A zatim… beg iz Opservatorije. To je poslednje čega se Binaj sećao sa izvesnim stepenom pouzdanja: osvrnuo se prema glavnoj prostoriji Opservatorije u trenutku kada je Ator nestajao pod naletom pljačkaša, a zatim se okrenuo, izleteo kroz sporedna vrata, poleteo niz požarne stepenice, izišao na stražnji izlaz i obreo se na parkiralištu…
A tamo su ga sačekale Zvezde u svoj svojoj užasnoj veličanstvenosti.
Binaj je tek kasnije shvatio da je u svojoj krajnjoj naivnosti, ili, pak, preteranoj samouverenosti koja se graničila sa arogancijom, potpuno potcenio njihovu moć. U trenutku kada su se pojavile i on se još nalazio u Opservatoriji, bio je suviše zaokupljen poslom da bi ga njihova sila povredila: jednostavno ih je konstatovao kao izuzetnu pojavu koju treba ispitati do najsitnijih pojedinosti čim bude imao malo slobodnog vremena, a zatim je nastavio da obavlja svoj posao. Ali ovde napolju, pod nemilosrdnim plaštom otvorenog neba, Zvezde su se obrušile na njega svom svojom silinom.
Ukočio se kada ih je ugledao. Neumoljiva hladna svetlost hiljadu sunaca stušila se prema njemu i oborila ga na kolena. Puzao je po tlu, daveći se od straha, oštro i ubrzano uvlačeći vazduh. Šake su mu se grozničavo tresle, srce mu je titralo, potoci znoja su mu se slivali niz zažareno lice. Kada ga je neki zaostali naučnički poriv nagnao da podigne lice prema tom neverovatnom bleštavilu iznad glave, kako bi mogao da ga ispita, analizira i zabeleži, bio je primoran da pokrije oči posle svega sekunde ili dve.
Toliko je uspeo da se seti: svoje borbe da gleda u Zvezde, neuspeha, poraza.
Posle toga, sve je bilo kao u magli. Dan ili dva, nagađao je, lutao je po šumi. Glasovi u daljini, kikotavi smeh, grubo, neusaglašeno pevanje. Na obzorju su pucketale vatre; posvuda ljuti miris dima. Kleknuo je kako bi zaronio lice u potok, a hladna, pitka voda promicala je, češući se o njegov obraz. Okružio ga je čopor malih životinja… nisu bile divlje, Binaj je kasnije zaključio, bili su to odbegli kućni ljubimci… lajali su na njega kao da nameravaju da ga rastrgnu.
Brao je bobice vinove loze. Popeo se na drvo da dohvati meku, zlatnu voćku i pao, strašno se udarivši. Prošlo je mnogo boljnih časova pre no što je uspeo da ustane i krene dalje.
Iznenadna pomahnitala tuča u najgušćem, najtamnijem delu šume… pesnice su sevale, laktovi se zarivali u rebra, pljuštali su strašni udarci, a onda je usledilo gađanje kamenjem, zversko skvičanje, čovekovo lice našlo se nadomak njegovog, oči crvene poput plamena, divlje rvanje, njih dvojica se okreću i okreću… a onda je ispružio ruku dohvatio kamen, podigao ga i odlučno zamahnuo…
Sati. Dani. Grozničava vrtoglavica.
A zatim, ujutro trećega dana, konačno se setio ko je, šta se dogodilo. Pomislio je na Raistu, njegovu družbenicu po ugovoru. Setio se da joj je obećao da će doći po nju u Sklonište kada završi posao u Opservatoriji.
Sklonište… gde li to beše?
Binajev um je dovoljno zaceleo tako da se setio kako se utočište koje su ljudi sa univerziteta podigli za sebe nalazilo na pola puta između kampusa i Saroa, u otvorenoj, seoskoj oblasti talasavih ravnica i travnatih livada. Tamo se nalazio stari akcelerator čestica iz odeljenja za fiziku, jedna ogromna podzemna prostorija, napuštena pre nekoliko godina kada su izgradili novi istraživački centar na visoravni Saro. Nije bilo teško opremiti betonske prostorije, pune odjeka, za kraći boravak nekoliko stotina ljudi, a kako je pristup akceleratoru oduvek bio zabranjen iz razloga bezbednosti, nije bilo problema da se to mesto osigura protiv bilo kakve vrste invazije građana poludelih tokom pomračenja.
Ali da bi našao Sklonište Binaj je prvo morao da se razabere gde se on nalazi. Sasvim otupeo, nasumce je lutao unaokolo bar dva dana, možda i više. Mogao se nalaziti bilo gde.
