„Ugasile su se“, reče neko.
„Isto i kompjuteri… neka neko uključi rezervni dovod struje! Hej! Rezervni dovod struje!“
„Brzo! Solarskop ne radi! Kamera ne snima!“
Teremon primeti: „Zašto se nisu pripremili za ovako nešto?“
Ali očigledno da jesu. Negde iz dubine zgrade dopre tutnjava i ekrani kompjutera raštrkanih po prostoriji ponovo oživeše. Svetiljke u svećnjacima, međutim, nisu. Očigledno su bile pripojene na drugo kolo, tako da rezervni generator u podrumu neće i u njih vratiti svetlost.
Opservatorija je praktično bila u potpunoj Tami.
Siferina šaka je i dalje počivala na Teremonovom zglavku. Razmišljao je da li da je zaštitnički zagrli.
A onda se začu Atorov glas. „U redu, pomozite mi! Već za jedan minut sve će biti u redu!“
„Šta to ima?“ upita Teremon.
„Ator je doneo svetlost“, dopre do njega Jimotov glas.
Teremon se okrenu i zagleda se u njega. Nije bilo lako ma šta videti pri tako slaboj svetlosti, ali već u narednom trenutku oči su mu se pomalo privikle na to. Ator je u naručju držao pet šest palica dugačkih jednu stopu i inč debelih. Preko njih je gledao u osoblje.
„Faro! Jimote! Dođite da mi pomognete.“
Mladići otapkaše do direktora Opservatorije i oslobodiše ga palica. Jimot je jednu po jednu podizao, a Faro je, u potpunoj tišini, palio velike, nezgrapne šibice sa izrazom kao da izvodi najsvetiji mogući obred kakve religijske svetkovine. Kada bi plamenom dodirnuo gornji kraj svake palice, slabi plamen bi u prvi mah oklevao, jalovo poigravajući oko vrha, a onda bi odjednom pucketavi sjaj obasjao Atorovo mršavo lice žućkastom svetlošću. Sponatano klicanje prolomi se velikom prostorijom.
Palicu je obavijalo šest inča treperavog plamena!
„Vatra,“ zapita Teremon. „Ovde unutra? Zašto ne upotrebe božanske svetiljke ili nešto drugo?“
„Razgovarali smo o tome“, odvrati Sifera. „Međutim, božanske svetiljke su tako slabe. Dobre su za kakvu malu spavaću sobu, u čijem prijatnom društvu se lakše prebrodi vreme spavanja, ali za mesto ove veličine…“
„A dole? Da li i dole pale baklje?“
„Mislim da pale.“
Teremon zavrte glavom. „Nije ni čudo što će grad noćas planuti. Ako čak i vi pribegavate nečem tako primitivnom kao što je vatra da biste odagnali Tamu…“
Osvetljenje je bilo slabo, slabije i od najoskudnije sunčeve svetlosti. Plamenovi su se ludo vrteli, rađajući pijane, treperave senke. Baklje su se gadno pušile i prostorija je počela da se oseća na zagorelo jelo. Ali ipak su stvarale žutu svetlost.
Bilo je nečeg veselog u toj žutoj svetlosti, pomisli Teremon. Naročito posle četiri sata provedena samo sa sumornim, nestalnim Dovimom.
Sifera je grejala šake na plamenu najbliže baklje, ne obraćajući pažnju na čađ koja se skupljala po njima u obliku finog, sivog praha, i kao u zanosu mrmljala sebi u bradu: „Divno! Divno! Nikada ranije nisam razmišljala o tome koliko je žuto lepa boja.“
Međutim, Teremon je nastavio sumnjičavo da posmatra baklje. Nabrao je nos kada je osetio užežen miris i upitao: „Od čega su napravljene?“
„Od drveta“, odvrati ona.
„Oh, ne, nisu. Bar ne gore. Poslednji inč na vrhu je ugljenisan i plamen sve vreme izbija ni iz čega.“
„U tome i jeste lepota. Ovo je zaista delotvoran veštački mehanizam za stvaranje svetlosti. Napravili smo nekoliko stotina baklji, ali većina je, razume se, odnesena u Sklonište. Vidiš“, ona se okrenu i otrese pocrnele šake, „uzmeš jezgro obične vodene trske, dobro ga osušiš i namočiš u životinjsku mast. Zapališ i mast gori, malo po malo. Ove baklje će goreti skoro pola sata bez prekida. Genijalno, zar ne?“
„Divno“, odvrati Teremon strogo. „Vrlo moderno. Vrlo upečatljivo.“
Više nije mogao da ostane u ovoj prostoriji. Isti onaj nemir koji ga je doveo ovamo gore ponovo ga je spopao. Dovoljan je bio i smrad baklji; a uz to je kroz otvor u kupoli dopirao hladan vazduh, oštar i zimski, ledeni prst noći. On se strese. Žalio je što su on, Širin i Binaj onako brzo ispraznili celu bocu onog lošeg vina.
