„Ali ne možeš tek tako ubiti ljude, čak iako si… čak iako su…“
Glas joj zamre. Nije znala šta pokušava da kaže.
„Čak iako pokušavaju da te ubiju, Sifera? Čak iako smatraju zabavnim da ti pucaju iznad glave?“
Ništa nije odgovorila. Razmišljala je o tome kako počinje da shvata zakone čudovišnog novog sveta koji je nastao one večeri kada je došlo do Pomračenja; međutim, postala je na kraju svesna da ništa, baš ništa, ne razume.
Teremon je ponovo otpuzao nekoliko metara prema ulici i uperio pištolj.
Usijana strela svetlosti pogodi belo pročelje zgrade malo dalje u ulici. Istog časa drvo poče da crni i stadoše da iskaču plamičci. Nanišao je ponovo u pročelje zgrade, zastao na trenutak, opalio opet i prešao istim tragom.
„Daj mi tvoj pištolj“, reče on. „Moj se pregrejao.“
Dodala mu je oružje. Podesio ga je i opalio po treći put. Sada je već ceo prednji zid kuće bio u plamenu. Teremon je sekao kroz njega, usmeravajući zrak prema unutrašnjosti zgrade.
Ne tako davno, pomisli Sifera, ta bela kuća je nekom pripadala. U njoj su živeli neki ljudi, neka porodica, ponosili se svojom kućom, svoji susedstvom… uređivali travnjak, zalivali biljke, igrali se sa kućnim ljubimcima, priređivali večere za prijatelje, sedeli na paciju, pijuckali piće i posmatrali sunca kako se kreću po večernjem nebu. Sada više ništa od toga nije imalo značaja. Sada je Teremon ležao potrbuške u prolazu, posutom pepelom i šutom, uspešno i sistematski podmećući požar u tu zgradu. Jer to je bio jedini način da on i ona bezbedno umaknu iz ove ulice i nastave ka parku Amgando.
Da, ovo je košmarni svet.
Stub dima počeo je da se diže iz unutrašnjosti kuće. Cela leva strana pročelja bila je u plamenu.
Ljudi su skakali kroz prozore na drugom spratu.
Troje, četvoro, petoro, davili su se, borili da dođu do vazduha. Dve žene, tri muškarca. Doskočili su na travnjak i ostali tamo da leže izvesno vreme kao ošamućeni. Odeća im je bila u dronjcima i prljava, kosa neočešljana. Ludaci. Pre Spuštanja Noći oni su bili nešto drugo, ali sada su jednostavno pripadali nepreglednoj hordi skitnica razrogačenih očiju i divljeg izgleda, otkačenih umova, možda zauvek, usled iznenadnog, zaprepašćujućeg bleska omamljujuće svetlosti kojom su Zvezde napale njihova nepripremljena čula.
„Ustajte!“ doviknu im Teremon. „Ruke uvis! Smesta! Hajde, dižte se!“ On iziđe, tako da su ga sada mogli videti sa oba pištolja u ruci. Sifera mu se pridruži. Kuća je sada bila obavijena teškim dimom, a unutar tog tamnog ogrtača uvis su plazili veliki, zastrašujući plamenovi po celoj zgradi, blešteći poput skarletnih zastava.
Da li je unutra još bilo ljudi? Ko je to mogao znati? Zar je bilo važno?
„Poređajte se!“ naredi Teremon. „Tako! Nalevo!“ Nastala je pometnja. Jedan muškarac je bio nešto sporiji i Teremon uputi jedan igličasti snop pored njegovog obraza kako bi ga podstakao na saradnju. „Počnite da trčite, smesta. Niz ulicu! Brže! Brže!“
Jedna strana kuće se urušila uz užasnu tutnjavu; pojavile su se sobe, ormani, nameštaj, sada je ličila na prepolovljenu kuću za lutke. Sve je bilo u plamenu. Uljezi su sada već bili gotovo na uglu. Teremon je i dalje vikao za njima, terajući ih da žure, upućujući im pokoji igličasti snop za petama.
A onda se okrenuo ka Siferi. „U redu. Gubimo se odavde!“
Gurnuli su pištolje u futrole i potrčali u suprotnom smeru, prema velikom južnom auto-putu.
„Šta da su izišli pucajući?“ upitala ga je kasnije Sifera, kada su pred sobom ugledali ulaz na auto-put, idući kroz polja koja su vodila ka njemu. „Da li bi ih stvarno pobio, Teremone?“
Zagledao se u nju prodorno i strogo. „Ako bi to bio jedini način da se izvučemo iz onog prolaza? Mislio sam da sam ti na to pitanje već odgovorio. Razume se da bih. Šta bi mi drugo preostalo? Šta bih drugo mogao da učinim?“
„Pretpostavljam ništa“, reče Sifera, jedva čujno.
