„Dobro, ali šta će biti sutra?“
„Neće biti nikakvog sutra!“
„Ali ako ga bude? Recimo da ga bude… samo zarad razgovora. Taj bes mogao bi prerasti u nešto ozbiljno. Konačno, i sami znate, ceo poslovni svet doživeo je sunovrat poslednjih nekoliko meseci. Došlo je do kraha berze u tri navrata, ili to možda niste primetili? Razumni ulagači ne veruju da će doći do smaka sveta, ali smatraju da bi drugi ulagači mogli početi tako da misle, te stoga razumni rasprodaju sve pre no što počne panika… na taj način i sami podlegavši panici. Kasnije ponovo sve to pokupuju i ponovo prodaju čim se berza opravi, pa ponovo započnu ceo silazni ciklus. I šta mislite da se dogodilo sa poslovima? Ni običan građanin vam ne veruje, ali nema smisla kupovati novu garnituru za trem, je li tako? Bolje je za svaki slučaj sačuvati novac, ili ga uložiti u konzervirane namirnice i municiju, a nameštaj može da sačeka.
Shvatate li u čemu je stvar, dr Atore. Čim se sve ovo završi, poslovni interesi će želeti živog da vas oderu. Kazaće da ako ludaci… molim za izvinjenje… ludaci prerušeni u ozbiljne naučnike mogu uznemiriti celu ekonomiju zemlje kad god to žele, izdavši kakvo nadobudno predskazanje, onda je dužnost zemlje da se pobrine kako se takve stvari ne bi dešavale. Leteće perje, doktore.“
Ator je nezainteresovano posmatrao kolumnistu. Pet minuta bilo je na izmaku.
„I šta vi predlažete da se uradi kako bi se situacija popravila?“
„Pa“, poče Tremon, cereći se, „evo šta sam smislio: počevši od sutra, biću vaš neslužbeni predstavnik za veze sa javnošću. Pod tim podrazumevam da mogu pokušati da stišam bes s kojim ćete morati da suočite… na isti način na koji sam pokušavao da smanjim napetost koju je narod osećao… pomoću humora, ismevanjem, ako bude potrebno. Znam… to će biti teško podneti, priznajem, jer ću sve vas morati da predstavim kao gomilu blebetavih idiota. Ali ako uspem da navedem ljude da vam se smeju, mogli bi zaboraviti na ljutnju. Zauzvrat, tražim da eksluzivno meni dozvolite da pokrivam večerašnje događaje u Opservatoriji.“
Ator je ćutao. Binaj prasnu: „Gospodine, vredi promisliti o tome. Znam da smo ispitali svaku mogućnost, ali uvek postoje izgledi jedan prema milion, milijardu, da se negde potkrala greška ili u našoj teoriji ili u proračunima. A ako postoji…“
Ostali u prostoriji počeli su da mrmore i Atoru se učinilo da se slažu sa Teremonom. Bogova im, zar se celo odeljenje okreće protiv njega? Ator napravi grimasu kao da su mu usta puna nečeg gorkog što ne može da ispljune.
„Da vam dozvolim da ostanete sa nama kako biste sutra mogli bolje da nam se rugate? Izgleda da mislite kako sam potpuno pošandrcao, mladiću!“
Teremon odvrati: „Ali već sam vam objasnio da moje prisustvo ovde ništa neće izmeniti. Ako dođe do pomračenja, ako se spusti Tama, od mene možete očekivati samo odnos pun poštovanja, kao i svu moguću pomoć u bilo kakvoj krizi koja bi mogla nastupiti. A ako se ipak ništa neobično ne dogodi, voljan sam da vam se stavima na raspolaganje u nadi da ću moći da vas zaštitim, dr Atore, od besa ljutitih građana koji…“
„Molim vas“, javi se jedan novi glas. „Dopustite mu da ostane, dr Atore.“
Ator se osvrnu unaokolo. Sifera je ušla neprimećena.
„Izvinite što kasnim. U odeljenju za arheologiju je u poslednjem trenutku iskrsao problem koji je malo uzburkao stvari i…“ Ona izmenja pogled sa Teremonom, a zatim se obrati Atoru: „Molim vas da se ne vređate. Znam da nas je okrutno ismevao. Ali pozvala sam ga večeras ovamo kako bi se u našem prisustvu mogao uveriti da smo odista bili u pravu. On je… moj gost, doktore.“
Ator sklopi oči na trenutak. Siferin gost! To je bilo suviše. Zašto ne pozovu i Folimuna? I Mondiora!
Ali izgubio je volju da se dalje prepire. Vreme je isticalo. A očigledno ni ostalima nije smetalo da Teremon ostane za vreme pomračenja.
