„Arheološki nalazi ukazuju…“
„Na vatre, da. Holokost koji se ponavlja. Ali samo na jednom određenom mestu, hiljadama milja udaljenom odavde i to pre više hiljada godina.“ Teremonove oči su iznenada počele divlje da sevaju. „A gde ti je arheološki dokaz za izbijanje masovnog ludila? Da li to zaključuješ iz svih tih vatri? Kako možeš biti sigurna da to nisu bile samo obredne vatre, koje su palili potpuno normalni muškarci i žene u nadi da će vratiti sunca i oterati Tamu? Vatre koje su svaki put izmakle kontroli i prouzrokovale strašnu štetu, svakako, ali koje ni na koji način nisu bile u vezi sa bilo kakvim mentalnim obolenjem stanovništva?“
Gledala ga je pravo u oči. „Postoji arheološki dokaz i za to. Mislim na sveošte mentalno bolenje.“
„Stvarno?“
„Tekstovi na pločicama. Koje smo upravo jutros do kraja dešifrovali zahvaljujući filološkim podacima koje su nam obezbedili Apostoli Plamena…“
Teremon prasnu u smeh. „Apostoli Plamena! Divno! Znači, i ti si Apostol! Kakva sramota, Sifera. Žena takvog stasa kao ti od sada će morati da se uvija u one njihove bezoblične glomazne halje…“
„Oh!“ povika ona, uzdržavajući se da ne plane i ne počne da psuje. „Ti ništa drugo ne znaš nego da se podsmevaš, zar ne? U toj meri si uveren u svoju nepogrešivost da čak i kada gledaš pravo u istinu umeš da napraviš neku jadnu šalu! Oh… ti… ti nemogući čoveče…“
Ona se okrenu i pođe preko sobe.
„Sifera… Sifera, stani…“
Nije obraćala pažnju na njega. Srce joj je divlje lupalo od besa. Sada joj je bilo jasno da je strašno pogrešila kada je baš ove večeri kada će doći do pomračenja pozvala ovamo nekog poput Teremona. Greška je, u stvari, bilo i smao poznanstvo s njim.
Za to je Binaj bio kriv, pomisli ona. Za sve je Binaj bio kriv.
Binaj ju je upoznao sa Teremonom, onog dana u klubu fakulteta pre mnogo meseci. Novinar i mladi astronom su se, očigledno, odavno poznavali i Teremon se redovno savetovao sa Binajem o naučnim stvarima koje su bile zanimljive za objavljivanje.
A u to vreme je za novine bilo zanimljivo predviđanje Mondiora 71 da će devetnaestog teptera doći do smaka sveta… u to vreme je do tog dana bilo još oko godinu dana. Razume se, niko na Univerzitetu nije uopšte obraćao pažnju na Mondiora i njegove Apostole, ali otprilike u isto to vreme Binaj je uočio očigledne nepravilnosti u orbiti Kalgaša, a Sifera je predala izveštaj o svojim nalazima vezanim za požare koji su izbijali na brdu Tombo u razmacima od dve hiljade godina. A oba ta otkrića su na obeshrabrujući način išla u prilog uverljivosti onoga što su Aposotoli verovali.
Tremon je, kako se činilo, znao sve o Siferinom radu na Tombou, iako je ona strogo zabranila Binaju da mu bilo šta kaže. Kada je novinar ušao u klub fakulteta… Sifera i Binaj već su bili tamo, mada se nisu prethodno dogovorili… Binaj je samo trebalo da kaže: „Teremone, ovo je moja prijateljica dr Sifera iz odeljenja za arheologiju.“ I Teremon je istog časa rekao: “ Oh, da. Spaljena sela nagomilana na tom drevnom brdu.“
Binaj je brzo dodao: „Kazao sam mu. Znam da sam obećao da mu neću reći ni reč o tome, ali pošto si sve otkrila Atoru, Širinu i ostalima, pomislio sam da više nije važno ako i njega uputim u stvar… ukoliko se zakune da neće ništa objaviti… Hoću da kažem, Sifera, verujem ovom čoveku, stvarno mu verujem, i bio sam sasvim uveren da…“
„U redu je, Binaje“, reče Sifera, napregnuvši se da ne pokaže koliko je, u stvari, ljuta. „Nije trebalo ništa da kažeš. Ali opraštam ti.“
Teremon reče: „Nije počinjena nikakva šteta. Binaj me je naterao da položim strašnu zakletvu da neću objaviti ništa o tome. Ali to je zadivljujuće. Krajnje zadivljujuće! Šta mislite, koliko je star onaj na dnu? Pedeset hiljada godina?“
„Pre će biti četrnaest ili šesnaest“, odvrati Sifera. „Što je strašno mnogo, ako imate u vidu Beklimot… znate za Beklimot, zar ne?… on je star otprilike samo dvadeset vekova, a ranije smo mislili da je to najstarije naselje na Kalgašu. Ne nameravate da pišete o otkrićima, je li tako?“
„Nisam planirao. Rekoh vam da sam dao Binaju reč. Pored toga, učinilo mi se da bi to bilo pomalo apstraktno za čitaoce Hronike, malo van njihovih svakodnevnih briga. Ali sada uviđam da je to priča i po. Ako biste hteli da se nađete sa mnom i obavestite me o pojedinostima…“
„Radije ne bih“, brzo odgovori Sifera.
