Kroz sve ovo Klej se uporno probija napred. Mnogo od ovoga što je video čini mu se divno i inspirativno, mada zna da sve to ima svrhu da ga zastraši. Kada su se začule gromoglasne trube on je glasno kriknuo, i to mu je pomoglo da se oslobodi straha. Ali bilo je trenutaka kada se stvarno uplašio: kada su horizont prekrili zeleni izukrštani zraci, kao da najavljuju dan konačnog suda, i kad se začuo snažan i neuhvatljiv, pun očaja zvuk. Sada se nad njim otvara čitava šuma neprijateljskih kišobrana. Puca kupola neba, i kroz tu napuklinu počinju da padaju srebrna sečiva. Tlo se talasa i iz sebe ispušta zvuke nalik ljudskom kijanju. On istrajava. Pustinju zamenjuje teren pokriven crnim blatom i šaputavom trskom; ljube ga krokodili, miluju bića uvaljana u mulj. Javlja mu se snažno osećanje koje nagoveštava da je blizu čas kada će primiti kaznu. Koščate, čupave ptice grakću i nešto mrmore prema njemu. Gazi kroz jezero pobačaja, preko humki čudovišta. Oseća kako sunce prži njegove butine, kako proždire meso njegove stražnjice. On je zakopan ispod tamnih piramida. Uznemiravaju ga rakovi, ovijeni maglom, koji se penju svuda po njemu, rugajući se njegovoj muškosti. Stvorenja sa sivim hrskavičavim rebrima, koja su na njihova tela položena vertikalno, upućuju mu zvuke slične tutnjavi. Ulazi u jednu sobu, i u njenom uglu nalazi neko biće zelene boje, kako šišti i šmrka. Vidi džinovsko natmureno lice koje je prekrilo pola neba. Ovim snovima nedostaje lepota – zaključuje on – ako su to uopšte snovi. Ipak nastavlja dalje.
Uz ove škrgutave operske horove, začu se i jedan šapat: »Mi želimo da te obeshrabrimo. Amputiraćemo ti, ako treba, i neki deo. Mi znamo kako da uznemirimo dušu. Mi nemamo griže savesti. Nemamo inhibicija. Ne znamo za oklevanje«. Nevidljive ruke miluju njegove polne organe, ostavljajući na njima otiske prstiju zelene boje. Sonda ulazi u njega nekoliko puta u roku od tri minuta. On im prkosi svojim žlezdama, unutrašnjim organima, semenicima, i oni odgovaraju na taj način što ga iznutra prazne, stvarajući od njega šuplju ljušturu koja bi svakog časa mogla da se vine prema užarenom sunčevom maču, maču koji seče sve pod sobom. Prilagođava se ovom osećaju lakoće, čak pozdravlja i ideju lebdenja, kad najednom biva gotovo smrvljen osećajem čvrstine: postaje železna masa; oseća ukus čelika u ustima i zna da bi, ako bi ga neko odgore snažno pritisnuo, on postao čelična ploča. Od ovoga se spašava izlivanjem vlastitog tela. »Zato ćemo te mi obmanuti divotom«, oni mu govore, i odmah potom on začuje tihu muziku. U blagom talasanju i lelujanju ovih tihih tonova on naslućuje harmoniju koja nadilazi svaku drugu zvukovnu mogućnost. Rezonator, koji ima postolje od safira i registar od opala, razliva beskonačne oktave od jedne do druge zvezde. Mesečevi zraci grade žičani instrument koji vibrira tonovima savršenog tembra, i ovaj zanosni sklad ulazi u njegove začarane uši. Ko bi mogao da odoli ovakvoj čaroliji? Magija ove melodije svojim čarobnim nitima spliće njegovu dušu. Počinje da se podiže u vazduh. Muzika postaje sve ljupkija i ljupkija, i njega podiže sve više i više, i on sada lebdi u skladu sa beskrajem, ispod modrih nebesa na kojima planete blistaju poput kapljica žive. Okreće se. Vrti. Kovitla. Topi se. Rastvara se. Nestaje. Počinje da recituje stihove svojih omiljenih pesama:
I:
Vidi čistu svetlost. Oseća kako zemlja tone u vodu. Oseća na sebi pogled Čiste Istine, suptilan, iskričav, sjajan, zaslepljujući, blistav – pogled koji uliva strahopoštovanje kao i sama Istina, koja svojom pojavom podseća na fatamorganu jer se po tlu kreće u obliku neprekidne treperave slike. Vidi božanski plavu svetlost. Vidi mutnu belu svetlost. Vidi zaslepljujuću belu svetlost. Vidi mutno svetlo boje dima koje dolazi iz pakla. Vidi zaslepljujuće žuto svetlo. Vidi mutnu plavičasto-žutu svetlost koja dolazi iz ljudskog sveta. Vidi luk duginih boja. Vidi mutnu crvenu svetlost. Vidi zaslepljujuću crvenu svetlost.
