„Jesili ikada bio u nekoj pećini?“
„U pećini! Razume se da nisam bio u pećini.“
„To sam i mislio. Ja sam jednom pokušao da uđem na početku mog izučavanja uticaja Tame na poremećaje uma. Ali brže bolje sam izišao. Išao sam sve dok se ulaz u pećinu makar nazirao, a oko mene je svuda bila tama.“ Širin se prijatno zakikota. „Nikada nisam ni pomislio da osoba moje težine može tako brzo da trči.“
Binaj reče gotovo prkosno. „Kada bi do toga došlo, pretpostavljam da ja ne bih pobegao, da sam se tamo našao.“
Psiholog se blago osmehnu mladom astronomu.
„Hrabre reči! Divim se tvojoj hrabrosti, prijatelju.“ Širin se zatim okrenuo Atoru i upitao: „Da li biste mi dozvolili, gospodine, da izvedem jedan mali psihološki eksperiment?“
„Šta god želite.“
„Hvala vam.“ Širin se ponovo zagleda u Binaja. „Da li bi hteo da navučeš tu zavesu pored tebe, prijatelju Binaje?“
Binaj ga iznenađeno pogleda. „Zbog čega?“
„Samo ti navuci zavesu. A onda dođi i sedi pored mene.“
„Ako baš insistiraš…“
Pored prozora su visile teške crvene draperije. Ator nije mogao da se seti da su ikada bile navučene, a ova prostorija mu je služila kao kancelarija nekih četrdeset godina. Binaj slegnu ramenima i posegnu za uzicom ukrašenom kićankom i povuče je. Crvena zavesa poče da zaklanja široki prozor, mesingani prstenovi su zvučno napredovali preko garnišne. Jedan trenutak još se mogla videti prigušena crvena svetlost Dovima. A onda je sve ostalo u senci, pa su čak i senke postale neraspoznatljive.
Binajevi koraci zvučali su šuplje u tišini dok se približavao stolu, a onda je zastao na pola puta.
„Ne vidim te, Širine“, prošaputa on bespomoćno.
„Kreći se pipajući oko sebe“, naredi Širin napetim glasom.
„Ali ne vidim te!“ Mladi astronom je teško disao. „Ništa ne vidim!“
„Šta si očekivao? Ovo je Tama.“ Širin sačeka jedan trenutak. „Hajde. Sigurno si u stanju da se krećeš po ovoj prostoriji i sa zatvorenim očima. Dođi ovamo i sedi.“
Ponovo se začuše koraci, ovog puta nesigurni. Zatim nečije motanje oko stolice. I na kraju slabašan Binajev glas: „Evo me.“
„Kako se osećaš?“
„Dobro… ovaj… dobro sam.“
„Dopada ti se, zar ne?“
„Ne.“
„Zaista, Binaje?“
„Nimalo. Grozno je. Kao da se zidovi…“ Ponovo je zastao. „Kao da se obrušavaju na mene. Sve vreme želim da ih odgurnem od sebe… Ali uopšte ne ludim. U stvari, mislim da se polako navikavam.“
„U redu. Sifera? Kako stvari stoje sa vama?“
„U stanju sam da podnesm malo Tame. S vremena na vreme sam puzala kroz podzemne prolaze. Ali ne mogu reći da sam luda za njom.“
„Atore?“
„I ja sam još živ. Ali mislim da je bilo dosta, da ste dokazali ono što ste hteli, dr Širine“, oštro primeti direktor Opservatorije.
„U redu, Binaje, razmakni ponovo zavese.“
Začuli su se oprezni koraci kroz mrak, češanje Binajevog tela o zavesu dok je tražio uzicu, a zatim je usledilo olakšanje kada su čuli da se zavesa pomera. Sobu je preplavima crvena svetlost Dovima i Binaj se sa radosnim usklikom zagleda kroz prozor u najmanje od svih šest sunaca.
Širin otra znoj sa čela poleđinom šake i drhtavim glasom reče: „A proveli smo samo nekoliko minuta u mračnoj sobi.“
„Podnošljivo je“, primeti veselo Binaj.
