„A ti?“ upita Teremon. „Kako si se ti spetljala s njima?“
„Prvo sam otišla u šumu, pošto su Zvezde nestale. Međutim, ovde je bilo veoma opasno, pa sam se, kada sam se setila Skloništa, tamo uputila. Altinol i njegovi ljudi već su bili tamo. Pozvali su me da se pridružim Patroli.“ Sifera se osmehnu nekako pokajnički. „Nisu mi, u stvari, ostavili mogućnost da biram“, reče ona. „Nisu baš neki nežni tipovi.“
„Ovo nisu nežna vremena.“
„Nisu. I tako sam zaključila da će mi biti bolje sa njima, nego da sama lutam unaokolo. Dali su mi ovu zelenu maramu… svi je ovde poštuju. I ovaj pištolj na iglu. I njega poštuju.“
„Znači, sad si borac protiv zločina“, promrmlja Teremon. „Ne znam zbog čega, ali nikada te nisam tako zamišljao.“
„Nisam ni ja sebe tako zamišljala.“
„Ali ipak veruješ da su taj Altinol i njegova Vatrogasna Patrola ispravni ljudi koji pomažu da se ponovo uspostave zakon i red, je li tako?“
Ponovo se osmehnula, ali ni ovog puta to nije bio veseo osmeh.
„Ispravni? Oni smatraju da jesu, da.“
„Ti ne smatraš?“
Slegnula je ramenima. „Prvo misle na sebe i s tim nema šale. Ovde se oseća vakuum moći i oni misle da ga ispune. Pretpostavljam da nisu najgori koji bi mogli pokušati da nametnu vlast u ovom trenutku. S njima je bar nešto lakše izići na kraj nego sa nekima koje znam.“
„Misliš na Apostole? Zar i oni pokušavjau da obrazuju vladu?“
„Najverovatnije. Ali od kada se sve ovo dogodilo ništa nisam o njima čula. Altinol misli da se još negde kriju pod zemljom, ili da ih je Mondior poveo negde daleko u prirodu gde će osnovati vlastitu državu. Međutim, postoji i nekoliko novih fanatičkih skupina koje su potpuno šiznule, Teremone. Upravo si imao čast da se sretneš sa jednom od njih, i samo te ludom srećom nisu dokrajčili. Oni veruju da je za čovečanastvo jedini spas da se potpuno odreknu vatre, jer je vatra razorila svet. I tako idu unaokolo i uništavaju sve što može da posluži za paljenje vatre i ubijaju svakoga za koga pomisle da uživa u paljenju vatri.“
„Samo sam pokušavao da sebi zgotovim neku večeru“, mračno izjavi Teremon.
Sifera odvrati: „Za njih nema razlike da li si pripremao večeru ili si se zabavljao podmećući požar. Vatra je vatra, i oni je se gnušaju. Tvoja je sreća što smo naišli na vreme. Oni priznaju autoritet Vatrogasne Patrole. Mi smo elita, razumeš, jedini kojima se dopušta da koriste vatru.“
„Korisno je imati pištolje sa iglama“, primeti Teremon. „I sam postaneš mnogo popustljiviji.“ On protrlja bolno mesto na ruci i belo se zagleda u daljinu. „Kažeš da pored ovih ima još fanatika?“
„Jedni veruju da su astronomi sa Univerziteta pronašli način da dozovu Zvezde. Krive Atora, Binaja i ostale za sve što se dogodilo. U pitanju je stara mržnja prema intelektualcima koja se razbukti uvek kada na površinu isplivaju srdnjevekovna osećanja.“
„Blagi Bože! Ima li mnogo takvih?“
„Dovoljno. Samo Tama zna šta će učiniti ako se dočepaju bilo koga sa Univerziteta ko već nije bezbedno stigao do Amganda. Obesiće ga za najbližu banderu. Pretpostavljam.“
Teremon mrzovoljno primeti: „A ja ću biti odgovoran za to.“
„Ti?“
„Za sve što se dogodilo ja sam kriv, Sifera. Ne Ator, ne Folimun, ne bogovi, već ja. Ja. Ja, Teremon 762. Onomad kada si mi kazala da sam neodgovoran bila si suviše blaga prema meni. Ne samo da sam bio neodgovoran. Bio sam strašno nemaran.“
„Teremone, prestani. Kakva korist…“
