Začudo, činilo se da Aes Sedai vrednuju snagu u Moći više nego iskustvo ili veštine. One su se međusobno upoređivale po jačini, kao obični mornari koji se raspravljaju u nekoj lučkoj krčmi. Sve su se pokoravale Kecuejn, naravno, ali među ostalima je bilo nečeg čudnog. Po njihovom sopstvenom ustrojstvu, neke iz Nesuninog čamca bile su na položaju da očekuju pokornost od nekih iz Kecuejninog, ali iako su se one u Kecuejninom čamcu pokoravale pošto je tako trebalo, to su činile kao da se pokoravaju nadređenom koji je počinio neki neoprostiv zločin, svima poznat. Po njihovom ustrojstvu, Nesuna je stajala više od bilo koje druge, osim Kecuejn i Merise, a opet, suočavala se s Dejđin, koja je stajala na samom dnu, kao da je tvrdoglavo prkosna zbog svog zločina, a isto su činile i ostale u njenom čamcu. Sve je to bilo veoma neupadljivo: malo podignuta brada, neznatno podizanje obrve, pomeranje usne, ali sve je to bilo očito za oko izvežbano u napredovanju na brodovima. Možda tu nije bilo ničega što bi joj moglo pomoći, ali ako treba da raspetlja kučine, mora pronaći početak niti i povući je.
Vetar jače zaduva; jedan nalet prilepi joj ogrtač uz leđa dok su krajevi lepršali sa obe strane ispred nje. Toga jedva da je bila svesna.
Zaštitnici su možda bili druga nit. Svi su se nalazili skroz pozadi, a zaklonile su ih Aes Seđai koje su jahale iza, Nesuna i ostale tri. Istinu govoreći, Šalon je očekivala da će među dvanaest Aes Sedai biti više od sedam Zaštitnika. Svaka Aes Sedai trebalo bi da ima jednog, ako ne i više njih. Razdraženo odmahnu glavom. Osim Crvenog ađaha, naravno. Nije bila baš potpuna neznalica kad su u pitanju Aes Sedai.
U stvari, nije bilo u pitanju koliko Zaštitnika ima, nego jesu li svi oni Zaštitnici. Bila je sigurna da je prosedog starog Damera i ne tako lepuškastog Džahara takođe videla u crnim kaputima pre nego što su se, iznenada, udružili sa Aes Sedai. U to vreme nije želela pomno da proučava crnokaputaše, a uistinu, isto tako je bila napola zaslepljena nežnom Ejlil, ali je bila sigurna. A šta god da je bio slučaj sa Ibenom, gotovo da je bila ubeđena da su druga dvojica Zaštitnici, sada. Gotovo. Džahar je skakao jednako brzo koliko i Netan ili Besen kada bi Merisa pokazala u nešto, a po tome kako se Korela osmehivala Dameru, on joj je bio ili Zaštitnik ili joj je grejao krevet, a Šalon nije mogla ni da zamisli da žena poput Korele uzme gotovo potpuno ćelavog starca, uz to šepavog, u svoj krevet. Možda nije mnogo znala o Aes Sedai, ali je bila sigurna da vezivanje muškaraca koji mogu da usmeravaju nije uobičajeno. Ako bi mogla da dokaže da su to učinile, možda bi to bio dovoljno oštar nož da njime preseče svoju vezu s Kecuejn.
„Muškarci sad više ne mogu da usmeravaju‘, promrmlja Serena.
Šalon se tako brzo ispravila u sedlu da se obema rukama morala uhvatiti za grivu svoga konja kako ne bi pala. Vetar joj prebaci ogrtač preko glave i morala je da se iskobelja iz njega pre nego što je uspela dase uspravi. Upravo su izlazili između drveća nad širokim putem koji je skretao na jug, iz brda, do jezera koje je bilo otprilike milju udaljeno, na obodu ravnice prekrivene smeđom travom, nalik smeđem moru koje se prostire ka obzorju. Jezero, na zapadu oivičeno uskim pojasom trske, bilo je sažaljenja vredan izgovor za vodenu površinu, ne duže od deset milja, najviše, a široko upola toliko. Usred njega gnezdilo se ostrvo pristojne veličine, okruženo visokim, kulama okićenim zidovima dokle god joj je pogled dopirao, a bilo je prekriveno gradom. Sve je to primetila na prvi pogled, pošto su joj oči bile prikovane za Serenu. To je bilo gotovo kao da joj je ta žena čitala misli. »Zbog čega ne mogu da usmeravaju?“, upitala je. „Jeste li ih ...? Da li ste ... ih ... smirili?“ Pomisli da je to ispravna reč, ali to je, navodno, muškarce ubijalo. Uvek je pretpostavljala da je to samo neki čudan način da se, zbog nekih nepoznatih razloga, pogubljenje ublaži.
