„Pa?“, zahtevao je da zna Bejl. „Šta ćemo s tim?“
Širok, čvrst i jak, upravo vrsta muškarca kakvi su joj se oduvek dopadali, stajao je pored kreveta u potkošulji, smrknutog lica i s pesnicama na bokovima. Ne kako bi so’đin trebalo da stoji pred svojom gospodaricom. Uzdahnuvši, pustila je ruke da joj padnu na stomak. Bejl jednostavno ne uči kako bi so’đin trebalo da se ponaša. On je sve to prihvatao kao šalu, ili igru, kao da ništa od toga nije stvarno. Ponekad je čak izjavljivao kako bi želeo da bude njen Glas, bez obzira na to koliko puta mu je objasnila da ona nije od Visoke krvi. Jednom je dala da ga istuku, a posle toga je on odbio da spava s njom u istom krevetu dok se ne izvini. Izvini!
Na brzinu se prisećala onoga od njegovog gunđanja što je napola čula. Da; još uvek ista rasprava, posle sveg ovog vremena. Ništa novo. Prebacivši noge preko ruba kreveta, sela je i počela da nabraja na prste. To je tako često radila da je već znala napamet. „Da si pokušao da pobegneš, damane na drugom brodu polomile bi ti jarbole kao da su grančice. To nije bilo slučajno zaustavljanje, Bejle, i ti to znaš; njihova prva mećava bila je zahtev da obznaniš jesi li ti Morski soko. Dovodeći te u vetar i objavljujući da smo na putu za Kantorin s poklonom za caricu, neka bi večito živela, umirila sam njihove sumnje. Bilo šta drugo - bilo šta! - i mi bismo svi bili vezani pod palubom i prodati čim bismo stigli u Kantorin. Sumnjam da bismo imali dovoljno sreće da se umesto toga susretnemo s glavosečom.“ Ona podiže palac. „I, na kraju, da si ostao smiren kao što sam ti rekla, ne bi ni ti završio na prodaji. Mnogo si me koštao!“ U Kantorinu je bilo još žena koje su, izgleda, imale isti ukus za muškarce. One su neverovatno podigle cenu na licitaciji.
Tvrdoglav kakav je bio, mrštio se i besno češao svoju kratku bradu. „Još uvek tvrdim da smo mogli sve da bacimo niz stranu“, mrmljao je. „Taj Tragač nije imao nikakav dokaz da imam to na brodu.“
„Tragačima dokazi nisu potrebni!", odgovorila je oponašajući njegov način govora. „Tragači sami pronalaze dokaz, a to pronalaženje je bolno.“ Ako je spao na to da poteže raspravu o nečemu što je čak i on smatrao davno prošlim, možda se konačno približava okončanju svega toga. „U svakom slučaju, Bejle, već si priznao da nema nikakve štete u tome što Surot ima tu ogrlicu i narukvice. Ne mogu mu ih staviti osim ako mu neko priđe dovoljno blizu, a po onome što sam čula, nema ničega što bi tako nešto nagoveštavalo.“ Uzdržala se da ne doda kako ne bi bilo bitno ni ako bi to neko ipak učinio. Bejl nije zaista poznavao ni onaj oblik Proročanstava koji su imali s ove strane Svetskog mora, ali bio je tvrdoglav u tome da nigde nije pomenuto kako je neophodno da Ponovorođeni Zmaj klekne pred Kristalnim prestolom. Može se ispostaviti da je neophodno staviti mu muški adam, ali Bejl to nikada ne bi uvideo. „Šta je učinjeno, učinjeno je, Bejle. Ako nas Svetlost obasja, dugo ćemo živeti i služiti carstvu. Sad, ti reče da poznaješ ovaj grad. Šta zanimljivo može ovde da se vidi ili radi?“
„Ovde uvek ima proslava neke vrste“, izgovorio je polako, nevoljno. Nikada nije voleo da odustaje od svojih rasprava, bez obzira na to koliko su bile bespredmetne. „Neke bi možda bile po tvom ukusu. Neke ne bi, mislim. Ti jesi ... izbirljiva.“ Šta je hteo time da kaže? Odjednom, on se iskezi. „Mogli bismo da pronađemo Mudru ženu. Oni imaju bračne zavete, ovde.“ Prstima je prešao preko obrijanog dela svoje lob.anje, okrećući oči nagore, kao da pokušava da ga vidi. „Naravno, ako se sećam lekcije koju si mi dala o ’pravima i povlasticama’ moga položaja, so’đin može da se venča samo s drugim so’đinom, tako da bi pre toga morala da me oslobodiš. Sreća da me uštine, još uvek nisi kročila na ta obećana ti imanja. Ja bih mogao da se vratim starom poslu i vrlo brzo bih ti obezbedio imanje.“
Ona ostade otvorenih usta. Ovo nije bilo nešto staro. Ovo je bilo veoma, veoma novo. Oduvek se ponosila svojom hladnokrvnošću. Ona se do svog zapovedništva uzdigla veštinom i odlučnošću, kao iskusni učesnik pomorskih bitaka i bura i potapanja brodova. A u tom trenutku osećala se kao novajlija na prvoj plovidbi koji gleda nadole s glavnog jarbola, uplašen i s vrtoglavicom, dok se ceo svet brzo okretao oko nje a oči su joj bile ispunjene naizgled neumitnim padom u more.