„Vraćam se dole“, reče on Siferi. „Ovde nema šta da se vidi ako nisi astronom.“
„Dobro. Poći ću s tobom.“
Pri treperavoj žutoj svetlosti ugledao je na njenom licu osmeh, ovog puta bio je siguran, osmeh je bio nedvosmislen.
27.
Spustili su se do donje prostorije niz zavojito stepenište po kome su odzvanjali njihovi koraci. Tamo dole se nije ništa značajno izmenilo. I ljudi na donjem nivou su zapalili baklje. Binaj je radio za tri kompjutera odjednom, obrađujući podatke dobijene posredstvom teleskopa sa gornjeg sprata. Ostali astronomi obavljali su druge poslove, od kojih Teremon nijedan nije shvatao. Širin je sam lutao unaokolo, poput kakve izgubljene duše. Folimun je preneo stolicu ispod jedne baklje i nastavio da čita, pomerajući usne u jednoličnom recitalu prizivanja Zvezda.
Kroz Teremonov um prolazile su fraze opisa, delovi članka koji je planirao da napiše za sutrašnji broj Hronike. Nekoliko puta ranije tokom ove večeri pisaća mašina u njegovom umu zakucala je na isti način… savršeno metodičan, savršeno dosledan, iako je znao da je to sada potpuno beznačajno. Bilo je krajnje besmisleno pretpostaviti da će se sutra pojaviti novi broj Hronike.
On izmeni poglede sa Siferom.
„Nebo“, promrmlja ona.
„Da, vidim.“
Ponovo je promenilo boju. Sada je bilo još tamnije, užasno purpurnocrveno, čudovišne boje, kao da su iz neke ogromne rane u tkanju nebesa liptali mlazevi krvi.
Vazduh je postao nekako gušći. Sumrak je, poput opipljivog entiteta, ušao u prostoriju, a treperavi krug žute svetlosti oko baklji još se jače razaznavao naspram sivila iza njih koje se i dalje skupljalo. Miris dima bio je i ovde isto onako ogavan kao i gore. Teremon je postao svestan činjenice da mu čak smetaju i tihi pucketavi zvuci zapaljenih baklji, kao i meki Širinovi koraci koji su se čuli dok je krupni psiholog bez prestanka kružio oko stola u središtu prostorije.
Stvari su se sve teže razaznavale, bez obzira na baklje.
Znači, počinje, pomisli Teremon. Veme potpune Tame… i dolaska Zvezda.
Na trenutak je pomislio da bi najpametnije bilo potražiti kakav zgodni orman i zaključati se unutra dok sve ne prođe. Skloni se, izbegavaj da gledaš u Zvezde, sklupčaj se negde i sačekaj da se stvari ponovo normalizuju. Ali već posle jednog trenutka razmišljanja shvatio je da je to veoma loša ideja. U ormanu… u bilo kakvom zatvorenom prostoru… takođe će biti mračno. Umesto da bude sigurna, udobna luka, mogao bi postati kuća strave mnogo strašnija od prostorija Opservatorije.
A takođe, ako se dogodi nešto veliko, nešto što će preoblikovati istoriju sveta, Teremon nije želeo da bude u zapećku i da rukama skriva glavu dok se to bude događalo. To bi bilo kukavički i glupo; i možda bi posle do kraja života žalio zbog toga. Nikada se nije krio pred opasnošću, ako je smatrao da bi ona mogla kriti priču. Pored toga, bio je dovoljno samouveren da smatra kako će uspeti da izdrži sve što se bude dogodilo… a sačuvao je dovoljno skepticizma da se bar jedan njegov deo pitao hoće li se bilo šta značajno uopšte dogoditi.
Stajao je mirno, osluškujući Siferu koja je čujno disala, povremeno uvlačeći brzo i kratko vazduh kao neko ko pokušava da ostane pribran u svetu koji se suviše brzo povlači u senku.
A onda se začuo još jedan zvuk, nov, neodređen, nejasni utisak zvuka koji je mogao proći nezapažen da nije vladala mrtvačka tišina u prostoriji i da Teremon nije bio neprirodno usredsređen na stvari oko sebe što se trenutak poptune Tame više približavao.