Nestalo je sve slave. Sve veličine. Sve je bilo u ruševinama, sve… kao da se okean uzdigao, pomisli ona, i sva dostignuća odneo u zaborav.
Siferi ruševine nisu bile strane. Ceo profesionalni život provela je kopajući po njima. Međutim, ruševine koje je ona iskopavala bile su drevne, vreme je ublažilo neposredne posledice razaranja, tako da su ostaci bili tajanstveni i romantični. Međutim, ono što je sada gledala bilo je suviše novo, suviše bolno i nimalo romantično. Bila je u stanju da se dosta spremno nagodi sa padom izgubljenih civilizacija prošlosti: one nisu uticale na njena osećanja. Ali sada je njena vlastita epoha zbrisana i bačena na otpad istorije, a s tim se čovek teško mirio.
Zašto se to dogodilo? — upitala se. Zašto? Zašto? Zašto?
Zar smo bili tako zli? Zar smo toliko zastranili sa staze bogova da nas je trebalo kazniti na ovakav način?
Ne.
Ne!
Bogovi ne postoje; kao ni kazna.
Bar u to je Sifera još bila sigurna. Uopšte nije sumnjala da je to delo slepe sudbine, posledica bezličnog kretanja neživih i ravnodušnih svetova i sunaca, koja se približavaju jedna drugima svakih dve hljade godina sasvim bezosećajno i slučajno.
To je bilo sve. Nesrećan slučaj.
Nesrećni slučaj koji je Kalgaš bio primoran da podnosi tokom svoje istorije.
S vremena na vreme Zvezde bi se pojavile u svoj svojoj zastrašujućoj veličajnosti; i u očajničkoj agoniji, izazvanoj užasom, čovek bi nesvesno udario po vlastitim delima. Tama bi ga odvukla u ludilo; divlja svetlost Zvezda odvukla bi ga u ludilo. Bio je to ciklus bez kraja. Pepeo Tomboa pričao je celu priču. I Tombo se ponovio. Upravo onako kao što je Teremon kazao: Ovo mesto je sada arheološko nalazište. Tačno.
Sveta koji su znali više nije bilo. Ali mi smo još ovde, pomisli ona.
Šta da preduzmemo? Šta da preduzmemo?
Jedina uteha koju je nalazila u ovoj pustoši bilo je sećanje na prvo veče sa Teremonom, u Skloništu: desilo se iznenada, neočekivano, bilo je tako divno. Stalno se u sećanju vraćala na to. Njegov neobično stidljiv osmeh kada ju je pitao da ostane s njim… bez ikakvih lukavih zavodničkih trikova! Pogled njegovih očiju. Njegove ruke na njenoj koži… njegov zagrljaj, njegov dah koji se mešao s njenim…
Koliko je prošlo od kada nije bila sa muškarcem! Gotovo je zaboravila kako to izgleda… gotovo. Ranije bi je uvek prožimao neprijatni osećaj da greši, da skreće sa pravoga puta, da se upušta u nešto u šta ne bi trebalo. Sa Teremonom nije bilo tako: jednostavno su nestale sve prepreke, pretvaranja i strahovi, i konačno je osetila zadovoljstvo, želju da se prepusti, da u ovom raskomadanom i izmučenom svetu više ne bude sama, da mora sklopiti savez i da je Teremon, pošten i otvoren, pa čak i pomalo nepristojan, snažan, odlučan i pouzdan, predstavljao saveznika kakav joj je bio potreban i kakvog je želela.
I tako se konačno predala, bez oklevanja i bez žaljenja. Kakva ironija, pomisli ona. Trebalo je da dođe do smaka sveta, pa da se ona zaljubi! Bar je sada to imala. Sve drugo moglo je biti izgubljeno; ali bar je to imala.
„Pogledaj“, reče ona pokazujući rukom. „Znak za auto-put.“
Bila je to zelena metalna ploča, koja je visila pod neverovatnim uglom na jednoj banderi i čija je površina bila umazana crnim mrljama. Na tri-četiri mesta videle su se rupe, verovatno od metaka. Svetložuta slova, međutim, još su bila prilično čitljiva: VELIKI JUŽNI AUTOPUT, kao i strelica koja je pokazivala da treba samo da nastave pravo.
