Konačno su stigli do ivice šume. Vazduh je postajao hladniji, a svetlost neprijatno slaba, pošto su Patru i Trej bila jedina sunca na nebu. Ranije Teremonu nikada nije smetala srazmerno mala količina svetlosti u časovima kada je na nebu bio samo jedan par dvostrukih sunaca. Međutim, od Pomračenja, večeri za kojih su na nebu bila samo dva sunca delovale su na njega uznemirujuće i preteće, kao mogući glasnici… mada je znao da to nije moguće… neposrednog povratka Tame. Ranama koje je Spuštanje Noći zadalo ljudskoj psihi biće potrebno dugo da zacele, čak i kada su u pitanju najneustrašiviji umovi.
„Sklonište je malo dalje niz ovaj put“, reče Sifera. „Kako si?“
„Dobro“, odvrati Teremon kiselo. „Ipak nisu uspeli da me obogalje.“
Morao je, međutim, da uloži dosta napora kako bi pokretao izranjavljene i klecave noge. Bilo mu je strašno milo i osetio je veliko olakšanje kada se konačno našao ispred ulaza, nalik na ulaz u kakvu pećinu, koji je vodio u podzemno kraljevstvo — Sklonište.
Mesto je ličila na lavirint. Udubljenja i hodnici vodili su u svim pravcima. U daljini je, kao kroz maglu, počeo da razaznaje zamršene vodove i kalemove opreme koja je podsećala na naučnu; delovala je tajanstveno i nedokučivo, protežući se duž zidova i tavanice. A onda se setio da su naučnici sa Univerziteta ranije ovde razbijali atome dok nije otovrena velika nova eksperimentalna laboratorija u Saroskim Visovima. Fizičari su očigledno ostavili dobar deo zastarele opreme.
Pojavio se jedan visoki muškarac koji je zračio autoritetom.
Sifera reče: „Ovo je Altinol 111. Altinole, želim da te upoznam sa Teremonom 762.“
„Iz Hronike?“ upita Altinol. Nije se baš moglo reći da je bio zadivljen, već pre da je samo naglas konstatovao činjenicu.
„Bivše“, dodade Teremon.
Odmeravali su se bez topline. Teremon pomisli za Altinola da je dosta čvrst momak: bio je na početku srednjeg doba, očigledno vitak i u odličnoj formi. Bio je lepo odeven, a držanje mu je nagoveštavalo da pripada soju ljudi koji su navikli da se njihova reč sluša. Dok ga je odmeravao, Teremon je brzo prelistavao svoju bogatu arhivu sećanja i posle samo jednog trenutka preplavi ga zadovoljstvo jer je prepoznao čoveka.
Reče: „Morten Industrija? Taj Altinol?“
Altinolove oči na trenutak zatreptaše… zabavljalo ga je ovo? Ili možda naljutilo? „Glavom i bradom.“
„Uvek su govorili da ste želeli da budete upravnik. Pa, izgleda da vam je to sada uspelo. Bar upravnik onoga što je ostalo od Saroa, ako ne cele Federalne republike.“
„Sve po redu“, odvrati Altinol. Glas mu je bio odmeren. „Prvo moramo pokušati da se nekako izvučemo iz anarhije. Onda ćemo razmišljati o tome da ponovo udružimo zemlju, kao i o tome ko će biti na njenom čelu. Moraćemo se suočiti sa problemom Apostola, na primer. Oni su uspostavili kontrolu nad celom severnom stranom grada, kao i nad teritorijom iza njega, i stavili ih pod religijsku vlast. Njih neće biti lako izbaciti.“ Altinol se hladno osmehnu. „Sve po redu, prijatelju.“
„A što se tiče Teremona“, umeša se Sifera, „njemu prvo treba kupanje, pa onda jelo. Živeo je u šumi od Spuštanja noći. Pođi sa mnom“, obrati mu se ona.
Ceo prostor duž starog akceleratora čestica bio je pregradama izdeljen u niz malih soba. Sifera ga uvede u jednu u kojoj su bakarne cevi postavljene iznad glave dovodile vodu do porcelanskog rezervoara. „Neće biti baš topla“, upozori ga ona. „Palimo bojlere samo nekoliko sati dnevno, jer goriva ima veoma malo. Ali trebalo bi da bude prijatnije od kupanja u ledenom šumskom potoku… Znaš nešto o Altinolu?“
„Predsednik Morten Industrije, velikog trusta za špediciju. Pominjali su ga u vestima pre godinu ili dve, nešto u vezi sa lukavo sklopljenim ugovorom, najverovatnije pomoću neke smicalice za podizanje ogromnog naselja na državnoj zemlji u provinciji Nibro.“
„Kakve veze ima trust za špediciju sa podizanjem naselja?“ upita Sifera.