Uostalom nije bilo važno!
Ništa više nije bilo važno!
Ator nevoljno reče: „U redu. Ostanite, ako je to ono što želite. Ali bićete tako ljubazni da nas ni na koji način ne ometate u našim dužnostima. Jeste li razumeli? Sklanjaćete se s puta kad god to budete mogli. Takođe ne smete zaboraviti da sam ja nadležan za sve što se ovde događa i uprkos mišljenjima koja ste iznosili u svojim rubrikama, očekujem od vas potpunu saradnju i poštovanje…“
21.
Sifera pređe preko sobe, priđe Teremonu i tiho reče: „Nisam mislila da ćeš stvarno večeras doći ovamo.“
„Zašto da ne? Ali ozbiljno si mislila kada si me pozvala, zar ne?“
„Razume se. Ali bio si takav divljak u svojim ruganjima, u svim onim člancima koje si napisao o nama… tako okrutan…“
„Neodgovoran, tu si reč upotrebila“, dodade Teremon.
Ona pocrvene. „I to. Nisam mislila da ćeš imati petlju da pogledaš Atoru u oči posle svih onih užasnih stvari koje si izrekao o njemu.“
„Ne samo da ću ga pogledati u oči ako se ispostavi da su i njegova draga proročanstva tačna. Kleknuću pred njega i ponizno moliti za oproštaj.“
„A ako se pokaže da njegova predviđanja nisu tačna?“
„Onda ću mu biti potreban“, reče Teremon. „Svima vama ću biti potreban. Večeras je ovo pravo mesto na kome treba da se nalazim.“
Sifera zapanjeno pogleda novinara. Uvek je govorio neočekivane stvari. Još nije uspela da ga pročita. Nije joj se dopadao, razume se… to se podrazumevalo. Sve u vezi s njim… njegova profesija, način govora, upadljiva odeća kakvu je obično nosio… smatrala je bezvrednim i jeftinim. U celoj njegovoj pojavi videla je oličenje sirovog, grubog, jednoličnog, običnog, odvratnog sveta izvan univerzitetskih zidova kojeg se oduvek gadila.
Pa ipak, pa ipak, ipak…
Ipak su izvesni vidovi ovog Teremona uspeli da ostave utisak na nju, uprkos svemu. Bio je čvrst, kao prvo: potpuno nepokolebljiv u svakoj svojoj poteri. To joj se moglo svideti. Bio je otvoren, čak netaktičan: sasvim različit od ljigavih, manipulatora u poteri za moći kakvi su bili akademski tipovi koji su se rojili oko nje u kampusu. Bio je i inteligentan, u to nije bilo sumnje, iako je odlučio da svoju osobitu vrstu žilave, sondirajuće inteligencije upotrebi na bezvrednom, besmislenom polju kao što je novinarstvo. Poštovala je i njegovu robusnu fizičku snagu: bio je visok, snažan i očigledno dobrog zdravlja. Sifera nikada nije mnogo marila za slabiće. Dobro je pazila da i sama ne bude jedna od njih.
Shvatila je, u stvari… koliko to god bilo neverovatno i koliko god se zbog toga neprijatno osećala… da ju je na izvestan način privlačio. Privlačenje suprotnosti? — pomisli ona. Da; da, upravo to. Ali ne sasvim. Ispod površinskih razlika, Sifera je bila toga svesna, imala je mnogo više zajedničkog sa Teremono nego što je bila voljna da prizna.
Osećala se nelagodno, pa se okrenula ka prozoru. „Napolju je sve mračnije“, primeti ona. „Mračnije no što sam ikada videla da je bilo.“
„Plašiš se?“ upita je Teremon.
„Tame? Ne, u stvari ne. Ali plašim se onoga što će uslediti posle nje. I ti bi trebalo toga da se plašiš.“
„Posle toga će“, primeti on, „izići Onos i pretpostavljam da će zasijati još neka sunca i sve će biti kao što je bilo i pre.“
„Uveren si u to, zar ne?“
Teremon se nasmeja. „Onos se pojavljivao svakog jutra od kada sam se rodio. Zašto ne bih bio uveren da će se pojaviti i sutra?“
Sifera odmahnu glavom. Ponovo je počeo da je nervira svojom tvrdoglavošću. Teško je bilo poverovati da je pre samo nekoliko trenutaka uveravala sebe kako joj se dopada.
Hladno je rekla: „Ono će se pojaviti sutra. I videće takav prizor razaranja kakav osoba tvoje ograničene mašte očigledno nije u stanju sebi da predstavi.“
„Misliš, sve će biti u plamenu? I svi će ići unaokolo mrmljajući i brbljajući dok grad bude goreo?“