Ali kako je ona glasila? Panika poče da mu izjeda dušu. nije mogao da se seti. Nije mogao da je se seti. Kakav apsurd! Konačno je uspeo da stigne dovde, samo da bi se zaglavio kod spoljašnje kapije zbog svoje vlastite gluposti!
Lozinka… lozinka…
Imala je neke veze sa katastrofom, tako je. „Pomračenje?“ Ne, nije to. Kopao je po ranjenom umu. „Kalgaš Dva“? Izgleda da nije. „Dovim“? „Onos“? „Zvezde“?
To je već bilo bliže.
A onda se setio.
„Spuštanje noći“, izgovorio je pobednički.
Ponovo se ništa nije dogodilo, bar ne odmah.
Ali onda, a njemu se činilo da je prošlo hiljadu godina, kapija se otvorila da ga propusti.
Išao je u cik-cak pored spoljašnjih zgrada i našao se pred ovalnim metalnim vratima samog Skloništa, postavljenim pod uglom od 45 stepeni u tlu. Ovde ga je osmotrilo drugo zeleno oko. Da li je morao ponovo da se identifikuje? Očigledno jeste. „Ja sam Binaj 25“, reče on, pripremivši se za ponovno dugo čekanje.
Međutim, kapija istog časa poče da se uvlači. On se zagleda niz betonsko predsoblje Skloništa. Raista 717 ga je čekala na svega deset jardi odatle.
„Binaje!“ povikala je i pojurila k njemu. „Oh, Binaje, Binaje…“
Od kada su postali družbenici po ugovoru — sada je tome bilo preko godinu i po — nikada se nisu razdvajali duže od osamnaest časova. Sada su bili razdvojeni danima. On privuče njenu vitku priliku k sebi i čvrsto je steže; dugo je nije puštao.
A onda shvati da i dalje stoje na ulazu u Sklonište.
„Zar ne bi bilo bolje da uđemo i zaključamo kapiju?“ upita on. „Šta ako su me pratili? Mislim da nisu, ali…“
„Nije važno. Nema više nikog.“
„Šta?“
„Svi su juče otišli. „Čim je Onos izgrejao. Želeli su da i ja pođem, ali sam im rekla da ću te sačekati i sačekla sam te.“
Zurio je u nju otvorenih usta, ništa ne shvatajući.
Tek je sada primetio kako umorno i iscrpljeno izgleda, posustalo i mršavo. Nekada sjajna kosa visila joj je u neočešljanim pramenovima, lice joj je bilo bledo, nenašminkano. Oči crvene i naduvene. Kao da je ostarila pet do deset godina.
„Raista, koliko je vremena prošlo od pomračenja?“
„Danas je treći dan.“
„Tri dana. Otprilike sam i ja tako mislio.“ Glas mu je čudno odzvanjao. Pogledao je pored nje u prazno Sklonište. Prazna podzemna odaja protezala se u nedogled i bila je osvetljena nizom svetiljki odozgo. Dokle mu je pogled dosezao nije bilo nikoga. Ovo nije uopšte očekivao. Plan je bio da svi ostanu skriveni dok ne bude sigurno da iziđu. U čudu je zapitao: „Kuda su otišli?“
„Amgando“, odvrati Raista.
„Nacionalni park Amgando? Ali on je odavde udaljen stotinama milja! Jesu li poludeli kad su već drugog dana izišli iz skrovišta i krenuli ka nekom mestu na pola puta do drugog kraja zemlje? Imaš li pojma šta se događa tamo napolju, Raista?“
Amgando park je bio prirodni rezervat, daleko na jugu, mesto po kome su lutale divlje životinje i gde su lokalne biljke te provincije ljubomorno čuvane. Binaj je jednom bio tamo, još kao dečak, sa ocem. Bila je to gotovo potpuna divljina sa svega nekoliko prosečenih staza za pešačenje.
