Novinar je napeto stajao i osluškivao, zadržavajući dah. Posle jednog trenutka oprezno je krenuo prema prozoru i zagledao se kroz njega.
Tišina se razbila u paramparčad kada je preneraženo povikao:
„Širine!“
U sobi je došlo do komešanja. Svi su gledali prema njemu, pokazivali, pitali. Psiholog se istog trena stvorio pored njega. Sifera za njim. Čak se i Binaj, koji je čučao ispred svojih kompjutera, okrenuo da pogleda.
Napolju je od Dovima ostao još samo tinjajući iverak, koji je poslednji put očajnički pogledao Kalgaš. Istočno obzorje, u pravcu grada, izgubilo se u Tami, a put iz Saroa do Opservatorije predstavljao je jednu zagasitocrvenu liniju. Drveće pošumljenih predela koji su oivičavali auto-put sa obe strane više nije moglo da se razazna, već je preraslo u jednu nepreglednu, senovitu masu.
Međutim, njegova pažnja se zadržala na auto-putu, jer je njime kuljala jedna druga, krajnje preteća, senovita masa, nadirala poput kakve neobične, klecave zveri uz padine Opservatorijskog brda.
„Pogledajte“, promuklo povika Teremon. „Neka neko obavesti Atora! Ludaci iz grada! Folimunovi ljudi! Dolaze!“
„Koliko još ima do potpunog pomračenja?“ upita Širin.
„Petnaest minuta“, odreza Binaj. „Međutim, oni će stići ovamo za pet.“
„Nema veze, neka svi nastave sa radom“, reče Širin. Glas mu je bio čvrst, kontrolisan, neočekivano zapovednički, kao da je uspeo da zagazi u neki duboki rezervoar unutrašnje snage u kritičnom trenutku. „Zadržaćemo ih. Ovo mesto je poput tvrđave. Sifera, pođi gore i obavesti Atora o onome što se događa. Ti, Binaje, motri na Folimuna. Obori ga i sedi na njega ako budeš morao, ali ne ispuštaj ga iz vida. Teremone, pođite sa mnom.“
Širin je već nestao kroz vrata, a Teremon ga je pratio u stopu. Stepenište se protezalo ispod njih u čvrstim, kružnim zamasima oko središnjeg okna, bledeći u vlažnom i groznom sivilu.
Ne zaustavljajući se, prešli su nekih pedeset stopa, tako da je ona slaba, treperava, žuta svetlost koja je dopirala kroz otvorena vrata sobe iza njih nestala, te se sada i odozgo i odozdo na njih obrušavala ista sumračna senka.
Širin zastade i debeljuškastom šakom se uhvati za grudi. Oči su mu iskočile, a glas mu se pretvorio u suvi kašalj. Celo telo mu se treslo od straha. Onaj malopređašnji izvor odlučnosti očigledno je presušio.
„Ne mogu… da… dišem… Idite dole… sami. Proverite da li su sva vrata zatvorena…“
Teremon siđe još nekoliko stepenika. A onda se okrenu. „Sačekajte! Možete li da izdržite još samo malo?“ I sam se borio za vazduh. Vazduh je ulazio i izlazio iz njegovih pluća kao da je sirup, a mali crv panike počinjao bi da vrišti u njegovom umu pri pomisli da mora sam nastaviti dalje.
Šta ako su stražari ostavili glavna vrata otvorena?
Nije se on plašio rulje. Već…
Tame.
Teremon je shvatio da se ipak plašio Tame!
„Ostanite ovde“, nepotrebno je kazao Širinu koji se sav ubog sklupčao na stepeništu tamo gde ga je Teremon ostavio. „Vraćam se za sekund.“
Poleteo je nazad, preskačući po dva stepenika odjednom; srce mu je divlje lupalo… ne samo od napora… kada je uleteo u glavnu prostoriju i zgrabio jednu baklju iz držača. Sifera je zurila u njega u čudu.
„Da pođem s tobom?“ upitala je.
„Da. Ne. Ne!“
Ponovo je istrčao napolje. Baklja je strašno smrdela i dim mu je pekao oči tako da je bio gotovo slep, ali je stezao baklju kao da želi da je poljubi od radosti. Njen plamen se povijao unazad dok je jurio niz stepenice.
Širin se nije ni pomerio. Otvorio je oči i zastenjao kada se Teremon nadneo nad njega. Novinar ga grubo prodrma. „Hajde, priberite se. Imamo svetlost.“
Prineo mu je baklju na dohvat ruke, uhvativši teturavog psihologa za lakat i povevši ga naniže; sada su bili zaštićeni cvrčećim krugom svetlosti.
