Nije pristojno jeo još od Spuštanja noći. Od tog mračnog trenutka, za njega su to sve bile trice i kučine, ništa više… koja voćka s nekog drveta kada bi uspeo da je pronađe, bilo kakvo nedozrelo semenje koje mu nije izgledalo otrovno, vlati trave, bilo šta. Čudno, ali nije mu od toga svega bilo muka; međutim, to mu nije bilo dovoljno. Hranljiva vrednost ovakve ishrane mora da je bila blizu nule. Odeća, iznošena i iscepana, visila je na njemu kao mrtvački pokrov. Nije se usuđivao da pogleda ispod nje. Zamišljao je kako mu se koža otromboljila i pada u naborima preko kostiju koje štrče. Grlo mu je sve vreme bilo suvo, činilo mu se da mu je jezik naduven, a iza očiju je osećao zastrašujuće dobovanje. I stalno ga je progonio dosadni osećaj praznine, otupelosti u stomaku.
U trenucima kada je bio nešto veseliji, govorio je sebi kako je oduvek podozrevao da je morao postojati neki razlog što se toliko godina marljivo trudio da nakupi što više sala; sada je shvatio koji je to bio razlog.
Međutim, trenuci u kojima mu se vraćalo dobro raspoloženje bili su sve ređi i iz dana u dan među njima je bivao sve veći razmak. Glad je uticala na njegovo raspoloženje. Shvatio je da neće još dugo moći ovako. Bio je krupan; navikao da se redovno hrani, i to obilno; izvesno vreme mogao je da živi na zalihama, ali posle toga biće suviše slab da se pokrene. Još kratko vreme pa će mu se učiniti jednostavnije da se naprosto sklupča iza kakvog grma i odmori… odmori… odmori…
Morao je pronaći hranu. I to uskoro.
Kraj kroz koji je trenutno prolazio bio je, doduše, napušten kao i ostali, ali je izgledao nešto manje razrušen nego oblasti koje je ostavio za sobom. I on je goreo, ali ne posvuda, a i vatra je, izgleda, zaobišla pojedine kuće koje su ostale neoštećčene. Širin je strpljivo išao od jedne do druge, proveravajući vrata sveke kuća koja mu se nije učinila ozbiljno oštećena.
Zaključane. Sve od reda bile su zaključane.
Kako su samo savesni bili ti ljudi! — pomisli on. Kako uredni! Svet se rušio oko njih, oni napuštaju svoje domove u slepom užasu, bežeći u šumu, kampus, grad, sami bogovi znaju kuda… i pre odlaska troše vreme na zaključavanje vrata! Kao da su nameravali da odu samo na kratki odmor za vreme haosa, a onda da se vrate kući svojim knjigama, starudijama, ormanima punim lepe odeće, svojim baštama, pacijima. Zar nisu shvatili da je sve gotovo, da će se haos nastaviti u nedogled?
Možda uopšte nikuda i nisu otišli, pomisli žalosno Širin. Kriju se unutra iza zaključanih vrata, sklupčani u podrumu kao što sam i ja bio, čekajući da se stvari vrate u normalu. Ili možda zure u mene kroz prozore na spratu, nadajući se da ću otići.
Probao je da otvori još jedna vrta. Pa još jedna, I još jedna. Sva su bila zaključana. Niko mu nije odgovorio.
„Hej! Ima li koga kod kuće? Pustite me unutra!“
Tišina.
Bezizražajno je zurio u debela drvena vrata pred sobom. Priviđala su mu se blaga iza njih, hrana koja se još nije pokvarila i koja je čekala da bude pojedena, kada, mekani krevet. A on je stajao napolju i nije znao kako da uđe. Osećao se poput dečaka iz basne, koji je dobio čarobni ključ za vrt bogova; u vrtu su tekli med i mleko, ali on je bio suviše mali pa nije mogao da dosegne do ključaonice. Plakalo mu se.
A onda je shvatio da uza se ima sekiru. I počeo je da se smeje. Mora da je od gladi već obnevideo! Dečak iz basne nije odustao, stao je da nudi svoje rukavice bez prstiju, čizme i somotsku kapu raznim životinjama koje su bile u prolazu kako bi mu pomogle: počele su se jedna drugoj na leđa, on se popeo poslednji i ugurao ključ u bravu. A pred ovim zaključanim vratima stajao je jedan ne tako mali Širin, zurio u njih, i u ruci držao sekiru.
Razvaliti vrata? Samo ih razvaliti?
To se protivilo svemu onome što je smatrao ispravnim.
