i tu čučne. Purpurni sjaj – možda neko zaostalo radioaktivno zračenje? – suviše je slab da bi mu osvetljavao put, i on reši da se odavde ne pomera sve do jutra. Nije preterano oduševljen mogućnošću da upadne u neku jarugu. Da li bi prelom noge ovde bio isto tako neprijatan kao i pri prelasku stare Arizone? To ne zna. Možda bi posle nekog vremena polomljena kost sama od sebe zarasla, možda bi se ovde sama od sebe svaka rana zacelila – kao u nekom prijatnom snu. Ali on nije voljan to i da isproba. Jer ipak nije sve san, čak ni ovde, i on ne želi samog sebe da zatekne kako u ovom nerealnom predelu muku muči zbog realnog preloma kosti. Sačekaće dok se ne razdani, dok ne postane vidljivo. U ovoj besanoj noći najrazličitije prikaze plešu oko njega. Bića koja trepere uz zvuk tankih metalnih žica. Čuje riku i povremene jecaje iz daljine, i nešto što bi najpre uporedio sa oglašavanjem hora crnih buba. Vetar je hladan i podiže prašinu. Prozirni prsti trepere oko njega i, golicajući puteve njegove svesti, pokušavaju da udu u njegovu glavu. Strah se poput ledenih spirala uvija oko njega. Izmaglica sa neba je nestala, kao da ju je progutalo neko biće koje lagano prolazi nebesima, i njegovom pogledu se ukazaše neke strane zvezde. Ali, uteha ne dolazi ni od njih: naše svetlo – kao da mu zvezde govore – osvetljava Zemlju, osvetljavalo ju je i u doba automobila i hidrogenskih bombi, i u sva potonja vremena naši su zraci plešući kroz galaksije dolazili i na ovu planetu, i evo opet našeg svetla, i evo tebe. Jadno golo stvorenje. Budalo. Kad će već jednom da svane? Da li to kolona insekata ide prema mojim stopalima? Zašto je oko mene tama tako gusta?
Vide se prvi zraci jutarnjeg svetla. Bele tople pruge klize po nebu. Topao vetar se podiže sa zapada. Crvena mrlja na horizontu kao da u sebe usisava svu vlažnost i hladnoću koje postoje na svetu. Suvo. Suvo. Suvo. Ružni šištavi zvuci. Svetlo. Nebo kao da je od rastopljenog bakra, bronze i cinka, sa kapajućim prugama antimona, molibdena, mangana, magnezijuma i olova. Bujice volframa pljuskaju po stenama. Zora ima zaslepljujući sjaj. On se okreće od izvora svetla, rukama pokriva oči, i dalje zgrčen u čučećem položaju kao kakav nesretni crveni ljuskar koji želi da se spasi uzavrelog kotla. Vazduh je sada more kroz koje se prelama svetlost; u njemu se temeljne molekularne strukture materije odbleskaju kao nizovi krugova zelene, žute i braon boje; ovi krugovi se svi okreću oko svoje ose, i jedan oko drugog, stvarajući tako neverovatno zaslepljujući prizor. Svet kao da je iskočio iz svojih tračnica. Pet primarnih boja, koje on ranije nikad nije video, nasrnuše na njegove oči. Može li tim bojama dati ime? Kako da nazove ovu duboku hladnu nijansu koja je oivičena ljubičastom bojom? Ili ovaj krut, pravolinijski koloraturni ton koji deluje tako disciplinovano, tako zapovednički? Kako nazvati ovu nesigurnu i nežnu nijansu? Ili ovu, nadutu i grubu boju? Ili pak ovu, tihu i komplikovanu nijansu? Boje se međusobno prelivaju i mešaju, povremeno se sudarajući jedna sa drugom. Počinje pun jutarnji blesak.
Konačno shvata da se nalazi u pustinji u kojoj se halucinacije u vidu toplotnih talasa podižu sa stena. Glava mu je bistra, a opažanja su mu sasvim u redu; neobičnosti koje je ovde iskusio plod su okoline, a ne njegove svesti. Ali razlika je veoma suptilna, i jedva primetna. Polako kreće napred, izbegavajući eventualne zamke.
Stene su postale uspravni svetli mlazevi čiste energije čije gusto površinsko tkivo bez prestanka treperi u crvenim nijansama. Sa prednje strane svake od ovih kamenih masa ljupko se vitlaju svetla zlatne boje. Sa suprotne strane tih stena neprestano se podižu bledi i plavičasti mehuri, koji se dižu do visine od desetak metara, a potom nestaju. Sve treperi. Sve je obasjano nekom unutrašnjom svetlošću. Ogolelo pustinjsko tlo sada je oživljeno mnogobrojnim cvećem, koje se uspravlja i povija, kao da prati ritam nekog kosmičkog disanja.
Koža mu je lavirint. Ruke su mu čekići. Pulsirajuće plavo crevo visi mu između nogu. Noge su mu povijene kandže. Kolena imaju oči, ali bez očnih kapaka. Jezik mu je od satena. Pljuvačka je staklo. Njegova krv je žuč, a žuč je krv.
Povetarac koji se živahno vije unaokolo, stvara eksplozije svaki put kada se dotakne tla, i ti praskovi sa tla podižu kitnjaste velove crvene svile. Vreme je elastično; jedna sekunda se izvija u beskrajan i bezmeran interval, da bi svaki pokušaj njegovog merenja ispao smešan; čitavi vekovi se, opet, uz stidljivo šištanje sabijaju u dimenzije ne veće od one koje ima jedan sunčev zrak. Nebo se klobuči i izvija u obliku ogromnih mehura koji poleže po Zemlji i njenim stanovnicima, sabijajući ih u uzane nabore uzljuljane realnosti. Potom se ti mehuri povlače a na Zemlju se spuštaju trake uskovitlane magle, kao i mnogobrojne komete čije su se putanje poremetile.