„Odavde nema više od milju-dve“, reče Teremon. „Trebalo bi da stignemo do njega…“
Odjednom se začu neko prodorno zviždanje posle koga usledi oštar udarac, koji nastavi zaglušujuće da odzvanja. Sifera zapuši uši. Trenutak kasnije osetila je kako ju je Teremon uhvatio pod ruku i stao da vuče prema tlu.
„Lezi!“ prošaputa on oštro. „Neko puca!“
„Ko? Gde?“
Pištolj na iglu bio mu je u ruci. I ona izvuče svoj. Podigavši pogled, videla je da je metak pogodio saobraćajni znak: sada je na njemu bila još jedna rupa između prve dve reči, koja je uništila nekoliko slova.
Teremon se pognuo i hitro uputio prema ivici najbliže zgrade. Sifera ga je sledila, sa osećanjem da je nekome na nišanu. Ovo je bilo gore nego da stoji naga pred Altinolom i Vatrogasnom Patrolom: hiljadu puta gore. Naredni pucanj mogao je da usledi svakog časa, iz bilo kog pravca, a ona nije imala načina da se zaštiti. Čak i kad je zavila za ugao zgrade i sklupčala se pored Teremona u prolazu, teško dišući, dok joj je srce ludački lupalo, uopšte se nije osećala bezbedno.
On klimnu prema nizu spaljenih kuća sa druge strane ulice. Dve-tri bile su nedirnute, tamo niže kod naspramnog ugla; primetila je prljava lica u senci koja su zurila kroz prozor na spratu najudaljenije kuće.
„Tamo su unutra. Kladim se da su uljezi. Ludaci.“
„Vidim ih.“
„Ne plaše se naših marama Vatrogasne Patrole. Možda ovde, van grada, ni ne znaju za Patrolu. Ili možda pucaju u nas baš zato što ih nosimo.“
„Misliš?“
„Sve je moguće.“ Teremon ode malo napred. „Pitam se samo da li stvarno pokušavaju da nas pogode, ali su strašno loši strelci, ili smao pokušavaju da nas uplaše? Ako su pokušali da nas uplaše, ali su uspeli samo da pogode znak za auto-put, onda bismo mogli da probamo da umaknemo. Ali ako je ovo bilo samo upozorenje…“
„Podozrevam da je posredi bilo upravo to. Malo je verovatno da bi hitac koji nas je promašio pogodio baš znak. Suviše precizno.“
„Verovatno je tako“, odvrati Teremon. On se namršti. „Mislim da ću im staviti do znanja da smo naoružani. Tek da ih obeshrabrim kako ne bi poslali izviđače da nam se prišunjaju oko jedne od ovih kuća i zađu nam s leđa.
On spusti pogled na pištolj i podesi otvor na široki snop i maksimalnu daljinu. Zatim ga podiže i samo jednom opali. Strela crvene svetlosti zapišta kroz vazduh i udri o tle ispred same zgrade na čijem prozoru su se lica pojavila. Na travnjaku ostade ugljenisana mrlja iz koje su se dizali vijugavi pramenovi dima.
Sifera upita: „Mislš li da su oni to videli?“
„Osim ako nisu toliko zabrazdili da više ne mogu ni na šta da obrate pažnju. Mislim da su videli. I da im se nije mnogo dopalo.“
Lica su se vratila na prozor.
„Ne diži glavu“, upozori je Teremon. „Imaju neku vrstu puške za lov na krupnu divljač. Vidim joj otvor cevi.“
Prolomio se još jedan zavijajući zvuk i začuo silan udarac.
Znak za auto-put se zaljuljao i pao.
„Možda su ludi“, primeti Sifera, „ali prilično dobro gađaju.“
„Suviše dobro. Samo su se poigravali s nama sa onim prvim hicem. Ismevali nas. Poručuju nam da će nas razneti ako promolimo nos. Saterali su nas u ćorsokak i uživaju u tome.
„Možemo li umaći ovim prolazom?“
„Na suprotnom kraju je sam šut. I uljezi koji nas čekaju, koliko znamo.“
„Pa šta ćemo onda?“
„Zapalićemo kuću“, odvrati Teremon. „Spaliti ih. I ubiti ih ako su dovoljno ludi da se predaju.“
Oči joj se razrogačiše. „Da ih ubijemo?“
„Ako ne budemo imali drugog izbora, da; da, uradiću to. Želiš li da stigneš do Amganda, ili ti se više dopada da ostatak života provedeš skrivajući se u ovom prolazu?“