Šta je učinjeno, učinjeno je. Sada je trebalo krenuti napred, prestrojiti se, ponovo izgraditi, krenuti iz početka. Glupo je bilo osvrtati se unazad. A gledati u budućnost obeshrabreno i malodušno predstavljalo je kukavičluk.
„Jesi li završio?“ upita Sifera, vrtivši se u trpezariju. „Znam, hrana nije bog zna šta. Ali bolja je od grabena.“
„Ne bih umeo da ti kažem. Nisam stigao nijednog da probam.“
„Verovatno nisi mnogo propustio. Dođi: odvešću te do tvoje sobe.
Bila je to kabina sa niskom tavanicom, ne baš preterano elegantna: krevet sa božanskom svetlošću pored njega na podu, stalak za umivanje, jedna jedina sijalica na žici, koja se klatila. U jednom uglu bile su razbacane neke knjige i novine koje mora da su ostavili za sobom oni koji su se tu smestili one noći kada je došlo do pomračenja. Teremon primeti primerak Hronike, otvoren na strani gde se nalazio njegov članak, i trgnu se: bio je to jedan od njegovih poslednjih članaka, naročito neumeren napad na Atora i njegovu grupu. On pocrvene i gurnu novine nogom u stranu.
Sifera reče: „Šta ćeš sada, Teremone?“
„Šta ću?“
„Mislim, kada se malo odmoriš.“
„Nisam mnogo o tome razmišljao. Zašto?“
„Altinola zanima da li planiraš da se pridružiš Vatrogasnoj Patroli“, odvrati ona.
„Je li to poziv?“
„Voljan je da te primi. Potrebni su mu ljudi poput tebe, strogi, sposobni da iziđu nakraj s ljudima.“
„Da“, primeti Teremon. „Bio bih ovde od koristi, zar ne?“
„Međutim, želi odmah nešto da raščisti. U Patroli ima mesta samo za jednog šefa, a to je Altinol. Ako mu se pridružiš, želi da ti od samog početka bude jasno da se sluša samo Altinol, i to bez pogovora. Nije siguran da umeš da primaš naređenja.“
„Ni sam nisam siguran koliko sam u tome dobar“, odvrati Teremon. „Ali jasno mi je Altinolovo stanovište.“
„Hočeš li se pridružiti? Znam da ima dosta problema oko cele organizacije Patrole. Ali oni su bar za red, a tako nešto nam je trenutno potrebno. Altinol možda jeste bahat, ali nije zao. Ubeđena sam u to. Jednostavno, smatra da je vreme takvo da zahteva stroge mere i odlučno vođstvo. A on je u stanju to da obezbedi.“
„Uopšte ne sumnjam da jeste.“
„Razmisli večeras“, reče Sifera. „Ako odlučiš da se pridružiš, razgovaraj sutra s njim. Budi otvoren. On će s tobom biti, u to se možeš pouzdati. Dokle god ne budeš predstavljao pretnju njegovom autoritetu, ubeđena sam da ti i on…“
„Ne“, iznenada reče Teremon.
„Šta ne?“
Izvesno vreme je ćutao. Na kraju reče: „Ne treba mi celo veče za razmišljanje. Već znam kako će glasiti moj odgovor.“
Sifera pogeda u njega, čekajući.
Teremon reče: „Ne želim da se nadmećem sa Altinolom. Znam kojoj vrsti ljudi pripada i sasvim sam siguran da ja sa takvim ljudima uopšte ne mogu da se složim. Takođe znam da je potrebno izvesno vreme imati nešto kao što je Vatrogasna Patrola, ali kasnije će to biti loše, a kada se oni jednom utvrde na položaju i institucionalizuju, teško je rešiti. Altinoli ovoga sveta ne odriću se moći sami od sebe. Mali diktatori to nikada ne čine. I ne želim da me celog života prati saznanje da sam mu ja pomogao da se popne na vrh. Ponovno uspostavljanje feudalnog sistema ne izgleda mi kao korisno rešenje problema s kojima smo trenutno suočeni. Znači, ništa od toga, Sifera. Ja neću nositi Altinolovu zelenu maramu oko vrata. Za mene ovde nema budućnosti.“
Sifera ga tiho upita: „Šta ćeš onda?“
„Širin mi je kazao da se u Amgando parku stvara prava provizorna vlada. Ljudi sa Univerziteta, možda neki iz stare vlade, predstavnici iz cele zemlje, svi se tamo okupljaju. Čim budem u stanju da putujem, krenuću za Amgando.“
Uporno ga je posmatrala. Ništa nije odgovorila.
