Elejna se skoro zagrcnu. To je bilo grubo, i nije bilo pošteno. Znala je nešto o đi’e’tohu, ali Avijenda nije bila takva. Pa ipak, Avijenda je klimala baš kao ona. Nestrpljivo prihvatanje nečeg što je već znala.
„Fine osobine da se vole u prvosestri", reče Monejla, spustivši šal do laktova, „ali šta ti je najlošije u njoj?"
Elejna se promeškolji na hladnim kolenima, obliznuvši se pre no je progovorila. Bojala se ovoga. To nije bilo samo zbog Monejlinog upozorenja. Avijenda joj je rekla da moraju da govore istinu. Moraju, ili čemu onda sestrinstvo? Ponovo, tkanje im je zauzdavalo reči dok nisu završile.
„Avijenda..." Iznenada se začu Elejnin kolebljivi glas. „Ona... ona misli da je nasilje uvek odgovor. Ponekad ne misli dalje od svog noža za pojasom. Ponekad je kao dečak koji neće da odraste!"
»Elejna zna da...“, započe Avijenda, stade pa žarno nastavi. „Ona zna da je prelepa, zna da joj to daje moč nad muškarcima. Ponekad do pola pokazuje svoje grudi na otvorenom i smeši se da bi navela muškarce da rade ono što ona hoće."
Elejna zinu. Avijenda to misli o njoj? Zvučalo je kao da misli da je ona tamo neka laka devojčura! Avijenda se namršti i napola otvori usta, ali Tamela je ponovo stisnu za ramena i progovori.
„Misliš li da muškarci ne zure u tvoje lice sa odobravanjem?" Mudra je govorila oštro. Za njeno lice bi se jedino pohvalno moglo reći da je odlučno. „Zar ne gledaju tvoje grudi u šatorima za znojenje? Dive se tvojim kukovima? Prelepa si i to znaš. Poreci to, i poreči češ sebe! Uživala si u pogledima muškaraca i osmehivala si im se. Zar se više nikad nećeš nasmešiti muškarcu samo da bi tvoje primedbe dobile na težini, ili dodirnuti nekome ruku da bi skrenula pažnju sa slabosti svojih stavova? Učinićeš to, ali zato nećeš biti ništa manje vredna."
Crvenilo obli Avijendine obraze, ali Elejna je morala da sluša Vijendru. I da se bori sa svojim crvenilom. „U tebi je nasilje. Poreci to, i poreći ćeš sebe! Zar nisi nikad pobesnela i prasnula? Zar nisi nikad prolila krv? Zar nikad nisi poželela da to uradiš? Bez razmatranja neke druge mogućnosti? Bez ikakvog razmišljanja? Dok dišeš, to će biti deo tebe.“ Elejna je mislila o Taimu, i drugim slučajevima, a lice joj je buktalo poput peći.
Ovog puta je bilo više od jednog odgovora.
„Tvoje ruke će oslabiti", Tamela je govorila Avijendi. „Noge će ti izgubiti pokretljivost. Mladež će biti u stanju da ti uzme nož iz ruke. Od kakve će ti koristi veština i bes biti tada? Srce i um su prava oružja. Ali da li si za jedan dan naučila da koristiš koplje kada si bila Devica? Ako sada ne izoštriš um i srce, ostarićeš i deca će praviti budalu od tebe. Poglavari klana će te sesti u ugao da se igraš sama sa sobom, a kad govoriš čuće samo vetar. Pazi dok možeš."
„Lepota prolazi", nastavi Vijendra da govori Elejni. „Godine će ti smežurati grudi, tvoje će se meso olabaviti, a koža naborati. Muškarci koji su se osmehivali kada vide tvoje lice obraćaće ti se kao da govore s drugim muškarcem. Tvoj će te muž možda uvek videti onakvu kakva si bila kada te je prvi put spazio, ali nijedan drugi muškarac neće sanjati o tebi. Da li ćeš prestati da postojiš? Tvoje telo je samo odeća. Tvoje meso će omlitaviti, ali ti si svoje srce i um, a oni se ne menjaju, samo snaže."
Elejna je odmahivala glavom. Ne u poricanju. Ne zaista. Mada ona zaista nikad nije razmišljala o starenju. Naročito ne otkad je otišla u Kulu. Čak i najstarije Aes Sedai lako nose svoje godine. Ali šta ako pozivi koliko žene iz Srodnica? To bi značilo odustati od toga da bude Aes Sedai, naravno, ali šta ako bi to uradila? Srodnicama treba vrlo mnogo vremena da dobiju bore, ali dobijaju ih. Šta li Avijenda misli? Klečala je tamo, delujući... potišteno.
