„Stani malo“, prekide ga Širin. „Baš si brzoplet kada zaključuješ da se život tamo ne bi razvio. Otkud ti to znaš? Šta je to toliko u osnovi nemoguće za nastanak života na mestu koje je pola vremena u Tami?“
„Rekoh ti, Širine, život u potpunosti zavisi od svetlosti. Te stoga na svetu gde…“
„Ovdašnji život u potpunosti zavisi od svetlosti. Ali kakve to ima veza sa planetom koja…“
„To ima smisla, Širine!“
„To ima kružnog smisla!“ odvrati Širin. „Ti definišeš život kao takav-i-takav, zasnivajući tu zamisao na fenomenu koji se dešava na Kalgašu, a onda pokušavaš da tvrdiš da će na svetu koji nimalo ne liči na Kalgaš život biti…“
Teremon iznenada prsnu u hrapavi smeh.
Širin i Binaj se ozlojeđeno zagledaše u njega.
„Šta je toliko smešno?“ upita ga Binaj.
„Vi. Vas dvojica. Jedan astronom i jedan psiholog zapenušili su prepirući se oko biologije. Mora da tako izgledaju slavni međudisciplinarni razgovori o kojima sam toliko slušao, ono veliko intelektualno vrenje po kome je ovaj Univerzitet poznat.“ Novinar ustade. Ionako je postao nemiran, a Binajevo dugo razlaganje o apstraktnim temama samo ga je još više unervozilo. „Izvinite me. Moram da protegnem noge.“
„Potpuna tama samo što se nije spustila“, opomenu ga Binaj. „Možda ti se neće dopasti da budeš sasvim sam kada se to dogodi.“
„Samo ću malo da prošetam, pa ću se vratiti“, odvrati Teremon.
Pre no što je napravio nekoliko koraka, Binaj i Širin su nastavili svoju raspravu. Teremon se osmehnu. I to je bio način da se umanji napetost, pomisli on. Svi su bili pod strašnim pritiskom. Konačno, sa svakim otkucajem sata, svet je bio bliži potpunoj Tami… bliži…
Zvezdama?
Ludilu?
Vremenu Nebeskih Plamenova?
Teremon slegnu ramenima. Za poslednjih nekoliko časova stotinu puta je promenio raspoloženje, a sada je bio nekako čudno miran, gotovo da je osećao izvestan fatalizam. Oduvek je verovao da je gospodar vlastite sudbine, da je u stanju da oblikuje svoj život po želji: to mu je pomagalo da stigne tamo gde ostali novinari nisu imali nikakvih izgleda da se nađu. Ali sada je sve bilo van njegove kontrole, i on je to znao. Dođi Tamo, dođite Zvezde, dođi Požaru, sve će se to dogoditi mimo njegove volje. Onda nema smisla da se troši u razdražujućim nagađanjima. Opusti se, sedi, čekaj, posmatraj šta se dešava.
A zatim… opomenu sebe… potrudi se da preživiš bez obzira na metež koji nastane.
„Idete gore u kupolu?“ upita ga neki glas.
On trepnu u polutami. Bio je to onaj mali bucmasti diplomac-astronom… Faro, tako se zvao?
„Da, idem“, odvrati Teremon, mada istinu govoreći nije imao na umu nikakvo odredište.
„Idem i ja. Dođite: odvešću vas tamo.“
Zavojito metalno stepenište vodilo je naviše ka visokom, zasvođenom, poslednjem spratu ogromne zgrade. Faro krenu dahtavo uz stepenice, lupkajući kratkim nogama, a Teremon je grabio za njim. Već je jednom bio u kupoli Opservatorije pre nekoliko godina, kada je Binaj hteo nešto da mu pokaže. Ali gotovo se ničega nije sećao.
Faro povuče teška klizeća vrata i oni uđoše.
„Došao si da izbliza osmotriš Zvezde?“ upita Sifera.
Visoki arheolog stajala je odmah kod vrata i posmatrala zaposlene astronome. Teremon pocrvene. Nije baš želeo da u ovom trenutku naleti na Siferu. Suviše kasno se setio da je Binaj kazao da je upravo ovamo otišla. Uprkos onom dvosmislenom osmehu koji mu je uputila kada je počelo pomračenje, još je strepeo od njenih zajedljivih žaoka i besa koji je osećala prema njemu, jer ga je smatrala izdajicom skupine iz Opservatorije.