Teremon duboko udahnu vazduh, a onda, posle jednog trenutka oklevanja, nastavi: „Pođi sa mnom u Amgando park, Sifera,“ Ispružio je šaku prema njoj, nežno dodavši: „Ostani večeras sa mnom, u ovoj jadnoj, maloj sobi. A ujutro ćemo zbrisati odavde i zajedno krenuti ka jugu. Ni ti ne prpadaš ovde ništa više od mene. A imamo mnogo veće izglede da stignemo do Amganda zajedno, nego kada bismo sami pokušali da krenemo na put.“
Sifera je i dalje ćutala. On nije povukao ruku.
„Pa? Šta kažeš?“
Teremon je posmatrao borbu suprotnih osećanja na njenom licu. Ipak se nije usudio da ih objašnjava.
Sifera se očigledno borila sa samom sobom. Ali onda, iznenada, borba se okončala.
„Da“, reče ona konačno. „Dobro. Učinimo to, Teremone.“
I krenu ka njemu. I prihvati njegovu ispruženu ruku. I ugasi sijalicu koja se ljuljala iznad njihovih glava, mada je blaga svetlost božanske svetiljke pored kreveta ostala upaljena.
38.
„Znaš li kako se zove ovo naselje?“ upita Sifera. Zurila je tupo i zbunjeo u ugljenisani i sablasni predeo razrušenih kuća i napuštenih vozila u koji su ulazili. Nešto pre podneva, trećeg dana po njihovom bekstvu iz Skloništa. Nepoštedna svetlost Onosa nemilosrdno je osvetljavala svaki pocrneli zid, svaki uzdrmani prozor.
Teremon odmahnu glavom. „Nekako glupo, možeš biti ubeđena u to. Zlatna polja, ili Imanje Saro, ili tako nekako. Ali sada više nije važno kako se zvalo. Ovo više nije naselje. Ovo je nekada bilo pravo naselje, Sifera, ali danas je to arheologija. Jedno od izgubljenih predgrađa Saroa.“
Stigli su do tačke koja je bila prilično udaljena od šume, gotovo na ivici predgrađa koja su sačinjavala južne delove Saroa. Iza njih nalazili su se poljoprivredna zona, mali gradovi i, negde u daljini… nezamislivo daleko… njihovo odredište: nacionalni park Amgando.
Da bi stigli na drugi kraj šume bila su im potrebna dva dana. Prvo veče spavali su u Teremonovom starom staništu, a drugo u grmlju na pola padine koja je vodila do Tačke Onosa. Za sve to vreme ništa nije ukazivalo na to da im je Vatrogasna Patrola na tragu. Altinol očigledno nije ni pokušao da ih progoni, iako su sa sobom poneli oružje i dva velika ranca sa zalihama. Sifera je bila sigurna da su sada već bili van njegovog domašaja.
Ona upita: „Veliki južni auto-put trebalo bi da je negde ovde, je li tako?“
„Još jedno dve do tri milje. Ako budemo imali sreće, nikakva vatra nam se neće isprečiti na putu.“
„Imaćemo sreće. Možeš s tim računati.“
On se nasmeja. „Uvek si optimista, a?“
„Ne košta te ništa više nego da budeš pesimista“, odvrati ona. „Bilo kako bilo, probićemo se.“
„Tako je. Ovako ili onako.“
Polako su napredovali. Teremon se izgleda dosta brzo opravljao od batina koje je dobio u šumi i od nekoliko dana pravog gladovanja. Zadivljujuće se brzo oporavljao. Iako je bila snažna, Sifera je morala dosta da se trudi da ne zaostane.
Takođe se mnogo trudila da stalno bude dobre volje. Od trenutka kada su krenuli, sve vreme je bila naizgled puna nade, samouverena, uvek sigurna da će bezbedno stići do Amganda i da će tamo naći ljude slične njima koji su se već ozbiljno dali na obnavljanje sveta.
Ali u sebi Sifera nije bila baš toliko sigurna u sve to. Što su ona i Termeon dalje odmicali u ova nekada tako prijatna predgrađa, to joj je bilo teže da potisne užas, šok, očajanje, osećanje potpunog poraza.
Bio je to košmarni svet.
Nikako se nije mogla izbeći sveobuhvatnost tog košmara. Kudagod da se okreneš, vidiš samo razaranje.
Gledaj! — pomisli ona. Samo gledaj! Očaj… ožiljci… srušene zgrad, zidovi koje je već napao prvi korov i koje su već naselili prvi gušteri. Posvuda znaci one užasne Noći kada su bogovi ponovo prokleli svet. Odvratan kiseli miris crnog dima koji se dizao iz ostataka vatri što su ih nedavne kiše ugasile… i onaj drugi dim, beo i prodoran, koji se uvijajući uzdizao iz podruma što su još tinjali… mrlje po svemu i svuda… tela na ulicama, skvrčena u konačnoj agoniji… ludački pogled u očima nekolicine živih bića koja su tavorila i pokatkad provirivala iz ostataka svojih domova…