On odmah nastavi. „Trebalo je iz dana u dan da pišem članke, upozoravajući na ono što nas čeka, zahtevajući iz sveg glasa da se na brzinu donese program za izgradnju skloništa, da se spremaju zalihe i oprema za pravljenje struje u vanrednim prilikama, da se obezbede ljudi koji će raditi sa poremećenima, program da se obavi milion različitih stvari… a šta sam ja umesto toga učinio? Rugao se. Izvrgavao ruglu astronome u njihovoj visokoj kuli! Politički onemogućio one u vladi da shvate Atora ozbiljno.“
„Teremone…“
„Trebalo je da dozvoliš onim ludacima, Sifera, da me namrtvo isprebijaju.“
Pogledi im se sretoše. Videlo se da je ljuta. „Govoriš kao budala. Kakve god planove da je vlada izradila, oni ništa ne bi izmenili. I ja bih volela da nisi napisao one članke, Teremone. Dobro znaš šta mislim o njima. Ali to sada više uopšte nije važno. Pisao si ono što si osećao. Nisi bio u pravu, ali si bio iskren. U svakom slučaju, nema svrhe nagađati šta bi bilo kad bi… Sada se moramo uhvatiti ukoštac sa onim što jeste.“ Ona zatim blaže reče: „Dosta razgovora o tome. Možeš li da hodaš? Moramo te odvesti u Sklonište. Da se opereš, presvučeš, pojedeš nešto…“
„Hrana?“
„Ljudi sa Univerziteta ostavili su za sobom velike zalihe.“
Teremon se zakikota i pokaza na grabena. „Hoćeš da kažeš da ne moram to da jedem?“
„Ne, ako baš ne želiš. Predlažem da to daš nekome kome je potrebnije nego tebi, dok budemo odlazili iz šume.“
„Odlična ideja.“
Polako i bolno podigao se na noge. Blagi Bože, kako ga je sve bolelo! Napravio je nekoliko probnih koraka: nije loše, nije loše. Izgleda da ipak ništa nije slomljeno. Samo malo van upotrebe. Od pomisli na toplu kadu i pravu hranu telo svo u modricama već ga je manje bolelo.
Poslednji put se osvrnuo na svoj sklepani logor, svoj potok, svoje naborano malo grmlje i korov. To je bio njegov dom ovih nekoliko čudnih dana. Neće mu mnogo nedostajati, ali je sumnjao da će tako brzo zaboraviti ovdašnji život.
Podigao je grabena i prebacio ga preko ramena.
„Izvoli prva“, reče on Siferi.
Nisu prešli više od stotinu jardi kada Teremon primeti skupinu mladića koji su skakali oko drveća. Bili su to oni isti momci koji su isterali grabena iz njegove jazbine i lovili ga dok ga nisu ubili. Očigledno su se vratili da ga potraže. Sada su zlovoljno zurili u njih iz daljine, očigledno ljuti što Teremon odlazi s njihovim plenom. Međutim, suviše su se plašili zelenih marama oko vrata koje su nosili članovi Vatrogasne Patrole… ili, verovatnije, njihovih pištolja na iglu… da bi zatražili od njega da im vrati životinju.
„Hej!“ pozva ih Teremon. „Ovo je vaše, zar ne? Pripazio sam na njega umesto vas!“
On hitnu truplo grabena prema njima. Palo je dosta daleko od njih, a oni se nisu ni pomerili, već su samo nastavili da ga gledaju zbunjeno i nelagodno. Očigledno su jedva čekali da se dokopaju životinje, ali su se plašili da odu po nju.
„Boje se“, reče on tužno Siferi. „Umiru od gladi, ali se ne usuđuju ni da se pokrenu. Misle da je zamka. Misle da ćemo ih iz čiste zabave upucati ako napuste zaklon drveća da uzmu životinju.“
Sifera odvrati: „Ne možeš ih kriviti. Sada se svi boje svih. Neka ga tamo. Uzeće ga kada se udaljimo.“
On krenu za njom, šepajući.
Sifera i ostali iz Patrole samouvereno su se kretali kroz šumu, kao da na njih ne vrebaju opasnosti kojih je bilo na svakom koraku. I zaista, nisu doživeli nikakvu neprijatnost dok je skupina napredovala… onoliko brzo koliko su to dopuštale Teremonove ozlede… prema putu koji je vodio kroz šumu. Zanimljivo je bilo posmatrati, razmišljao je on, kako se društvo brzo oporavljalo. Za svega nekoliko dana jedna neregularna brigada kao što je bila ova Vatrogasna Patrola preuzela je na sebe ulogu vlasti. Razume se, ludaci su se držali na odstojanju samo zbog pištolja na iglu i samouverenosti sa kojom su se oni kratali unaokolo.