Podigao je užareni pogled prema Teremonu. Oči su mu bile divlje i grozne.
„Moje“, zareža on, poput kakve zveri iz džungle. „Moje!“ I izvadi nož.
Teremon se strese. Trenutak je stajao kao zaleđen, na neki sablastan način zadivljen efikasnošću kojom je pljačkaš perušao telo mrtvog sveštenika. A onda se tužno okrenuo i požurio odatle, nazad preko puta, u šumu. Nije imalo smisla učiniti bilo šta drugo.
To veče, dok su Tano, Sita i Dovim svojom setnom svetlošću ispunjavali nebo, Teremon je dozvolio sebi da odspava nekoliko časova, zavukavši se u gustiš; ali stalno se budio, zamišljajući da mu se prikrada neki ludak s nožem u nameri da mu ukrade cipele. Razbudio se mnogo pre no što se pojavio Onos. Bilo mu je gotovo čudno što je jutro dočekao živ.
Pola dana kasnije doživeo je treći susret sa novim sojem ubica. Ovog puta je prelazio preko travnate livade u blizini jedne pritoke reke, kada je ugledao dvojicu koji su sedeli u senci preko puta, igrajući neku igru s kockicama. Izgledali su prilično smireni i miroljubivi. Ali kada im se Teremon približio, shvatio je da je među njima izbila svađa; a onda, nezamislivo normalno, jedan od njih zgrabi nož za hleb koji je ležao na ćebetu pored njega i zari ga snažno u grudi onog drugog.
Onaj koji je upotrebio nož osmehnu se Teremonu. „Varao je. Znaš kako je. To može strašno da razljuti čoveka. Ne mogu da podnesem da neko pokuša da me prevari.“ Za njega je sve bilo crno-belo. Iscerio se i promućkao kockice. „Hej, hoćeš da igraš?“
Teremon je zurio u oči ludila.
„Izvini“, odvrati, što je prirodnije mogao. „Tražim devojku.“
Nastavio je da korača.
„Hej, možeš je pronaći kasnije! Hajde da igramo!“
„Čini mi se da je vidim“, doviknu mu Teremon, ubrzavši korak i umače odatle ne osvrnuvši se.
Posle toga je rešio da manje luta kroz šumu. Pronašao je natkriveno sklonište na jednom proplanku, koje je, kako se činilo, bilo nenastanjeno, pa je sagradio uredno malo gnezdo za sebe ispod jedne izbočine. U blizini se nalazio grm sa bobicama, bogat jestivim crvenim plodovima, a kada bi zatresao drvo nasuprot svom zaklonu ono bi ga zasulo okruglim orasima koji su sadržali ukusno tamno jezgro. Promatrao je mali potok pozadi, pitajući se ima li u njemu bilo šta jestivo što bi mogao da uhvati; ali u njemu izgleda nije bilo ničeg osim sićušnih klenova; shvatio je da bi, čak i kada bi uspeo da ih uhvati, morao da ih pojede sirove, jer nije imao ništa što je mogao da upotrebi za potpalu, a bez toga nije bilo ni vatre.
Život na bobicama i orasima nije baš bio ono što je Teremon podrzumevao pod visokim stilom, ali mogloje da prođe za nekoliko dana. Struk mu se već dobro bio stesao: to je bio jedini divljenja vredan sporedni efekat cele ove bede. Biće najbolje da ostane ovde skriven dok se stvari malo ne primire.
Bio je prilično siguran da će se stvari primiriti. Pre ili kasnije, ljudi su morali da se uglavnom urazume. Ili se bar nadao da će tako biti. Znao je da je on sam prešao daleki put od onih prvih trenutaka posle haosa koji je u njegovom mozgu izazvalo posmatranje Zvezda.
Svakim proteklim danom osećao se sve staloženije, sposobnije da razmišlja. Činilo mu se da je već gotovo onaj stari ponovo, još pomalo potresen, možda, malo nervozan, ali to je i trebalo očekivati. Bar je osećao da je sve u svemu pri zdravoj pameti. Shvatio je da je najverovatnije bio manje pogođen od većine za vreme Spuštanja Noći: da je bio jači, tvrdoglaviji, bolje pripremljen na to neverovatno iskustvo. Možda će i svi ostali početi da se oporavljaju, pa čak i oni koji su bili mnogo dublje pogođeni od njega, pa će biti bezbedno ponovo izići i proveriti, da li je išta preduzeto da se svet ponovo sabere.
Sada se treba primiriti, govorio je sebi, paziti da te ne ubije jedan od onih psihopata koji jure unaokolo. Neka se međusobno poubijaju, što je pre moguće; onda će on oprezno ispuzati napolje da izvidi šta se događa. To baš nije bio neki hrabar plan. Ali mu se učinio mudar.
Pitao se šta se desilo sa ostalima koji su bili s njim u Opservatoriji u trenutku nastupanja Tame. Sa Binajem, Širinom, Atorom. Sa Siferom.
