Šalon nikada nije čula da Harina pominje filozofiju, ali nije je bilo ni briga o čemu to njena sestra priča. Buljeći u Far Mading, teško je progutala knedlu. Ona je bila naučila da nekog stavi pod štit da ne bi koristio Moć, naravno, a na obuci su je i samu stavljali pod štit, ali se pod štitom i dalje mogao osetiti Izvor. Kako li će biti ne osećati ga, kao sunce koje je van vidika, negde izvan dometa oka? Kakav je osećaj kada se sunce izgubi?
Dok su se približavali jezeru, bila je mnogo svesnija Izvora nego ikad od prvog uživanja pošto ga je dotakla. To je bilo sve što je mogla a da ga ne ispija, ali Aes Sedai bi primetile svetlost i znale bi, a verovatno bi znale i zbog čega. Neće se osramotiti pred Harinom na takav način. Mala svetlucava plovila bila su razbacana svud po površini vode, nijedno duže od šest ili sedam hvati; neka su vukla mreže dok su druga milela, pokretana dugim veslima. Sudeći po mreškanju površine vode pod naletima vetra, gde su se talasići međusobno sudarali praveći penušave valove, jedra bi ovde odmagala koliko bi i pomagala. I pored toga, čamci su joj bar bili poznati, mada ni nalik glatkim četvercima, osmercima ili dvanaestercima kakvi su se nosili na brodovima. To je bila kakva-takva uteha i pored čudnovatosti.
Put zaokrenu na zemljanu prevlaku koja je uranjala oko pola milje u jezero, i Izvor iznenada nestade. Serena uzdahnu, ali to je bio jedini znak koji je primetila. Šalon ovlaži usne. Nije bilo toliko loše koliko se bojala. Od toga je imala osećaj ... praznine ... ali mogla je da se nosi s tim. Sve dok ne bude morala da se nosi s tim predugo. Vetar, koji je duvao i uvijao se i pokušavao da joj otme ogrtač, odjednom kao da je zahladneo.
Na kraju prevlake, između puta s jedne i vode s druge strane, stajalo je selo sastavljeno od sivih kamenih kuća, s tamnim krovovima od škriljca. Žene iz sela, koje su se žurno kretale uokolo s velikim korpama, zaustaviše se kada ugledaše družinu na konjima. Više njih opipalo je sopstvene noseve dok su piljile u njih. Šalon gotovo da se navikla na te poglede u Kairhijenu. U svakom slučaju, pogled joj privuče tvrđava naspram sela, nasip od čvrsto nabijenog kamena pet hvatova visok, s vojnicima koji su ih s kula na svakom uglu utvrđenja posmatrali iza rešetkastih štitnika za lica na svojim kalpacima. Neki su otvoreno držali zategnute samostrele. Još vojnika izlilo se na put iz gvožđem okovanih vrata na kraju mosta - ljudi u oklopima od četvrtastih ploča sa zlatnim mačem izvezenim na levom ramenu. Neki su o pojasu imali mačeve, a drugi su nosili duga koplja ili samostrele. Šalon se pitala jesu li očekivali da se Aes Sedai probiju borbom. Zapovednik sa žutom perjanicom na kalpaku okrenu se ka Kecuejn i rukom dade znak da se zaustave, a onda joj priđe i skide kalpak, oslobodivši sedim prošaranu kosu koja mu se rasu niz leđa, sve do pasa. Imao je oštro, nezadovoljno lice.
Kecuejn se nagnu iz svog sedla da razmeni nekoliko tihih reči sa čovekom, a onda iz svojih bisaga izvuče debelu kesu s novcem. On je uze i povuče se korak unazad, rukom davši znak jednom vojniku, visokom koščatom čoveku koji nije nosio kalpak, da pristupi. Nosio je ploču za pisanje, a kosa, pričvršćena na potiljku kao i kod njegovog zapovednika, takođe mu se spuštala do pojasa. S puno poštovanja pognuo je glavu pre nego što se raspitao za Alanino ime, koje je vrlo pažljivo zapisao, s jezikom među zubima, često zamačući pero. S kalpakom naboku, smrknuti zapovednik stajao je posmatrajući ostale iza Kecuejn, bez ikakvog izraza lica. Kesa s novcem visila mu je s ruke kao da ju je zaboravio. Izgledalo je kao da nije svestan da razgovara sa Aes Sedai. Ili ga, možda, nije ni bilo briga. Ovde Aes Sedai nisu bile nimalo drugačije od bilo koje druge žene. Šalon se strese. Ovde ni ona nije bila drukčija od bilo koje druge žene, lišena svojih darova dok god je tu. Lišena.