„Nije tako jednostavno“, rekla je hitro ustavši, tako da je on morao da odstupi. Tako joj Svetlosti, zaista mrzi što toliko zvuči kao bez daha! „Zakon o oslobađanju zahteva da te obezbedim za budućnost, da možeš da zarađuješ kao slobođan čovek.“ Svetlosti! Reči koje su navirale kao bujica bile su loše koliko i ostajanje bez daha. Zamislila je da se nalazi na palubi. To joj je pomoglo, malčice. „U tvom slučaju, to znači kupovinu broda, pretpostavljam“, rekla je, zvučeći neuznemireno, u najmanju ruku, „a kao što si me podsetio, ja još uvek ne posedujem imanja. Sem toga, ne bih mogla da ti dopustim da se vratiš krijumčarenju, i ti to znaš.“ To je bar bila prosta istina, a ostatak nije stvarno bio laž. Njene godine na moru donele su joj zaradu, i mada je zlata koje je mogla da potroši bilo malo u poređenju s prihodima Krvi, mogla je da kupi brod, sve dok to nije bio neki od velikih brodova, ali nije stvarno porekla da je sposobna da mu ga kupi.
On raširi ruke - još nešto što nije trebalo da radi, a trenutak kasnije ona nasloni obraz na njegovo široko rame i pusti ga da je zagrli. „Biće u redu, curo“, nežno je promrmljao. „Nekako hoće, biće.“
„Ne smeš da me zoveš curo’, Bejle“, usprotivila se, piljeći u kamin preko njegovog ramena. Činilo se da ne uspeva jasno da ga vidi. Pre nego što su napustili Tančiko, bila je odlučila da se uda za njega - još jedna od onih munjevitih odluka po kojima je bila poznata. Možda je i bio krijumčar, ali ona bi to mogla da zaustavi, a bio je postojan, snažan i pametan, borac na moru. Ovo poslednje oduvek je bilo neophodno, barem njoj. Samo, ona nije poznavala njegove običaje. U nekim delovima carstva muškarci su bili ti koji su postavljali pitanje i bili bi stvarno uvređeni ako bi to žena predložila. Isto tako, nije znala ništa o zavođenju muškaraca. Ono nekoliko ljubavnika koje je imala bili su muškarci istog položaja, muškarci kojima je mogla otvoreno da priđe i da se rastane kada bi neko od njih dobio premeštaj na drugi brod ili bio unapređen. A sada je on bio so’đin. Nije bilo ništa loše u tome da se spava sa sopstvenim so’đin, naravno, sve dok se time ne hvališe. On će namestiti dušek u podnožju njenog kreveta, kao i uvek, čak iako nikada ne spava na njemu. Ali otpustiti so’đina, odstraniti sva njegova prava i povlastice, na koje je Bejl toliko nabirao nos, to je bio vrhunac okrutnosti. Ne, ponovo je lagala izbegavajući temu, a što je još gore, lagala je samu sebe. Ona je svim srcem želela da se uda za čoveka Bejla Domona. Bila je gorko nesigurna može li naterati sebe da se uda za od ropstva oslobođeno vlasništvo.
„Kako moja gospa zapoveda, tako će i biti“, reče on, ogorčeno oponašajući zvaničnost.
Ona ga ćušnu u rebra. Ne prejako. Taman toliko da malo zastenje. Moraće da nauči! Više nije želela da istražuje Ebou Dar. Samo je želela da ostane gde je sad, u Bejlovom naručju, bez potrebe da donosi odluke, da zauvek stoje tu gde su.
Na vratima se začu oštro kucanje, a ona ga odgurnu. Bar je znao dovoljno da se ne buni protiv toga. Dok je navlačio kaputi, ona rastrese nabore svoje suknje i pokuša da ispravi ono što se izgužvalo dok je ležala na krevetu. Činilo se da ih je bilo i previše, bez obzira na to koliko je bila mirna. To kucanje mogao je da bude poziv od Surot ili sobarica koja proverava da li im je nešto potrebno, ali ko god da je bio, neće im dopustiti da je vide kada izgleda kao da se valjala po palubi.