Naročito sa Siferom.
S vremena na vreme Teremon je pomišljao da iziđe i potraži je. To baš nije bila privlačna ideja. Za vreme dugih usamljeničkih časova maštao je kako bi bilo da se nađe s njom negde u ovoj šumi. Njih bi dvoje zajedno putovali kroz ovaj izmenjeni i zastrašujući svet, sklopivši savez o uzajamnoj zaštiti…
Privukla ga je već pri prvom susretu, razume se. Kako ništa od toga nije imao, znao je da uopšte nije ni morao da se trudi: bila je lepa, ali je, izgleda, pripadala onoj vrsti žena koje su same sebi dovoljne i kojima nije potrebno društvo nijednog muškarca, pa ni žene, što se toga tiče. Nagovorio ju je nekoliko puta da iziđu, ali ga je ona krajnje efikasno i lako sve vreme držala na bezbednoj udaljenosti.
Teremon je bio dovoljno iskusan u svetovnim stvarima da je znao kako nikakva slatkorečivost neće biti dovoljno ubedljiva da prodre kroz tako odlučno podignute prepreke. Odavno je zaključio da se nijedna žena vredna pažnje ne može zavesti; može im se nagovestiti mogućnost tako nečeg, ali se njima mora prepustiti da obave zavođenje umesto tebe, a ako to nisu namerne, gotovo ništa se nije moglo učiniti da promene svoj stav. A sa Siferom stvari su krenule u pogrešnom pravcu po njega od samog početka. Divlje se okomila na njega… i to opravdano, pomisli on pokajnički… kada je pokrenuo svoju pogrešnu kampanju ismevajući Atora i grupu iz Opservatorije.
A na samom kraju, na izvestan način je osetio da popušta, da je, uprkos svemu, počeo da je zanima. Zašto bi ga inače pozvala u Opservatoriju, ono veče kada je trebalo da bude pomračenje? Jedno kratko vreme te večeri činilo se da među njima počinje da se razvija prava veza.
Ali onda su došli Tama, Zvezde, rulja, haos. Posle toga sve je zahvatio metež. Ali ako bi sada uspeo nekako da je pronađe…
Dobro bismo se nas dvoje slagali, pomisli on. Predstavljali bismo silan par… tvrdoglavi, stručni, okrenuti preživljavanju. Kakva god da se civilizacija iz ovoga razvije, mi bismo za sebe našli dobro mesto.
Ako je i postojala neka mala psihološka prepreka među njima ranije, bio je ubeđen da joj ona sada više ne bi bila važna. Ovo je bio potpuno novi svet i trebalo je zauzeti nove stavove ako si želeo da preživiš.
Ali kako da pronađe Siferu? Nije više bilo komunikacijskih veza, koliko je on bar znao. Ona je bila samo jedna među milion ljudi koji su lutalim ovom oblašću. U samoj šumi mora da je već obitavalo nekoliko hiljada ljudi; a on nije imao razloga da pretpostavi da je i ona u šumi. Do sada je mogla već odmaći pedeset milja. Mogla je biti mrtva. Tražiti je predstavljalo je uzaludan posao: to je bilo gore nego tražiti poslovičnu iglu u plastu sena. Ovaj plast sena protezao se preko nekoliko država, a igla je lako mogla svakim satom da bude sve dalja. Samo nezamislivom igrom slučaja mogao bi da pronađe Siferu ili nekog drugog koga je poznavao.
Što je Teremon više razmišljao o svojim izgledima da je pronađe, to mu se taj zadatak činio nemogućnijim. Ali posle izvesnog vremena sve mu je više izgledalo da je to moguće.
Možda je za svoj sve veći optimizam trebalo da zahvali novom načinu života. Nije imao šta da radim osim da provodi vreme sedeći pored potoka, posmatrajući klenove kako prolaze… i razmišljajući. I dok je tako u beskraj odmeravao stvari, ponalaženje Sifere kretalo se od nečeg naizgled nemogućeg, do samo neverovatnog, i od neverovatnog do teškog, od teškog do izazovnog i od izazovnog do izvodljivog i od izvodljivog do odmah ispunjivog.
Trebalo je samo, govorio je sebi, da se vrati u šumu i regrutuje one koji su mogli koliko toliko da dejstvuju. Da im kaže koga pokušava da pronađe i kako ona izgleda. Da pusti glas. Upotrebi neke od svojih novinarskih veština. I iskoristi status lokalne znamenitosti. „Ja sam Teremon 762“, reći će. „Znate, iz Hronike. Pomozite mi i ja ću vam se odužiti. Želite li da vam se ime pojavi u novinama? Želite li da vas proslavim? Ja to mogu. Nema veze što se novine trenutno ne štampaju. Pre ili kasnije, i do toga će ponovo doći i ja ću raditi u njima, a vi ćete se naći na naslovnoj strani. Slobodno računajte s tim. Samo mi pomozite da pronađem ženu koju tražim i…“