U prizemlju je bilo potpuno mračno. Teremon oseti kako ga ponovo obuzima užas. Ali baklja je sekla put kroz Tamu za njega.
„Ljudi iz bezbednosti…“, reče Širin.
Gde su? Da li su utekli? Izgleda da jesu. Ne, eno tamo nekoliko stražara koje je Ator postavio, nagomilanih u uglu predvorja — tresli su se poput pihtija. Pogledi su im bili prazni, jezici su im bili isplaženi. Od ostalih nije bilo ni traga ni glasa.
„Držite“, reče Teremon otresito i dodade baklju Širinu. „Već se čuju.“
Odista su se mogli čuti. Delići promuklih, neartikulisanih uzvika.
Međutim, Širin je bio u pravu: Opservatorija je bila poput tvrđave. Podignuta u poslednjem veku, kada je neogavotijanski stil u arhitekturi bio na svom ružnom vrhuncu, sagrađena je da odoleva i dugo traje, a ne da se diči lepotom.
Prozori su bili zaštićeni rešetkom čije su čelične šipke bile inč debele i duboko usađene u betonske ispuste. Zidovi su bili stameno sazidani, tako da im ni zemljotres nije ništa mogao, a glavna vrata od ogromne hrastove ploče bila su okovana gvožđem na strateškim tačkama. Teremon proveri reze. Bile su na mestu.
„Bar ne mogu samo da ušetaju kako je to Folimun učinio“, reče on, teško dišući. „Čujte ih, molim vas. nalaze se već ispred vrata!“
„Moramo nešto učiniti.“
„Prokleto ste u pravu“, odvrati Teremon. „Nemojte samo stajati! Pomozite mi da dovučem ove vitrine do vrata… i sklanjajte mi tu baklju od očiju. Ubija me dim.“
Vitrine su bile pune knjiga, naučnih uređaja, svakakvih stvari, bio je to ceo muzej astronomije. Sami bogovi su znali koliko su te vitrine bile teške, ali Teremon je dobio neku natprirodnu snagu u ovom kriznom trenutku, tako da ih je podizao i odvlačio na mesto… dok mu je Širin više manje pomagao… kao da su jastuci. Mali teleskopi i ostali merni instrumenti su se isprevrtali dok je nameštao teške vitrine. Čuo se lom stakla.
Binaj će me ubiti, pomisli Teremon. On obožava sve te stvarčice.
Ali ovo nije bio trenutak za prefinjenost. Nagomilavao je jednu vitrinu za drugom na vrata i kroz nekoliko minuta podigao je barikadu koja je mogla, bar se nadao, da zadrži rulju ako ova uspe da probije hrastovinu.
Negde, nejasno, daleko, mogao je da čuje udare golih šaka po vratima. Vrisak… povike…
Sve je ličilo na sablasni san.
Rulja je krenula iz Saroa podstaknuta glađu za spasenjem, spasenjem koje su nudili Apostoli Plamena, a koje se moglo sada steći, kako im je rečeno, jedino uništenjem Opservatorije. Ali što se više približavao trenutak nastupanja potpune Tame, izluđujući strah uništio je u njihovim umovima sve osim sposobnosti da delaju. Nije bilo vremena da se razmišlja o kolima koja idu po tlu, niti o oružju, o vođi, pa čak ni o organizaciji. Pohitali su prema Opservatoriji peške, napali su je golim rukama.
A sada, kada su se našli tu, poslednji blesak Dovima, poslednja kao rubin crvena kap sunčeve svetlosti, zatreperila je slabašno nad čovečanstvom kome nije ostalo ništa osim čistog, sveopšteg straha.
Teremon zareža. „Hajdemo nazad gore!“
Više nije bilo ni traga od ma koga u prostoriji u kojoj su ranije bili okupljeni. Svi su otišli na najgornji sprat, u samu kupolu Opservatorije. Kada je Teremon uleteo unutra, zapanji ga sablasni spokoj koji je tamo, kako se činilo, preovladavao. Ličilo je na sliku. Jimot je sedeo na maloj stolici sa naslonom ispred kontrolne table džinovskog solarskopa, kao da je ovo sasvim obično veče tokom koga treba obaviti izvesna astronomska istraživanja. Ostali su bili okupljeni oko manjih teleskopa, a Binaj je izdavao naređenja napetim, krzavim glasom.
„Dobro upamtite, svi. Od životne je važnosti da snimite Dovima neposredno pred nastupanje potpune tame i promenite ploču. Ti… ti… svaki neka preuzme po jednu kameru. Potrebno nam je sve do čega možemo da dođemo. Svi znate… koliko je vreme ekspozicije…“