„Da, mračna soba jeste podnošljiva. Bar za kratko vreme. Svi ste čuli za Izložbu u Jongloru povodom stogodišnjice, je li tako? Za skandal sa Tunelom tajne? Binaje, pričao sam ti o tome jedne večeri prošlog leta u klubu Šest sunaca, kada si bio tamo sa onim novinarem, Teremonom.“
„Da, sećam se. O ljudima koji su pošli na vožnju kroz Tamu u zabavnom parku i izišli iz nje ludi.“
„Tunel je dugačak samo jednu milju… i u njemu nema svetla. Uđete u mala otvorena kola i vozite se kroz Tamu petnaest minuta. Neki su za vreme vožnje umrli od straha. Drugi su izišli zauvek poremećeni.“
„Zbog čega? Zbog čega su poludeli?“
„Uglavnom zbog iste stvari koju si upravo i ti iskusio, kada smo namakli zavese. Mislio si da se zidovi obrušavaju na tebe u mraku. Postoji psihološki izraz za instinktivni strah čovečanstva od odsustva svetlosti. Mi to zovemo klaustrofobija, pošto se nedostatak svetlosti uvek vezuje za zatvoreni prostor, tako da se strah od jednoga poistovećuje sa strahom od drugoga. Shvataš?“
„A šta je bilo sa onim ljudima u tunelu koji su poludeli?“
„Ti ljudi u tunelu koji su… ovaj… poludeli, da upotrebim tvoj izraz, pripadali su onim nesrećnicima koji nisu bili psihološki dovoljno savitljivi i nisu mogli da podnesu klaustrofobiju koja ih je skolila u Tami. To je bilo snažno osećanje. Verujte mi: i sam sam se provozao Tunelom. Sada ste svega nekoliko minuta bili bez svetlosti i verujem da vas je to prilično uznemirilo. A zamislite sada petnaest minuta.“
„Zar se nisu kasnije oporavili?“
„Neki jesu. Međutim, neki će patiti od klaustrofobičnih kompleksa godinama ili možda do kraja života. Njihov latentni strah od Tame i zatvorenog prostora se iskristalisao i postao je, koliko smo u stanju da kažemo, stalan. A neki su, kao što sam već pomenuo, umrli od pretrpljenog šoka. Ti se neće oporaviti. Eto, to može da učini petnaest minuta provedenih u mraku.“
„Nekim ljudima“, tvrdoglavo dodade Binaj. Čelo mu se lagano nabralo i on se namršti. „Još ne mogu da verujem da će većina proći tako loše. Ja sigurno neću.“
Širin ogorčeno uzdahnu. „Zamisli Tamu… posvuda. Nema svetlosti, dokle god ti pogled seže. Kuće, drveće, polja, zemlja, nebo… crno! A ako slušaš propovedi Apostola, tu su i Zvezde… Zvezde, šta go da su. Možeš li to zamisliti?“
„Da, mogu“, izjavi Binaj, još žešće.
„Ne! Ne, ne možeš!“ Širin lupi pesnicom po stolu, iznenada se razjarivši. „Zavaravaš se! To ne možeš zamisliti. Tvoj mozak nije sazdan tako da shvati nešto više od… Slušaj, Binaje, ti si matematičar, je li tako? Može li tvoj mozak zaista da zamisli beskonačnost? Ili večnost? Možeš samo pričati o tome. Svesti sve to na jednačine i pretvarati se da su ti apstraktni brojevi stvarni, a oni su, u stvari, samo znaci na hartiji. Ali kada zaista pokušaš da obuhvatiš ideju beskonačnosti u svom umu, vrlo brzo počinje da ti se vrti u glavi, ubeđen sam u to. Uznemiri te delić stvarnosti. Isto stoje stvari i sa malo Tame koju si upravo iskusio. A kada dođe do onog pravog, tvoj um će se suočiti sa fenomenom van granica njegove moći poimanja. Poludećeš, Binaje. Sasvim i zauvek. U to uopšte ne sumnjam!“
Ponovo je u prostoriji zavladala iznenadna i užasna tišina.
Konačno Ator upita: „Je li to vaš konačni zaključak, dr Širine? Sveobuhvatno ludilo?“
„Bar će tri četvrtine stanovništva početi iracionalno da se ponaša i to u toj meri da će biti potpuno nesposobno. Možda i 85 odsto. A možda i svih 100 odsto.“
Ator zavrte glavom. „To je čudovišno. Strašno. Nezamisliva nesreća. Mada vam moram reći da se pomalo osećam kao i Binaj… imam osećaj da ćemo to nekako prebroditi, da će posledice biti manje pogubne nego što vi to predviđate. Koliko god da sam star, ne mogu da se oslobodim izvesnog optimizma, izvesne nade…“
Iznenada se za reč javi Sifera: „Mogu li nešto da kažem, dr Atore?“
„Svakako. Svakako! Zato ste ovde.“
Arheolog ustade i uputi se ka sredini sobe. „Na neki način sam iznenađena što se uopšte ovde nalazim. Kada sam prvi put razgovarala sa Binajem o mojim otkrićima na poluostrvu Sagikan, preklinjala sam ga da o njima nikome ništa ne kaže. Plašila sam se za svoj ugled kao naučnika, jer sam shvatila da bi podaci do kojih sam došla mogli vrlo lako biti shvaćeni kao podrška najiracionalnijem, najzastrašujućijem, najopasnijem religijskom pokretu koji postoji u našem društvu. Mislim, razume se, na Apostole Plamena.