„Šta ne biste? Izišli sa mnom? Ili me obavestili o pojedinostima?“
Njegov brzi, dovitljivi odgovor bacio je potpuno novu svetlost na ovaj razgovor. Shvatila je da privlači novinara što ju je istovremeno pomalo i ljutilo i iznenađivalo. Sada je bila uverena, dok je o tome razmišljala poslednjih nekoliko minuta, da se Teremon najverovatnije pitao ne postoji li kakva romantična veza između nje i Binaja, pošto ih je zatekao zajedno u klubu. Na kraju je ipak zaključio da ne postoji, pa je odlučio da se posluži tom laskavom primedbom.
E, pa, to je bio njegov problem, pomisli Sifera.
Odvratila je namerno neutralno. „Još nisam objavila svoj naučni rad o Tombou u naučnim časopisima. Ne bi trebalo ništa od toga da se pojavi u nestručnoj štampi pre no što to učinim.“
„To mi je sasvim jasno. Ali ako obećam da ću se držati dogovora, da li biste bili voljni pre toga da ipak sa mnom pročešljate materijal?“
„Pa…“
Pogledala je Binaja. Novinarska reč ionako nije mnogo vredela.
Binaj reče: „Možeš verovati Teremonu. Već sam ti to kazao: častan je koliko se to može biti u njegovom poslu.“
„Što ne govori mnogo“, dodade Teremon, smejući se. „Ali nisam lud da prekršim obećanje kada je reč o prvenstvu objavljivanja u naučnom časopisu. Kada bih provalio vašu priču, ovaj ovde Binaj bi se pobrinuo da mi ime bude ukaljano na celom Univerzitetu. A ja zavisim od svojih veza na Univerzitetu jer bez njih ne bi bilo ni nekih od mojih najzanimljivijih priča. Mogu li onda da računam da ćete mi dati intervju? Recimo, prekosutra?“
I tako je to počelo.
Teremon je bio veoma uverljiv. Konačno je pristala da iziđe na ručak s njim, i polako, vešto, uspeo je iz nje da izvuče pojedinosti o nalazištu Tombo. Kasnije je žalila zbog toga… očekivala je da će već narednog dana pročitati neki glupi, senzacionalistički članak u Hronici… ali Teremon je održao reč i nije objavio ništa o njoj. Međutim, zatražio je da se ponovo vide u laboratoriji. Opet je popustila i on je pregledao karte, fotografije, uzorke pepela. Postavio je nekoliko inteligentnih pitanja.
„Nećete pisati o meni, je li tako?“ nervozno je upitala. „Pošto ste sve ovo videli?“
„Obećao sam da neću. To sam i mislio. Mada onog trenutka kada mi kažete da ste sredili sve oko objavljivanja vaših nalaza u nekom od naučnih časopisa, smatraću se slobodnim da ispričam celu stvar. Šta kažete na večeru u klubu Šest sunaca sutra uveče?“
„Pa…“
„Ili prekosutra uveče?“
Sifera je retko posećivala mesta poput Šest sunaca. Bila joj je mrska i sama pomisao da bi neko mogao zaključiti kako joj je stalo do druženja.
Međutim, Teremona nije bilo lako odbiti. Nežno, veselo, vešto, saterao ju je u ugao, tako da nije mogla izbeći sastanak s njim… za deset dana od tada. Šta mari? — pomisli ona. Bio je dovoljno zanimljiv. Dobro bi joj došla promena ritma. Našli su se u Šest sunaca, gde su ga, izgleda, svi poznavali. Popili su po piće, večerali, pili odlično vino iz provincije Tamian. Veoma spretno je skakao s teme na temu tokom razgovora: malo se raspitivao o njenom životu, o tome zašto je očarana arheologijom, o iskopavanjima u Beklimotu. Saznao je da se nikada nije udavala i da je nikada nije zanimala udaja. Razgorali su o Apostolima, o njihovim pomamnim predviđanjima, o iznenađujućoj vezi njenih nalaza iz Tomboa sa Mondiorovim tvrdnjama. Sve što je govorio bilo je krajnje taktično, dobro uočeno, zanimljvo. Bio je veoma šarmantan… kao i veoma umešan, pomisli ona.