Pred očima je još videla kuću u plamenu. Kao i prizor onih odrpanih, prljavih ljudi, kako trče niz ulicu.
Ali oni su prvi zapucali, podseti ona samu sebe. Oni su izazvali gužvu. Niko nije mogao reći dokle su bili spremni da idu, da Teremonu nije palo na pamet da zapali kuću.
Kuća… nečija kuća…
Ničija kuća, ispravi se ona.
„Eno ga“, reče Teremon. „Veliki južni auto-put. Do Amganda bi nam trebalo pet časova lake, ugodne vožnje. Mogli bismo stići na večeru.“
„Kada bismo samo imali nešto u čemu bismo mogli da se povezemo“, reče Sifera.
„Kada bismo“, ponovi on.
39.
Čak i pored svega što je video na putu dovde, Teremon nije bio pripravan na izgled velikog južnog auto-puta. Ni najcrnja noćna mora nekog saobraćajnog inženjera ne bi bila u toj meri rđava.
Dok su prolazili kroz južna predgrađa, Teremon i Sifera su nailazili na napuštena vozila po ulicama. Nema sumnje da su mnogi vozači, podlegavši panici kada su se Zvezde pojavile, zaustavili kola i pobegli peške, u nadi da će naći neko mesto da se sakriju od užasnog, neverovatnog sjaja koji ih je odjednom zablesnuo s neba.
Međutim, napuštena kola koja su zakrčivala ulice mirnih stambenih oblasti grada bila su raštrkana, nasumce ostavljana, tu i tamo na prilično velikim udaljenostima. U tim delovima grada mora da je saobraćaj bio veoma slab u trenutku Pomračenja, pošto je do njega došlo po završetku redovnog radnog dana.
Međutim, veliki južni auto-put… zakrčen kasnim međugradskim putnicima… mora da je postao prava luda kuća u trenutku kada je nesreća pogodila svet.
„Pogledaj ti ovo“, prošaputa Teremon, zaprepašćeno. „Pogledaj ovo, molim te, Sifera!“
Ona zavrte glavom u neverici. „Neverovatno. Neverovatno.“
Kola je bilo posvuda… obrazovala su nepreglednu masu vozila, bila su nagomilana posvuda u neverovatnom haosu, po dvoja, troja na hrpi. Široki put bio je gotovo potpuno blokiran njima, pregrađen nesavladivim zidom slupanih vozila. Bila su okrenuta u svim pravcima. Neka su stajala naopačke. Od mnogih je ostao samo pocrneli kostur. Sjajne barice prosutog goriva sijale su poput kristalnih jezera. Tragovi staklenog praha davali su putu zlokoban sjaj.
Mrtva kola. I mrtvi vozači.
Bio je to najsablasniji prizor na koji su do sada naišli. Pred njima se pružala nepregledna vojska mrtvaca. Tela presamićena preko kontrolnih uređaja, tela uklještena između sudarenih vozila, tela zakovana ispod točkova kola. I gomila tela jednostavno raštrkanih poput odbačenih lutaka duž puta, ukočenih udova, u grotesknim položajima koje donosi smrt.
Sifera reče: „Neki vozači su najverovatnije odmah stali kada su se pojavile Zvezde. Međutim, drugi su dali gas, u želji da siđu sa auto-puta i nastave kući, tako da su naleteli na ona vozila koja su se zaustavila. Bilo je verovatno i ljudi koji su bili toliko ošamućeni da su potpuno zaboravili da voze… pogledaj, oni tamo su sleteli s puta, a ovaj ovde mora da se okrenuo i pokušao da vozi između vozila koja su mu dolazila u susret…“
Teremon se strese. „Gadan, neviđen lančani sudar. Kola su nadirala sa svih strana i sudarala se. Okrtala, prevrtala, prelazila u trake za suprotni smer. Ljudi su izlazili, trčali, tražili zaklon i naletali na kola koja su pristizala. Sve je izmaklo kontroli na pedeset različitih načina.“
Gorko se nasmejao.
Sifera ga iznenađeno upita: „Šta nalaziš smešno u svemu ovome, Teremone?“
„Smejem se svojoj gluposti. Znaš li, Sifera, pre jedno pola sata, palo mi je na pamet nešto odista ludo; pomislio sam, dok smo se približavali auto-putu, da ćemo jednostavno moći da sednemo u nečija napuštena kola, puna goriva i spremna da krenu, i da ćemo se lepo odvesti do Amganda? Jednostavno tako, da lakše ne može biti. Nije mi uopšte palo na pamet da će put biti potpuno blokiran… da nećemo moći, čak iako budemo imali toliko sreće da pronađemo kola koja ćemo moći da upotrebimo, da pređemo više od pedeset stopa…“