Širin pogleda sekiru kao da se ona u njegovoj šaci pretvorila u zmiju. Da provali unutra… ali to je bilo protivzakonito! Kako je mogao on, Širin 501, profesor psihologije na Univerzitetu Saro, jednostano da razvali vrata nekog ispravnog građanina i posluži se onim što unutra nađe?
Lako, pomisli on, nasmejavši se još glasnije. Evo kako se to radi.
On zamahnu sekirom.
Ali to baš i nije bilo tako lako. Mišići, oslabljeni glađu, pobuniše se zbog tolikog napora. Mogao je, doduše, da podigne sekiru i da zamahne njome, ali udarac je ispao smešno slab, a kroz ruke i niz leđa oseti žiganje kada je oštrica udarila o tvrda drvena vrata. Je li raspolutio vrata? Ne. Da li su bar malo naprsla? Možda. Možda sasvim malo. On ponovo zamahnu. Još jedanput. Jače. Tako je, Širine. Dobro ti ide. Samo ti zamahuj! Zamahuj!
Posle nekoliko prvih zamaha gotovo da više i nije osećao bol. Zatvorio je oči, duboko uvukao vazduh u pluća i zamahnuo. Zatim još jedanput. Vrata su počela da pucaju. Već se nazirala pukotina. Još jedan zamah… pa još jedan… možda još pet šest dobrih udaraca i raspoloviće se…
Hrana. Kada. Krevet.
Zamahni. Zamahni…
I vrata se otvoriše. U toj meri se zaprepastio da je gotovo uleteo naglavačke. Posrnuo je, poleteo i jedva se zadržao za okvir vrata pomoću držalje sekire, a onda je podigao pogled.
U njega je zurilo pet šest divljih lica razrogačenih očiju.
„Kucali ste, gospodine?“ upita neki čovek i svi počeše pomahnitalo da zavijaju, kliču.
Zatim ispružiše ruke prema njemu, uhvatiše ga, uvukoše unutra.
„Ovo vam neće biti potrebno“, reče neko i bez imalo napora ote sekiru iz Širinovog stiska. „Zar ne znate da se možete povrditi jednom takvom stvari?“
Ponovo smeh… poludelo zavijanje. Gurnuli su ga u središte sobe i obrazovali oko njega krug.
Bilo je ih sedmoro, osmoro, možda devetoro. Muškarci i žene, i jedan poluodrasli dečak. Širinu je odmah bilo jasno da oni nisu bili pravi vlasnici kuće, koja mora da je bila uredna i lepo održavana pre no što su se oni u nju uselili. Sada su se po zidovima videle mrlje, pola nameštaja bilo je ispreturano, na tepihu je primetio jedno nakvašeno mesto… od vina?
Znao je ko su ti ljudi. To su bili uljezi, grubi i neuredni, neobrijani, neoprani. Zauzeli su ovo mesto pošto su pravi vlasnici pobegli. Jedan od njih je na sebi imao samo košulju. Jedna od žena, gotovo još devojčica, na sebi je imala samo šorts. Svi su odbojno vonjali. Pogled im je bio prodoran, ukrućen, neusredsređen, kakav je često viđao poslednjih dana. Nije vam bilo potrebno nikakvo kliničko iskustvo da prepoznate pogled ludaka.
Kroz smrad koji su oko sebe širila tela uljeza provlačio se jedan drugi miris, mnogo prijatniji, zbog koga Širin umalo nije skrenuo s uma: miris kuvane hrane. U susednoj prostoriji su pripremali hranu: Supu? Gulaš? Nešto se kuvalo tamo unutra? On se zaljulja, jer mu se zavrtelo u glavi usled gladi i iznenadne nade da će je se konačno dokopati.
Blago je kazao: „Nisam znao da je kuća zauzeta. Ali nadam se da ćete mi dozvoliti da večeras ostanem sa vama, a onda ću nastaviti dalje.“
„Jesi l' iz Patrole?“ sumnjičavo ga upita jedan krupni muškarac zarastao u bradu. Činilo se da je on vođa.
Širin nesigurno odvrati: „Kakava Patrola? Ne znam ništa o njima. Ja sam Širin 501 i član sam nastavničkog osoblja…“
„Patrola! Patrola! Patrola!“ odjednom počeše da skandiraju, kružeći oko njega.
„…Univerziteta Saro“, završi on rečenicu.
Kao da je izgovorio magične reči. Zastali su u pola koraka kada se njegov slabi glas probio kroz njihovu ciku i dreku, zamukli su, užasnuto se zagledavši u njega.
„Kažeš da si sa Univerziteta?“ upita vođa nekako čudnim glasom.