U ranim jutarnjim časovima uspeo je da iziđe iz šume, gotovo slučajno, neočekivano se obrevši u nekadašnjoj urednoj rezidencijalnoj oblasti. Sada je bila napuštena i u strahovitom neredu, kola nagomilana svuda po ulici na mestima gde su ih vlasnici ostavili kada više nisu bili u stanju da voze, a tu i tamo ležali su na putu i leševi prekriveni crnim rojevima muva. Nije bilo znaka da je ovde bilo ko živ.
Celo jutro proveo je tapkajući oko puta u predgrađu oivičenog pocrnelim, napuštenim domovima, ne prepoznavši baš ništa. U podne, kada su se Trej i Patru izdigli na nebu, ušao je u neku kuću kroz otvoreni prozor i poslužio se hranom koju je uspeo da pronađe i koja se još nije pokvarila. Iz slavine u kuhinji nije potekla ni kap vode; ali je zato pronašao sanduk flaširane vode u podrumu i dobro se napio. U ostatku vode se okupao.
Kasnije je nastavio krivudavim putem do vrha brda; bio je to ćorsokak. Na vrhu su se nalazila impozantna zdanja sva do jednog spaljena, tako je od njih ostala samo školjka. Od poslednje kuće na brdu nije ostalo ništa osim pacija na padini popločanog ružičastim i plavim pločicama, koje su van svake sumnje nekada bile veoma lepe, ali sada uništene debelim, crnim gomilama đubreta razbacanog po njihovoj sjajnoj površini. S teškom mukom se popeo do njega i zagledao u dolinu s druge strane.
Vazduh je bio veoma miran. Avioni nisu leteli, nisu se čuli zvuci saobraćaja, čudna tišina odbijala se iz svih pravaca.
Odjednom se Binaj setio gde se nalazi i sve je došlo na svoje mesto.
S njegove leve strane video se univerzitet, lepa skupina zgrada od cigala od kojih su mnoge sada bile prošarane crnim mrljama dima, a neke su, izgleda, načisto bile uništene. Iza njih, na svom istaknutom položaju, nalazila se Opservatorija. Binaj je na brzinu osmotri, a onda skrenu pogled, zadovoljan što iz ove udaljenosti nije jasno mogao da odredi u kome je stanju.
Daleko s njegove desne strane nalazio se Saro, presijavajući se na bleštavom suncu. Učinilo mu se da je gotovo nedirnut. Ali dobro je znao da bi, da ima dvogled, ugledao polomljene prozore, srušene zgrade, tinjajuće ugarke, pramenove dima, sve ožiljke požara koji je izbio po Spuštanju Noći.
Pravo ispod njega, između grada i kampusa, nalazila se šuma po kojoj je lutao za vreme delirijuma. Sklonište treba da se nalazi na suprotnom kraju; može se lako desiti da je pre otprilike jednog dana prošao na nekoliko stotina jardi od ulaza, ali to nije znao.
Pomisao da treba ponovo da prođe kroz šumu nije ga privlačila. Sigurno je još bila puna ludaka, krvnika, razdraženih odbeglih kućnih ljubimaca, sve sile nevolja. Međutim, sa ovog izdignutog mesta na vrhu brda ugledao je put koji je presecao šumu i splet ulica koje su vodile do tog puta. Drži se popločanih staza, reče on sam sebi, i sve će biti u redu.
I bilo je. Onos je još bio na nebu kada je putem prošao kroz šumu i skrenuo na uski seoski drum za koji je znao da vodi ka Skloništu. Poslepodnevne senke tek su počele da se izdužuju kada je stigao do spoljašnje kapije. Pošto nju prođe, Binaj je znao da mora da krene dugačkim, nepopločanim putem koji će ga odvesti do druge kapije, a zatim oko nekoliko spoljašnjih zgrada do uvučenog ulaza u samo Sklonište.
Spoljašnja kapija, visoka metalna mreža, bila je otvorena kada je stigao do nje. To je bilo neočekivano i nije slutilo na dobro. Zar je moguće da je rulja i ovde prodrla?
Ali nije bilo znakova uništavanja kakve je ta rulja za sobom ostavljala. Sve je bilo onako kako je trebalo da bude, osim što je kapija bila otvorena. Ušao je unutra, zbunjen, i krenuo nepopločanim putem.
Bar je unutrašnja kapija bila zatvorena.
„Ja sam Binaj 25“, izgovori on pred njom i dade svoj univerzitetski kodirani broj za identifikaciju. Prolazili su trenuci, prerastali u minute, ali ništa se nije događalo. Zeleno oko skenera iznad njega izgleda da je radilo… primetio je da mu sočiva klize s jedne na drugu stranu… možda su kompjuteri koji njime upravljaju ostali bez struje ili su potpuno smrskani. Čekao je. Pričekao je još malo. „Ja sam Binaj 25“, ponovio je, konačno i drugi put dao broj. „Ovlašćen sam da uđem ovamo.“ A onda se setio da ime i broj nisu bili dovoljni: trebalo je takođe znati lozinku.