Kako su svi imali određeni staklasti pogled, neki samo od umora, drugi usled očaja, a neki jer su bili ludi, nikada niste mogli biti sigurni, kada biste nekoga sreli u šumi, koliko je opasan. Nije bilo načina da se na brzinu kaže da li je osoba koja vam se približava jedna od mahnitih ili zbunjenih ludaka, i stoga u osnovi bezopasna, ili je bila od onih koje ispunjava prikriveni bes, pa napadaju svakog koga sretnu, bez ikakvog razloga.
Čovek u takvim uslovima brzo nauči da bude na oprezi prema svakome ko naiđe, poskakujući i razmećući se kroz šumu. Svaki stranac mogao je predstavljati pretnju. Mogli ste krajnje prijateljski pričati s nekim, upoređujući sećanja o vašim iskustvima od večeri kada se spustila noć, kada bi se on odjednom naljutio zbog neke vaše uzgredne primedbe, ili bi zaključio da mu se dopada neki deo vaše odeće, ili mu se jednostavno iz nekog nerazumnog razloga ne bi dopalo vaše lice… pa bi se uz životinjski krik bacio na vas bezumnom snagom.
Neki od ove vrste, bili su, van svake sumnje, kao prvo, kriminalci. Kada su videli da duštvo svuda oko njih propada, oslobodili su se svih stega. Međutim, Teremon je podozrevao da su drugi ranije bili krajnje blagi dok im Zvezde nisu pomutile um. A onda, iznenada, zaključili su da više ne osećaju inhibicije civlizovanog života. Zaboravili su pravila koja su omogućila postojanje civilizovanog života. Ponovo su bili kao mala deca, asocijalni, opsednuti jedino time da udovolje vlastitim potrebama… ali posedovali su snagu i volju odraslih… moć onih koji su zaista poremećeni.
Ako ste se nadali da ćete preživeti, trebalo je da se klonite svih onih za koje ste podozrevali da su ubilački ludi. Trebalo je moliti se da se već u nekoliko prvih dana međusobno poubijaju, ostavivši svet manjim grabljivicama.
U prva dva dana Teremon se tri puta sreo s ludacima ovog užasnog soja. Prvi, visoki, vitki čovek sa uvrnutim, dijaboličnim osmehom, koji je đipao kraj potoka koji je Termeon želeo da pređe, zatražio je od novinara da mu plati taksu za prelazak. „Cipelama, naprimer. A šta kažeš na ručni sat?“
„A kako bi bilo da mi se skloniš s puta?“ predloži Teremon, a čovek podivlja.
Dohvativši toljagu koju Teremon nije primetio do tog trenutka, on ispusti neku vrstu ratničkog pokliča i pojuri. Nije bilo vremena da ga izbegne. Najbolje što je mogao bilo je da se sagne kada je ovaj drugi zavitlao toljagu neverovatnom snagom njemu u glavu.
Čuo je kako mu je prošištala pored glave, promašivši ga za svega nekoliko inča. Pogodila je drvo pored njega, udarivši neverovatnom jačinom… takvom da se napadaču umrtvila ruka i on ju je, jeknuvši od bola, ispustio.
Teremon se istog časa našao povrh njega, uhvativši čovekovu povređenu ruku, oštro je podigavši naviše s nemilosrdnom jačinom, nateravši ga da zaurla od bola, presamiti se i stenjući padne na kolena. Teremon ga je gurao sve dok mu se lice nije našlo u potoku; držao ga je tako. I držao ga je tako. I držao ga je tako.
Kako bi jednostavno bilo, u čudu je razmišljao Teremon, držati mu glavu pod vodom dok se ne udavi.
Deo njegovog uma, u stvari, se zalagao za tako nešto. On bi tebe ubio bez razmišljanja. Otarasi ga se. Šta ćeš inače učiniti kada ga pustiš? Ponovo se boriti s njim? Šta ako krene za tobom kroz šumu da ti se osveti? Udavi ga sada, Teremone. Udavi ga. Bilo je to pravo iskušenje.
Ali samo je jedan deo Teremonovog uma bio voljan da se spremno prilagodi novom moralu džungle koji je zavladao u svetu. Inače se gnušao i same pomisli; na kraju je pustio čovekovu ruku i povukao se. Podigao je ispuštenu toljagu i stao da čeka.
Međutim, čoveku više nije bilo do borbe. Daveći se i hvatajući vazduh, ustao je iz potoka dok mu se voda slivala iz usta i nozdrva, i seo na obalu drhćući, tresući se, kašljući, boreći se da dođe do daha. Neprijatno i s puno straha zurio je u Teremona, ali nije pokušavao da ustane, a kamoli da se ponovo upustiu borbu.