Ulazi u svet tame, tame koja se postepeno zgušnjava dok ona sanja o polarnoj noći i večnoj zimi.
Odatle odlazi u neistraženu tropsku šumu. Njegova duša ulazi u biljku; on je sada džinovska paprat koja njiše svoje široke mekane listove, ispuštajući iz sebe jake mirise. Obuzima ga čudna i nezamisliva ekstaza. Bliži se kraju njegovo putovanje kroz ovu pometenost. Odvaja se od tamnog tla prašume, i kreće dalje, kroz predeo lišen svakog zvuka i prizora. Tri snažna svetla izdvajaju se na ovom trostrukom zidu tame, i on lagano klizi ka njima. Sada već jasno može da razazna tri ogromna luka koji se dižu na grudima savršeno mirnog mora. Srednji luk je najveći; lukovi sa strane su jednake veličine. Shvata da su ovi lukovi u stvari portali koji čine ulaz u ogromnu pećinu; svod ove pećine diže se visoko iznad njega, oblacima sakriven od pogleda. Sa obe svoje strane vidi zidove od neravnih kvrgastih stena čiji se vrhovi dižu visoko dokle pogled dopire, i na tim stenama vise stalaktiti svih mogućih oblika i izuzetne lepote. Gromoglasni akord odjeknuo je svemirom u trenutku kad je on stao ispred usta pećine.
Ulazi unutra.
Vazduh je ovde blag i svež, i njemu se polako, polako javi misao da je on sada ušao u stvarnu pećinu, da je konačno napustio pustinju halucinacija. Pa ipak, prsti nerealnosti, koji su i ranije treperili oko njega pokušavajući da prodru u njegovu svest i da je zamute, prate ga i ovde, tako da on ni sada nije siguran da lye sve ovo istina ili privid. Iza njega se zatvaraju vrata. Ulazi u jednu prostoriju popločanih zidova, u kojoj se nalazi podijum od crne slonovače. Stolice su u polukružnom nizu poređane oko ulaza. Teške ploče kojima su obloženi zidovi ukrašene su freskama na kojima su groteskni likovi ptica, životinja i čudovišta ove epohe, i svi ti likovi nalaze se u stalnom treperavom pokretu, neprestano menjajući svoj oblik – i to Kleja podseti na šare koje se vide u kaleidoskopu. Zidovi su čas prekriveni zubima, čas su na njima ptice drečavih boja, sa dijamantnim kandžama, koje lepršaju u svojim gnezdima i lete kroz smaragdni vazduh, čas se na njima vide likovi Disača i Čekača koji se meškolje i šmrču. Sve teče. Sve se prepliće. Sve se stapa. On korača napred, prolazeći između zlatnih užadi. Penje se na podijum. Iza podijuma nalazi se otvor nekakvog mračnog tunela. Iz otvora duva tihi vetrić koji verovatno dolazi iz neke niže odaje. Spušta se pažljivo sa podijuma i ulazi u tunel.
Hoda oko sat vremena, bar mu se tako čini, i tek sada se ispred njega pojavljuje nešto što remeti potpuni mrak ovog tunela. U mraku tunela ispred sebe on vidi nekakvo purpurno svetlucanje. Svakih stotinu metara vazduh postaje za nijansu svetliji. Hvata ga drhtavica; ljulja mu se u glavi. Da li su baloni ispunjeni halucinacijama krenuli za njim i ovako duboko ispod zemljine kore? Materija od koje je sačinjeno tlo naglo se menja: do sada je hodao po glatkoj uglačanoj površini nalik mermernoj ploči, a sada je tlo dobilo izvesnu hrapavost, kao da je od betona. U trenutku kada je stupio na ovo novo tlo, svetlo je poprimilo blistav sjaj, i on sada može da vidi da se nalazi u predvorju ogromne građevine, izgrađene u gotičkom stilu, čiji se svodovi i odaje, naslagani jedni na druge, pružaju u visinu do koje pogled i ne domaša. Na podu veličanstvene odaje u koju je prvo stupio nalaze se nekakve stare stvari, koje za ovo vreme predstavljaju čist anahronizam: razne vrste mašina i uređaja, uglavnom obojenih zelenom bojom, zbog čega je Kleja ovaj prostor ispunjen mašinama podsetio na njivu iz dvadesetog veka, s tom razlikom što su ovi točkovi, kablovi, koturovi, poluge, turbine, klipovi, kazani, kompresori i svi ostali aparati, spojeni na takav način da predstavljaju sprave njemu potpuno nepoznate. Pa ipak, čini se da sve mašine rade. Tutnjava i lupanje i zujanje i rezanje dolaze od svih ovih sprava, i nekoliko kablova se izvija i palaca kao da su zahvaćeni nekom silom što struji kroz njih.