Serena zatrepta, a Šalon shvati da je Aes Sedai razgovarala sama sa sobom. Za trenutak je proučavala Šalon dok su silazile nizbrdo, iza Kecuejn, a onda se okrenula da ponovo pogleda u grad na ostrvu. „Ti dobro zapažaš, Šalon. Biće bolje ako ono što si primetila u vezi s muškarcima zadržiš za sebe.“
„Kao što je činjenica da su postali Zaštitnici?“, tiho reče Šalon. '„Jeste li zato mogle da ih vežete? Jer ste ih smirile?“ Nadala se da će uspeti da iskopa neko priznanje, ali Aes Sedai samo baci pogled ka njoj. Nije ponovo progovorila dok nisu stigle do podnožja brda i izjahale na put odmah iza Kecuejn. Drum je bio širok, a zemlja nabijena od živog saobraćaja, ali bili su sami na njemu.
„To i nije neka tajna“, konačno progovori Serena, mada to nije bilo baš toliko voljno za nešto što nije bila tajna, „ali nije ni opštepoznato. Mi ne govorimo često o Far Madingu, osim sestara koje su tamo rođene, a čak i one ga retko posećuju. Ipak, trebalo bi da znaš pre nego što uđeš. Grad poseduje jedan ter’angreal. Ili su to, možda, tri ter’angreala. To niko ne zna. Oni - ili on - ne mogu da se proučavaju, isto kao što ne mogu da se uklone. Mora da su načinjeni za vreme Slamanja, kada je strah od ludaka koji usmeravaju Moć bio svakodnevica. Ali platiti toliku cenu sigurnosti!“ Pletenice sa perlicama koje su joj ležale na grudima začangrljaše kada je s nevericom odmahnula glavom. „Ti ter’angreali, oni oponašaju steding. Bar što se tiče onog bitnog, bojim se, mada pretpostavljam da neki Ogijer ne bi tako mislio.“ Tužno je uzdahnula.
Šalon zasopta na tu izjavu, pa razmeni zbunjene poglede s Harinom i Moadom. Zašto bi bajke plašile jednu Aes Sedai? Harina zausti, a onda mahnu Šaron da postavi očigledno pitanje. Možda je trebalo da se sprijatelji sa Serenom i da joj pomogne da izglađi odnose? Šalon je stvarno imala glavobolju. Ali je bila i radoznala.
„Čega bitnog?“, pažljivo je pitala. Da li ta žena zaista veruje u ljude visoke pet hvatova koji pevaju na drveću? Bilo je tu i nešto o sekirama. Evo ide Aelfin da ti mazne hranu, evo ide Ogijer da ti uzme glavu. Svetlosti, to nije čula još otkad je Harina bila u vezama za hodanje. Dok se njihova majka uzdizala na brodovima, ona je bila zadužena da odgaja Harinu zajedno sa svojim prvim detetom.
Sereni se oči iznenađeno raširiše. „Zar to zaista ne znaš?“ Pogled joj se vrati do ostrva s gradom pred njom. Po licu sudeći, kao da se sprema da uđe u brodsku kaljugu. „U stedingu ne možeš da usmeravaš. Ne možeš čak ni da osetiš Istinski izvor. Nijedno tkanje napravljeno van njega ne može da utiče na ono što je u njemu, ne tako da to bude bitno. Uistinu, ovde postoje dva stedinga, jedan u drugome. Veći utiče na muškarce, ali mi ćemo ući u manji pre nego što stignemo do mosta.“
„Nećeš moći da usmeravaš u njemu?“, upita Harina. Kada Aes Sedai zaklima glavom ne skidajući pogled s grada, Harini se usne izviše u tanak, ledeni osmeh. „Možda ćemo, pošto nađemo smeštaj, ti i ja moći da porazgovaramo o smernicama.“
„Ti čitaš filozofiju?“, Serena je delovala zapanjeno. „Teorija o smernicama nije mnogo poznata u ova vremena, a opet, oduvek sam verovala kako tu ima mnogo toga što se može naučiti. Biće prijatno raspravljati o tome kako bih skrenula misli s drugih stvari. Ako nam Kecuejn da vremena.“
Harina razjapi usta. Piljeći u Aes Sedai, zaboravila je da se drži za sedlo, i samo to što ju je Moad uhvatio za ruku spaslo ju je od pada.