Ali sada uopšte nije pokazivala da mu išta zamera. Možda je sada, dok je svet naglavačke uranjao u Pećinu Tame, osećala da je sve što se dogodilo pre pomračenja bilo nevažno, da je predstojeća katastrofa poništavala sve užase, sve svađe, sve grehe.
„Kakvo mesto!“ primeti Teremon.
„Nije li fantastično? Mada mi baš nije mnogo jasno šta se ovde događa. Veliki solarskop drže uperen u Dovima… to je više kamera nego lupa, tako su mi kazali, ne možeš samo tek tako pogledati kroz njega i videti nebesa… a ovi manji teleskopi fokusirani su još dalje, vrebaju na prvi znak pojave Zvezda…“
„Jesu li ih već ugledali?“
„Koliko znam, nisu“, odvrati Sifera.
Teremon klimnu. Zatim se osvrnu oko sebe. Ovo je bilo srce Opservatorije, prostorija iz koje se osmatralo nebo. Bila je to najmračnija odaja u kojoj se ikada našao… ne potpuno mračna, razume se; oko zakrivljenog zida bili su rapoređeni bronzani svećnjaci u dvostrukom redu, ali svetlost koja je dopirala iz svetiljki koje su oni pridržavali bila je slaba. U polumarku je ugledao jednu veliku metalnu cev koja se protezala naviše i nestajala kroz otvor na krovu zgrade. Kroz otvor se takođe moglo videti nebo. Sada je bilo zastrašujuće tamnopurpurne boje. I dalje se video sve manji deo Dovima, ali malo sunce kao da se povuklo na veliku daljinu.
„Kako sve čudno izgleda“, promrmlja on. „Ovakvo nebo nikada nisam video. Gusto je… gotovo poput kakvog ćebeta.“
„Ćebeta koje će nas sve ugušiti.“
„Uplašena?“ upita on.
„Svakako. Zar ti nisi?“
„I jesam i nisam“, odvrati Teremon. „Hoću da kažem, ne želim da stekneš utisak da sam naročito hrabar, veruj mi. Ali nisam ni izdaleka onoliko nervozan kao što sam bio pre sat ili dva. Pre bi se moglo reći da sam nekako otupeo.“
„Mislim da te razumem.“
„Ator kaže da su u gradu već izbile prve pobune.“
„To je samo početak“, odvrati Sifera. „Teremone, ne mogu iz glave da izbijem onaj pepeo. Pepeo na brdu Tombo. One velike blokove kamenja, temelje kiklopskog grada… i pepeo svuda oko njihove osnove.“
„A ispod još stariji pepeo, pa još stariji.“
„Da“, reče ona.
Primetio je da mu se malo primakla. Takođe je primetio da je potpuno nestalo njenog neprijateljskog držanja i… da li je moguće?… kao da je reagovala na neku prošlu privlačnost koju je nekada osećao prema njoj. Poznavao je simptome. Bio je suviše iskusan da ih ne bi odmah uočio.
Odlično, pomisli Teremon. Još malo pa će smak sveta, a Sifera, sada, neočekivano rešava da skine masku Ledene kraljice.
Jedna neobična, nespretna prilika, čudnovato visoka, klizeći im se približi krajnje trapavo. Pozdravila ih je uz kikot.
„Još nema ni traga Zvezdama“, primeti on. Bio je to Jimot, drugi mladi diplomac. „Možda uopšte nećemo imati piliku da ih vidimo. Pokazaće se da je sve to fijasko, isto kao i opit koji smo Faro i ja pokušali da izvedemo u onoj mračnoj zgradi.“
„I dalje se vidi veliki deo Dovima“, istače Teremon. „Ima još dosta do potpune Tame.“
„Ti kao da jedva čekaš da dođe“, reče Sifera.
On se okrenu prema njoj. „Voleo bih da se okonča ovo čekanje.“
„Hej!“ povika neko. „Moj kompjuter ne radi!“
„Svetla…!“ začu se još jedan glas.
„Šta se dešava?“ upita Sifera.
„Nestalo je struje“, odvrati Teremon. „Upravo kako je Širin predvideo. Mora da su iskrsle nevolje u stanici sa generatorom. Prvi talas ludada besomučno jurca gradom.“
I zaista, slaba svetlost koja je dopirala sa svećnjaka delovala je kao da će se svakog časa ugasiti. Prvo se veoma pojačala, kao da je kroz svetiljke prošao brzi poslednji nalet struje; a onda je oslabila; ponovo se pojačala, ali ne onoliko kao pre jednog trenutka, da bi se potom ponovo smanjila, to jest gotovo ugasla. Teremon oseti kako ga Sifera snažno steže za mišicu.