„Šta je naidetinjastije što znaš o ženi koju želiš za prvosestru?", reče Monejla.
Ovo je bilo lakše, ne tako opterećujuće. Elejna se čak i nasmejala dok je govorila. I Avijenda se takođe smejala, i potištenost je nestala. Ponovo je tkanje uzelo njihove reči i pustilo ih istovremeno; glasovi su se smejali.
„Avijenda neće da me pusti da je naučim da pliva. Pokušala sam. Ona se ne boji ničega, osim da uđe u više vode nego što je ima u kadi."
„Elejna halapljivo grabi slatkiše obema rukama kao dete koje je umaklo majčinom pogledu. Ako tako nastavi, biće debela kao prase pre nego ostari."
Elejna se trže. Halapljivo grabi? Halapljivo grabi? Samo povremeno proba. Samo ponekad. Debela? Zašto Avijenda zuri u nju? Odbijanje da uđe u vodu dublje od kolena jeste detinjasto.
Monejla prikri kašljucanje jednom rukom, ali Elejna pomisli da ona krije osmeh. Neke od Mudrih koje su stajale otvoreno su se smejale. Avijendinoj luckastosti? Ili njenom... halapljivom grabljenju?"
Monejla se opet uozbilji, popravljajući svoju suknju raširenu po podu ispred sebe, ali se u njenom glasu i dalje čulo malo veselja. „Zbog čega ste najviše ljubomorne na ženu koju želite za prvosestru?"
Možda bi Elejna pripazila šta priča iako joj je rečeno da mora govoriti istinu. Istina je iskočila pred nju čim joj je bilo rečeno da razmisli o ovome, ali je ona našla nešto manje, manje sramotno za njih obe, što bi moglo da prođe. Možda. Ali tu je bilo ono o njenom smeškanju muškarcima i izlaganju grudi. Možda se smeškala, ali Avijenda se bez krpice na sebi kretala ispred slugu, koje su crvenele od sramote, i delovala kao da ih uopšte ne vidi. Dakle, ona halapljivo grabi slatkiše, zar ne? Ona će se ugojiti? Ona je izgovarala gorku istinu dok su tkanja uzimala njene reči, a Avijendina usta su se pomerala u mrtvoj tišini, dok se poslednje što su rekli nije oslobodilo.
„Avijenda je ležala u naručju čoveka kojeg volim. Ja nikad nisam; možda i neću i dođe mi da plačem zbog toga!"
„Elejna voli Randa al’T... Rand. Srce mi se u prah pretvorilo koliko želim da me voli, ali ne znam da li će to ikad biti."
Elejna je zurila u Avijendino bezizražajno lice. Ona je ljubomorna zbog Randa? A čovek izbegava Elejnu Trakand kao da je šugava! Nije imala vremena da misli dalje.
„Udari je otvorenom šakom što jače možeš", reče Tamela Avijendi, sklanjajući ruke sa Avijendinih ramena.
Vijendra lagano steže Elejnu. „Nemoj da se braniš." Ništa im nije bilo rečeno o ovome! Sigurno je Avijenda ne bi...
Trepćući, Elejna se pokupi s ledenih podnih pločica. Obazrivo je dotakla svoj obraz i trgla se. Imaće otiske šake do kraja dana. Žena nije morala da je udari tako jako.
Svi su čekali dok ona nije ponovo klekla, a onda se Vijendra nagla bliže. „Udari je otvorenom šakom što jače možeš."
Pa, ona neće oboriti Avijendu na nos. Ona neće da... Avijenda se od njenog šamara prostre po podu, klizeći na grudima preko pločica skoro do Monejle. Elejnu je dlan zaboleo skoro kao njen obraz.
Avijenda se napola uspravi, odmahnu glavom, a onda se dovuče do svog mesta. I Tamela reče: „Udari je drugom rukom."
Ovog puta, Elejna je preko hladnih pločica otklizala sve do Amisinih kolena, u glavi joj je zvonilo a oba obraza gorela. A kada se vratila na kolena pred Avijendom, kada joj je Vijendra rekla da udari, zapela je iz sve snage i toliko ju je jako udarila da se zamalo sama prućila preko Avijende dok je ova padala.
„Sada možete da idete", reče Monejla.
Elejna baci pogled prema Mudroj ženi. Avijenda, na pola puta da se pridigne, ukoči se poput kamena.
„Ako želite", nastavi Monejla. „Muškarci obično sada odu, ako ne i pre. Mnoge žene takođe. Ali ako i dalje volite jedna drugu dovoljno da nastavite, onda se zagrlite."