Pomračenje…
Eto, to je radila, shvati ona. Čekala je pomračenje. Tamu. Zvezde.
Da. Čekala je požare, razmišljala je Sifera. I eno ih. Sve se odigralo tačno po planu. Svet je goreo, isto kao i mnogo puta pre toga… nije ga zapalila ruka bogova, niti snaga Zvezda, već obični muškarci i žene, poludeli pod uticajem zvezda, koje je uhvatila očajnička panika, nagoneći ih da vrate normalnu dnevnu svetlost bilo čime što mogu pronaći.
Uprkos haosu svuda oko nje, ostala je mirna. Njen povređeni um, otupeo, ali ne i omamljen, nije u potpunosti mogao da reaguje na kataklizmu koju je donela Tama. Nastavila je da hoda niz put do glavnog četvorougaonog dvorišta kampusa, pored prizora zastrašujućeg rušenja i uništavanja, ne osetivšni nikakav šok, nikakvo žaljenje zbog onoga što je izgubljeno, nikakav strah pred teškim vremenima koja je bez sumnje očekuju. Delovi uma sposobni za takva osećanja još su joj bili blokirani. Bila je puki promatrač, miran, nepristrasan. Ona zgrada u plamenu preko puta bila je nova univerzitetska biblioteka u čijem je planiranju pomagala. Međutim, ovaj prizor je nije dirnuo. Isto je tako mogla hodati kroz neko dve hiljade godina staro nalazište čija je sudbina bila odavno zapečaćena. Nikada joj se nije dogodilo da zaplače zbog neke ruševine stare dve hiljade godina. Tako nije zaplaka ni sada, dok je ceo univerzitet nestajao u plamenu oko nje.
Sada se nalazila na sredini kampusa, i kretala se poznatim stazama. Neke zgrade su gorele, a neke nisu. Poput mesečara je skrenula nalevo pored zgrade administracije, izbila pravo na vežbaonicu, ponovo skrenula levo kod matematičkog fakulteta, pa prošla pored geološkog i antropološkog na putu do svog štaba, centra za arheologiju. Prednja vrata bila su otvorena. Ušla je.
Zgrada je bila gotovo nedirnuta. Neke vitrine u prizemlju bile su razbijene, ali to nisu učinili pljačkaši, pošto su, kako se činilo, svi artefakti bili na svojim mestima. Vrata lifta izvaljena su iz šarki. Oglasna ploča pored stepeništa nalazila se na podu. Inače je sve ostalo, izgleda, bilo nedirnuto. Nije čula nikakve zvuke. Mesto je bilo prazno.
Njena kancelarija nalazila se na drugom spratu. Penjući se uz stepenice, naišla je na telo jednog starca, koji je ležao na leđima na prvom odmorištu. „Mislim da te znam“, reče Sifera. „Kako se zoveš?“ Nije joj odgovorio. „Jesi li mrtav? Odgovori mi: da ili ne.“ Oči su mu bile otvorene, ali u njima nije bilo svetlosti. Sifera mu prstom pritisnu obraz. „Mudrin, tako se zoveš. Ili si se zvao. Pa, ionako si bio veoma star.“ Slegnula je ramenima i nastavila uz stepenice.
Vrata koja su vodila u njenu kancelariju nisu bila zaključana. U njoj se nalazio neki čovek.
Činio joj se poznat; međutim, ovaj je bio živ i čučao je pored kancelarijskog ormana za odlaganje spisa, nekako čudno sklupčan. Bio je to krupan muškarac upalih grudi, jakih mišica i širokih, istaknutih jagodica. Lice mu se presijavalo od znoja, a oči su mu grozničavo sijale.
„Sifera? Ti ovde?“
„Došla sam po pločice“, reče mu ona. „Pločice su veoma važne. Moraju biti zaštićene.“
On se podiže i napravi nekoliko nesigurnih koraka prema njoj. „Pločice? Pločice su nestale, Sifera! Ukrali su ih Apostoli, sećaš se?“
„Nestale?“
„Da, nestale. Kao i tvoj um. Sišla si s uma, je li tako? Izraz lica ti je tup. Iza tvojih očiju je praznina. Vidim to. Čak ni ne znaš ko sam ja.“
„Ti si Balik“, izgovori ona ime koje joj se samo nametnulo.
„Znači, sećaš se?“
„Balik. Da. A Mudrin je na stepeništu. Znaš li da je Mudrin mrtav?“
Balik slegnu ramenima. „Pretpostavljam. Uskoro ćemo svi biti mrtvi. Ceo svet je tamo napolju poludeo. Ali zašto se gnjavim da ti to pričam? I ti si luda.“ Usne su mu podrhtavale. Šake su mu se tresle. Odjednom se čudno i kratko zakikotao, pa se uhvatio za vilicu kao da želi da potisne taj smeh. „Ovde sam bio za sve vreme Tame. Radio sam do kasna, a kada su svetla počela da se gase… moj Bože“, reče on, „Zvezde, Zvezde. Samo sam ih jednom na brzinu pogledao. A onda sam se zavukao pod sto i sve vreme tamo ostao.“ Otišao je do prozora. „Ali Onos ponovo izlazi. Mora da je ono najgore prošlo. je li napolju sve u plamenu, Sifera?“
„Došla sam po pločice“, ponovi ona.