Teremon ga zaobiđe, pređe preko potoka u luku i otrča brzo dublje u šumu.
Bilo mu je potrebno punih deset minuta da shvati kako umalo nije ubio čoveka. A onda se iznenada zaustavio, oblio ga je znoj i pripala mu je muka, tako da je počeo strašno da povraća i dugo mu je trebalo da se sredi i ustane.
Kasnije istog popodneva shvatio je da su ga njegova lutanja dovela do ivice šume. Kada je pogledao između drveća ugledao je auto-put… potpuno prazan… a na suprotnoj strani puta, ruševine visoke zgrade od cigala koja se nalazila na prostranom trgu.
Prepoznao je zgradu. Bio je to Panteon, katedrala Svih Bogova.
Nije mnogo šta od nje ostalo. Prešao je put i zagledao se, ne verujući. Činilo se kao da je vatra zapaljena u samom središtu zgrade… šta su to uradili, upotrebili klupe za potpalu?… tako da je planula pravo naviše kroz usku kulu iznad oltara, zahvativši drvene grede. Cela kula se srušila, povukavši i zidove. Cigle su ležale svuda unaokolo po trgu. Video je tela koja su štrčala iz ruševine.
Teremon nikada nije bio naočito religiozan čovek. Nije poznavao nikoga ko je to bio. Kao i svi drugi govorio je stvari poput „Moj Bože“ ili „Bogova mu!“ ili „Velikih mu Bogova!“ da bi nešto naglasio, ali ideja da bi mogao stvarno postojati Bog, ili bogovi, ili bilo šta što je trenutni preovlađujući sistem verovanja zagovarao, oduvek je bila nevažna za način života koji je on vodio. Religija je za njega bila nešto srednjevekovno, starinsko i arhaično. Tu i tamo zatekao bi se u crkvi na venčanju kakvog prijatelja… koji je, razume se, bio isto toliki nevernik kao i on sam… ili je tamo odlazio da izveštava za novine sa nekog službenog obreda: međutim, nikada nije ulazio u neko sveto zdanje iz religijskih pobuda od vlastitog krizmanja kada mu je bilo deset godina.
Svejedno ga je pogled na uništenu katedralu duboko dirnuo. Prisustvovao je njenom posvećenju, pre nekih dvanaest godina, kada je bio mlad reporter. Znao je koliko je miliona kredita ta zgrada stajala; divio se izvanredno obavljenom umetničkom poslu; dirnula ga je predivna muzika Džizimalove Himne bogovima dok je odjekivala velikom dvoranom. Čak i on, koji nije verovao ni u šta sveto, nije mogao da odoli osećanju da ako na Kalgašu postoji mesto na kome su bogovi stvarno prisutni, onda to mora da je ovo.
A ti bogovi su dopustili da zgrada bude ovako uništena! Bogovi su poslali Zvezde, znajući da će ludilo koje će potom uslediti u ruševine pretvoriti čak i njihov vlastiti Panteon!
Šta je to značilo? Šta je to govorilo o nemogućnosti da se dokuče i objasne bogovi… pod pretpostavkom da oni uopšte postoje?
Teremon je znao da niko više nikada neće ponovo izgraditi ovu katedralu. Ništa više neće biti kako je nekada bilo.
„Pomozi mi“, pozva ga neki glas.
Taj slabi zvuk prekinu Teremonove meditacije.
„Ovamo. Ovamo.“
Levo od njega. Da. Teremon primeti blesak zlatastog svešteničkog ruha na suncu. Dole, niz zgradu, neki čovek bio je napola zatrpan šutom… jedan od sveštenika, očigledno, sudeći po njegovoj bogatoj odori. Ispod struka ga je prikovala teška greda i mahao je rukama poslednjim ostacima snage.
Teremon krenu prema njemu. Međutim, pre nego što je uspeo da napravi više od desetak koraka, na suprotnom kraju srušene zgrade pojavi se još jedna prilika i potrča napred: vitki, hitar čovečuljak koji je posrtao preko cigli poput kakve životinje, napredujući prema zapretanom svešteniku.
Odlično, pomisli Teremon. Zajedno bismo možda i mogli da uklonimo tu gredu sa njega.
Ali dok je bio još nekih dvadeset stopa udaljen, iznenada se sav užasnut zaustavio. Hitri čovečuljak već je bio stigao do sveštenika. Nagnuo se nad njim i jednim brzim pokretom malog noža prerezao sveštenikovo grlo, kao da otvara koverat; odmah potom se bacio na presecanje užadi koje su pridržavale sveštenikovu bogatu odeću.