Rand se namršti kada Rohajd nastavi dalje istom ulicom. Je li moguće da ide ka Trgu savetnica, u sredini ostrva? Tamo nije bilo ničeg osim Dvorane savetnica, spomenika od pre više od pet stotina godina, kada je Far Mading bio glavni grad Maredoa, i računovodstava najbogatijih žena u gradu. U Far Madingu, bogat muškarac bio je onaj kome je žena davala visoku apanažu ili zbrinut udovac. Možda je Rohajd išao da se sastane s Prijateljima Mraka. Ali ako je tako, zbog čega je čekao do sad?
Odjednom ga obuze talas mučnine; za trenutak mu pred oči iskoči jedno sumorno lice, a on se zatetura, oslonivši se na jednog prolaznika. Viši od samog Randa, u jarkozelenoj livreji, plavokosi čovek premesti korpu koju je nosio i nežno podupre Randa. Dug, izbrazdan ožiljak spuštao mu se niz lice potamnelo od sunca. Pognuvši glavu, Rand promrmlja izvinjenje požuri dalje.
Ispravivši se, Rand opsova ispod glasa.
Već si ih uništio, prošaputa Lijus Terin u njegovoj glavi. Sad moraš da uništiš neko drugog, i to nije prerano. Koliko njih ćemo morati da ubijemo pre nego što se sve završi, pitam se ...
Zaćuti!, besno pomisli Rand, ali hroptav, prezriv smeh beše jedini odgovor koji je dobio. Nije ga uznemirio susret sa Aijelom. Otkada je stigao u Far Mading, mnogo ih je video. Zbog nečega su stotine Aijela, koji su pobegli kada su saznali istinu o svojoj istoriji, završile ovde, pokušavajuči da prate Put lista, kada nisu imali pojma šta to uključuje osim da bi to značilo da su doživotni gai’šaini. Nije bio čak ni zabrinut zbog vrtoglavice, ili toga čije je to lice nazreo kada ga je stresla. Pred njim se jedna kočija, koju je vuklo šest sivaca, probijala kroz reku nosiljki i užurbanih ljudi u livrejama, a ljudi i žene su hitro ulazili u radnje ili izlazili iz njih, ali nigde nije bilo ni naznake crvenog kaputa. On besno udari pesnicom u rukavici po drugom dlanu.
Bilo bi idiotski slepo nastaviti dalje. Mogao bi natrčati pravo na tog čoveka, ili bi ga mogli videti. Za sada, Rohajd misli kako Rand ne zna da je on u gradu, što je bila prednost, suviše bitna da bi se ispustila. Znao je gde je Rohajd odseo - u jednoj od gostionica gde su odsedali stranci. Može da se muva oko nje sutra i da sačeka novu priliku. Možda preko noći i ostali stignu. Činilo mu se da bi mogao ubiti bilo koju dvojicu zajedno, možda čak i petoricu, ali se to nije moglo učini u tišini. Protiv petorice bi bio ranjen, a u najboljem slučaju bi morao da ostavi svoj mač, što bi vrlo nerado učinio. To je bio poklon od Avijende. U najgorem ...
Treptaj krznom oivičenog ogrtača privuče mu pogled, lepršajući na vetru dok je nestajao iza ugla pred njim, a on potrča ka njemu. Stražari pored osmatračnice se ispraviše, pri čemu je čovek na vrhu skinuo čegrtaljku s pojasa. Jedan od onih u podnožju odvaga svoju dugu toljagu, dok drugi podiže hvataljku naslonjenu na stepenice osmatračnice. Njen račvasti kraj bio je napravljen da zakači i zadrži ruku ili nogu ili vrat, a sama motka bila je okovana gvožđem, te ju je to obezbeđivalo od svakog mača ili sekire. Pažljivo su ga posmatrali oštrim okom.
On im klimnu glavom i osmehnu se, a onda napadno proviri niz ulicu, posmatrajući ljude u njoj. Nije lopov koji trči, samo čovek koji pokušava nekoga da stigne. Toljaga se vrati na kuku o pojasu, hvataljka na stepenice. Nije ponovo pogledao ka stražarima. Pred sobom je ugledao nagoveštaj ogrtača, možda i crvenog kaputa, dok je onaj koji ih je nosio skretao u drugu ulicu.