„U tome i jeste stvar. Nikakve. Optužen je da je na nelegalan način vršio pritisak na vladu… nudio je senatorima doživotnu propusnicu na njegovim borodvima za krstarenje, čini mi se…“ Termen slegnu ramenima. „Sada to više nije važno. Nema više Morten Industrije, niti stambenih naselja koja treba izgraditi, kao ni fedaralnih senatora koji se mogu podmititi. Verovatno mu se nije dopalo što sam ga prepoznao.“
„Verovatno mu je bilo svejedno. Sad mu je jedino važno da ostane na čelu Vatrogasne Patrole.“
„Za sada“, primeti Teremon. „Danas Vatrogasna Patrola Saroa, sutra celi svet. Čula si ga šta kaže za svrgavanje Apostola koji su prigrabili suprotni kraj grada. E, pa, neko će to morati. A on je od onih koji uživaju da upavljaju stvarima.“
Sifera iziđe. Teremon se spusti u porcelanski rezervoar.
Ne može se reći da je bilo božanstveno. Ali bilo je prilično dobro, posle svega što je u poslednje vreme preturio preko glave. Naslonio se, sklopio oči i opustio se, prepustivši se uživanju.
Sifera ga je kasnije, pošto se okupao, povela u trpezariju Skloništa, jednu jednostavnu odaju sa limenim krovom, i ostavila ga tamo samog, rekavši mu da mora da podnese dnevni izveštaj Altinolu. Obrok ga je čekao… jedna od onih upakovanih večera koje su ovde gomilane mesecima za vreme opremanja Skloništa. Mlako povrće i isto tako mlako meso neodređene vrste, bledozeleno bezalkoholno piće nejasnog ukusa.
Sve se to Teremonu činilo neopisivo ukusno.
Obuzdavao je sebe da ne jede brzo, već pažljivo, znajući da mu telo nije više naviknuto na pravu hranu posle vremena provedenog u šumi; svaki zalogaj trebalo je obazrivo sažvakati ili će mu pripasti muka, znao je to, mada su mu instinkti govorili da natrpa sve u stomak što je brže moguće i da zatraži dodatak.
Pošto je obedovao, Teremon se zavali na stolici i tupo zagleda u ružni metalni zid. Više nije bio gladan. Počelo je da ga obuzima sve mračnije raspoloženje. I pored toga što se okupao i najeo, uprkos tome što je znao da je bezbedan u dobro branjenom Skloništu, uhvatio je sebe kako tone u najdublji očaj.
Osećao je strašan umor. Ni traga od nekog poleta, već smo mračne misli.
Bio je to prilično dobar svet, pomisli on. Nije bio savršen, daleko od toga, ali bio je dosta dobar. Većina ljudi bila je prilično srećna, većina je napredovala, napredak se osećao na svim poljima… u naučnim dostignućima, velikom ekonomskom poletu, u jačanju međunarodne saradnje. Predstava o ratu smatrana je sasvim srednjevekovnom, a drevna religijska zatucanost bila je uglavnom prevaziđena, ili se bar njemu tako činilo.
Sada više ničeg nije bilo, sve je nestalo za svega nekoliko časova, u jednom jedinom naletu užasavajuće Tame.
Novi svet nastaće na pepelu starog, razume se. Uvek je tako bilo: Siferina iskopavanja na Tombou su to potvrđivala.
Ali kakav će to svet biti? — pitao se Teremon. Odgovor na to pitanje bio mu je nadohvat ruke. Biće to svet u kome će jedni ubijati druge zbog komadića mesa, ili zato što su narušili praznoverje vezano za vatru, ili jednostavno zbog toga što im ubijanje izgleda zabavno. Svet u kome će na površinu isplivati Altinoli da iskoriste haos i obezbede vlast za sebe. Svet u kome su Folimuni i Mondiori, sasvim sigurno, planirali da postanu diktatori misli… najverovatnije tesno sarađujući sa Altinolima, smrknuto pomisli Teremon. Svet u kome…
Ne. Odmahnu on glavom. Kakva korist od tih mračnih jadikovki?
Sifera je bila u pravu, pomisli on. Nema svrhe zamišljati šta je moglo biti. Moramo se suočiti sa onim što jeste. Bar je bio živ i um mu je uglavnom dejstvovao kao i pre, prošao je sva iskušenja sa kojima se suočio u šumi manje-više u jednom komadu, osim onih nekoliko modrica i posekotina koje će zaceliti za nekoliko dana. Očajanje je bilo sasvim nekorisno osećanje sada: bio je to luksuz koji sebi nije mogao dozvoliti, kao što ni Sifera ne bi sebi dozvolila luksuz da se i dalje ljuti na njega zbog novinskih članaka koje je napisao.