Ona reče: “ Smatrali su da će biti bezbedniji ako tamo krenu.“
„Bezbedniji?“
„Proneo se glas da svi koji su još pri zdravoj pameti, svi koji žele da učestvuju u ponovnoj izgradnji društva, treba da se sastanu u Amgandu. Očigledno su tamo krenuli ljudi iz svih krajeva, hiljade njih. Uglavnom sa ostalih univerziteta. I neki ljudi iz vlade.“
„Odlično. Čitave horde profesora i političara tapkaju po parku. Sve ostalo je uništeno, pa zašto ne bi uništili i poslednji komadić neiskvarene teritorije koju imamo?“
„To nije važno, Binaje. Važno je to da se Amgando park nalazi u rukama razumnih ljudi, on je enklava civilizacije okružena opštim ludilom. Znaju za nas, tražili su nas, pre no što su komunikatori zamukli, da dođemo i pridružimo im se. Glasali smo: dve trećine su bile za to da se pođe, a jedna protiv.“
„Dva prema jedan“, smrknuto ponovi Binaj. „Iako niste videli Zvezde, ipak ste uspeli da poludite! Zamisli samo, napustiti Sklonište radi pešačenja od tri stotine milja… ili možda ima pet stotina?… kroz potpuni haos koji vlada napolju. Zašto niste sačekali mesec dana, ili šest meseci, svejedno. Imali ste dovoljno hrane i vode da ovde izdržite godinu dana.“
„I mi smo to kazali“, odvrati Raista. „Ali oni su nam odgovorili, mislim na ljude iz Amganda, da sada trebalo poći. Ako bismo čekali još nekoliko nedelja, lutajuće bande ludaka bi udružile bi se u organizovane armije pod upravom lokalnih vojnih zapovednika, sa kojima bismo morali da se razračunamo kada iziđemo. A ako bismo čekali duže od nekoliko nedelja Apostoli Plamena bi najverovatnije obrazovali represivnu novu vladu, sa vlastitom policijom i vojskom, koje bi nas sačekale čim zakoračimo iz Skloništa. Sada ili nikada, rekoše ljudi iz Amganda. Lakše je odbraniti se od raštrkanih, napola ludih, slobodnih bandita nego se suprotstaviti organizovanim vojskama. I tako smo odlučili da krenemo.“
„Svi osim tebe.“
„Htela sam tebe da sačekam.“
On je uhvati za šaku. „Kako si znala da ću doći?“
„Rekao si da hoćeš, Čim završiš fotografisanje pomračenja. Ti uvek održiš svoja obećanja, Binaje.“
„Da“, odvrati Binaj dalekim glasom. Još se nije oporavio od šoka što je Sklonište našao prazno. Nadao se da će se ovde odmoriti, izlečiti izubijano telo, do kraja dovesti u red um koji su uzdrmale Zvezde. Šta sada da rade: da osnuju ovde dom sasvim sami, samo njih dvoje u ovoj betonskoj grobnici punoj odjeka? Ili da pokušaju sasvim sami da stignu do Amganda? Odluka da se isprazni Sklonište imala je nekog uvrnutog smisla, zaključio je Binaj… pod pretpostavkom da je uopšte imalo smisla da se svi okupe u Amgandu, tako da je verovatno bilo bolje krenuti na put sada, dok je zemlja još u takvoj pometnji, nego čekati da nova politička tela, bilo Apostoli, bilo oblasni gusari, zabrane svako putovanje među oblastima. Želeo je, međutim, da pronađe i svoje prijatelje koji su još bili ovde… da se pidruži zajednici poznatih ljudi dok se ne oporavi od šoka koji su mu donela tri poslednja dana. Tupo je upitao: „Imaš li ikakvu predstavu o tome šta se zbiva tamo napolju, Raista?“
„Dobijali smo izveštaje preko komunikatora, dok svi kanali nisu zamrli. Grad je očigledno gotovo potpuno uništen u požaru, a i univerzitet je dosta oštećen… to je sve tačno, je li tako?“
Binaj klimnu. „Koliko znam, jeste. Pobegao sam iz Opservatorije u trenutku kada je rulja provalila unutra. Ator je ubijen, u to sam prilično siguran. Sva oprema je uništena… sva osmatranja pomračenja propala…“
„Oh, Binaje, tako mi je žao.“
„Uspeo sam da umaknem kroz stražnji izlaz. Istog trenutka kada sam se našao napolju Zvezde su me udarile poput tone cigli. Dve tone. Ne možeš zamisliti kako je to bilo, Raista. Drago mi je što to ne možeš zamisliti. Nekoliko dana bio sam van sebe, lutao sam po šumi. Više ne važe nikakvi zakoni. Svako je svakom gospodar. Možda sam ubio nekog u tuči. Kućne životinje su podivljale i lutaju unaokolo… Zvezde mora da su i njima oduzele pamet… užasne su.“
„Binaje, Binaje…“
„Sve kuće su spaljene. Jutros sam prošao kroz ono lepo naselje na brdu južno od šume… Onoski Vis, da li se tako zove?… da ne poveruješ koliko je uništeno. Ni žive duše nisam u njemu sreo. Polupana kola, leševi po ulicama, kuće u ruševinama… blagi Bože, Raista, kakva luda noć! A ludilo ne jenjava!“