Podižuči ruku kao da nekog pozdravlja, Rand požuri za čovekom, provlačeći se između ljudi i kolica uličnih prodavaca. Drugi, koji su na poslužavnicima nudili igle i pribadače ili češljeve, pokušaše povicima da privuku njegovu, ili bilo čiju pažnju. Ovde je malo ko nosio vez, a jednostavno kanapče kojim su muškarci vezivali kosu bilo je mnogo uobičajenije nego čak i najjednostavnija kopča. Ove ulice su, u najboljem slučaju, bile pretrpane i krive - rasuto šarenilo jeftinih gostionica i uskih kamenih stambenih zgrada s tri ili četiri sprata koje su se nadnosile iznad mesarskih ili voskarskih radnji, ili berbernica, limara ili lončara ili bačvara. Kočija ne bi mogla da prođe ovuda, a nije bilo ni nosiljki ni jahača, tek šačica livrejisanih slugu koji su, noseći korpe, išli svojim poslom, žurno, s visine merkajući sve oko sebe osim uličnih stražara. Patrola i osmatračnica je bilo čak i ovde.
Konačno se dovoljno približio da bi jasno video čoveka koga je pratio. Rohajd je konačno pokazao dovoljno razuma da se uvije u ogrtač i skrije svoj crveni kaput i beskorisni mač, ali nije bilo sumnje u to ko je on. Uistinu, činilo se kako sada pokušava da ni najmanje ne upada u oči, šunjajući se ivicom ulice dok se ramenom češao o izloge radnji. Iznenada je kradom pogledao oko sebe pa se izgubio u prolazu izmedu majušne korpare i gostionice s toliko prljavom oznakom da joj je ime bilo potpuno nečitko. Rand se gotovo iskezi; nije gubio vreme da požuri za njim. Nije bilo nikakvih uličnih stražara niti osmatračnica u uličicama i prolazima Far Madinga.
Ti su prolazi bili još izuvijaniji nego ulice koje je Rand upravo napustio, čineći sopstveni splet kroz unutrašnjost svakog dela grada, a Rohajd je već bio nestao s vidika, no Rand je mogao da mu čuje čizme kako odzvanjaju na vlažnom, prljavom kamenju. Zvuk se odbijao i umnogostručavao između kamenih zidova bez prozora sve dok je jedva mogao da razazna odakle dopire, ali on je pratio, trčeći kroz prolaze tek dovoljno široke da dva čoveka idu naporedo. Ako su bili prijatelji. Zbog čega je Rohajd došao u ovaj lavirint? Kuda god da se uputio, želeo je brzo da stigne. Ali nije mogao znati kako da koristi prolaze da bi s jednog stigao na drugo mesto.
Odjednom Rand shvati da čuje samo sopstvene korake i zaustavi se u mestu. Tišina. S mesta gde je stajao, mogao je da vidi još uzanih prolaza kako se račvaju iz ovog u kome je bio. Jedva dišući, naprezao je sluh. Tišina. Gotovo je odlučio da se okrene na drugu stranu. A onda je čuo udaljeno čangrljanje iz najbližeg prolaza, kao da je neko slučajno u prolazu šutnuo kamen o kameni zid. Bolje da ubije tog čoveka i da završi s tim.
Rand skrenu iza ugla u prolaz i otkri Rohajda koji ga je čekao.
Muranđanin je bio ponovo zabacio ogrtač, a obe šake je držao na balčaku mača. Mirovna veza Far Madinga isplela je mrežu od tanke žice oko korica i balčaka. Krasio ga je sitan, znalački osmeh. „Bilo te je lako namamiti, poput goluba“, reče počevši da izvlači mač. Žice su bile isečene, a potom ponovo pričvršćene tako da su na prvi pogled delovale netaknuto. „Beži, ukoliko želiš.“
Rand nije pobegao. Umesto toga, on iskorači, naglo spustivši levi dlan na balčak Rohajdovog mača, koji je još uvek bio upola u koricama. Čoveku se oči razrogačiše od iznenađenja, ali on još uvek nije shvatao da ga je to što je zastao kako bi se naslađivao već ubilo. On se povuče unazad, pokušavajući da stvori mesta da bi izvukao mač do kraja, ali Rand ga je glatko sledio, držeći mu mač zarobljen, pa se okrenu iz bokova, jako zabijajući skupljenu pesnicu u grlo Rohajdu. Hrskavica glasno krcnu, a otpadnik zaboravi da je hteo ikoga da ubije. Teturajući se unazad, raskolačenih očiju koje su piljile u prazno, on je držao obe šake na grlu i očajnički pokušavao da udahne vazduh kroz uništeni dušnik.
Rand se već pokrenuo da zada ubitačni udarac, ispod grudne kosti, kada iza sebe začu šapat zvuka, i iznenada je Rohajdovo naslađivanje dobilo novo značenje. Okrenuvši Rohajda, Rand se baci na zemlju preko njega. Metal kojim se bilo jako zamahnulo odbi se od kamenog zida odzvanjajući, a neki čovek opsova. Dočepavši Rohajdov mač, Rand dopusti da mu se pad pretvori u kotrljanje, izvlačeći sečivo dok se prevrtao preko ramena. Rohajd ispusti visok, prodoran krik dok se Rand dizao u polučučanj okrenut u pravcu odakle je došao.