„Nema ih.“ ponovio joj je otegnuto. „Razumeš li ti mene? Nema ih. Nisu ovde. Ukradene su.“
„Onda ću uzeti karte koje smo napravili“, reče ona. „Moram zaštititi znanje.“
„Potpuno si luda, zar ne? Gde si bila, u Opservatoriji? Dobro si se nagledala Zvezda, je li tako?“ ponovo se zakikotao i krenuo dijagonalno preko sobe, približavajući joj se. Siferino lice se iskrivi od gađenja. Sada je mogla da oseti miris njegovog znoja, oštar, težak, odvratan. Smrdeo je kao da se nedelju dana nije kupao. Izgledao je kao da mesec dana nije spavao. „Dođi ovamo“, reče on, dok se ona povlačila od njega. „Neću ti ništa.“
„Želim karte, Baliče.“
„Svakako. Daću ti ja karte. I fotografije i sve ostalo. Ali prvo ću ti dati nešto drugo. Dođi ovamo, Sifera.“
Posegnuo je za njom i povukao je prema sebi. Osetila je njegove šake na grudima i njegov grubi obraz na svom licu. Njegov miris bio je nepodnošljiv. Bes poče da raste u njoj. Kako se usuđuje ovako da je dodiruje? Odrešito ga je odgurnula.
„Hej, ne čini to, Sifera! Dođi. Budi dobra. Koliko znamo, nas dvoje smo sami na svetu. Ti i ja, živećemo u šumi i loviti sitne životinje, skupljati orahe i bobice. Lovci i skupljači, da, a kasnije ćemo izmisliti poljoprivredu.“ Nasmejao se. Oči su mu bile žute na toj neobičnoj svetlosti. I koža mu je izgledala žuta. Ponovo je posegnuo za njom, gladno, jednom polusklopljenom šakom joj je stegnuo dojku, a drugom stao da klizi niz kičmu. Ponovo je prislonio lice uz njen vrat i bučno ga trljao nosem poput kakve životinje. Usne su mu se pomerale i prianjale uz nju krajnje odbojno. Istovremeno ju je gurao ka uglu sobe.
Sifera se odjednom setile pendreka koji je pokupila negde u toku noći u zgradi Opservatorije. I dalje ga je ovlaš držala. Lagano ga je podigla i zabila vrh u Balikovu bradu. Poskočio je uvis i unazad, dok su mu zubi zazvečali.
Pustio ju je i udaljio se nekoliko koraka. Oči su mu bile razrogačene od iznenađenja i bola. Usna rasečena na mestu gde ju je zagrizao i sa jedne strane mu je curila krv.
„Kučko jedna! Zbog čega si me udarila?“
„Dodirnuo si me.“
„Svakako da sam te dodrinuo! A i vreme je.“ Protrljao je bradu. „Slušaj, Sifera, spusti tu motku i prestani tako da me gledaš. Ja sam ti prijatelj. Saveznik. Svet se pretvorio u džunglu i ostali smo samo nas dvoje. Potrebni smo jedno drugom. Sada više nije bezbedno ostati sam. Ne možeš sebi dozvoliti takav rizik.“
Ponovo je krenuo ka njoj, podignutih šaka, tražeći je.
Ponovo ga je udarila.
Ovaj put je zamahnula palicom i udarila ga postrance po obrazu, pogodivši kost. Udarac je odjeknuo, a Balik se trgnuo u stranu od njegove jačine. Dok mu je glava bila napola okrenuta od nje, posmatrao ju je krajnje zaprepašćeno i počeo da posrće unazad. Ali i dalje je stajao. Udarila ga je i treći put, iznad uha, zamahnuvši palicom iz sve snage u dugačkom luku. Kada je pao, Sifera ga je mlatnula još jednom po istom mestu i osetila kako se sve rasprsnulo od udarca. Oči su mu se zatvorile i ispustio je neki čudan tihi zvuk, poput probušenog balona, a zatim se skljokao u ugao naspram zida, tako da mu je glava skliznula u jednom pravcu, a ramena u drugom.
„Da me nikada više nisi na taj način dodirnuo“, reče Sifera, gurkajući ga vrhom motke. Balik nije reagovao. Nije se ni pomerio.
Balik je prestao da je zanima.
A sada po pločice, pomisli ona, osećajući se predivno smireno.
Ne. Pločice više nisu bile tu, tako joj je Balik kazao. Ukradene su. Sada se sećala: stvarno su bile ukradene. Nestale su neposredno pred pomračenje. U redu, onda karte. Svi oni fini crteži brda Tombo koje su napravili. Kameni zidovi, pepeo oko temelja. Ti drevni požari, bili su isto što i požar koji je upravo pustošio Saro.