„Zapisuju imena svih stranaca“, reče Serena. „Savetnice, one vole da znaju ko im je u gradu.“
„Možda će primiti gospu od talasa bez podmićivanja“, suvo reče Harina. Koščati vojnik se okrenu od Alane i, kao i svi kopnovezani, trže se kad vide Šalonin i Harinin nakit pre nego Što je krenuo ka njima.
„Vaše ime, gospodarice, ako vam je drago?“, učtivo se obratio Sereni, ponovo pognuvši glavu. Ona ga izreče ne pominjući da je Aes Sedai. Šalon svoje reče jednostavno, ali Harina kaza i sva svoja zvanja, Harina din Togara Dva Vetra, gospa od talasa klana Šodejn, posebna izaslanica gospe od brodovlja Ata'an Mijera. Čovek zatrepta, a onda se ugrize za jezik i nagnu glavu nad svoju tablu za pisanje. Harina se namršti. Kada je želela nekoga da zadivi, očekivala je da taj i bude zadivljen.
Dok je koštunjavi čovek pisao, krupni vojnik pod kalpakom, kome je s ramena visila kožna torba, ugura se između Harininog i Moadovog konja. Iza rešetaka njegovog štitnika za lice namreškani ožiljak koji mu se spuštao niz lice povlačio mu je jednu stranu usana otkrivajući deo zuba, ali ipak je s dovoljno poštovanja pognuo glavu pred Harinom. I pokušao je da Moadu uzme mač.
„Moraš to da mu dopustiš ili da ostaviš svoje sečivo ovde sve dok ne napustimo grad“, brzo reče Serena kada majstor mača istrže balčak iz ruku krupnog čoveka. „ova usluga, to je ono za šta je Kecuejn platila, gospo od talasa. U Far Madingu nijednom muškarcu nije dozvoljeno da nosi išta više od noža za pojasom, osim ako nije mirovezan tako da se ne može izvući. Čak i stražari sa Zida, poput ovih ljudi, ne mogu poneti mač s mesta gde su na dužnosti. Zar nije tako?“, upita ona mršavog zapisničara, a on odgovori da jeste i da je dobro što je tako.
Uzdahnuvši, Moad izvuče mač iz tkanice, a kada mu čovek s neprestano ogoljenim zubima zatraži i bodež s drškom od belokosti, on predade i njega. Zadenuvši dugi bodež sebi u pojas, čovek iz svoje torbe izvuče klube tanke žice i vešto otpoče da uvija mač u tananu mrežu. Tu i tamo zastao bi da iz pojasa izvuče pečatnjak i da među žice utisne mali olovni disk, ali imao je brze, dobro uvežbane ruke.
„Spisak imena će poslati i drugim dvema kapijama“, nastavi Serena, „a muškarci će morati da pokažu da su žice neprekinute inače će ih zadržati sve dok sudija ne proveri da nijedan drugi zločin nije počinjen. Čak i da nije bilo zločina, kazna je vrlo visoka, novčana i bičevanje. Većina stranaca ostavi oružje da bi uštedela novac, ali to bi značilo da se moramo vratiti preko ovog mosta. Samo Svetlost zna u kom pravcu ćemo želeti da krenemo kada budemo ovo napuštali.“ Gledajući ka Kecuejn, koja je delovala kao da obuzdava Alanu da ne pojaše sama preko dugog mosta, Serena dodade gotovo ispod glasa: „Bar se nadam da tako ona razmišlja.“
Harina frknu. „To je smešno. Kako će se braniti?“
„Nijedan muškarac nema potrebe da se brani u Far Madingu, gazdarice.“ Glas krupnog čoveka bio je promukao, ali nije delovao kao da im se podsmeva. Samo je iznosio očigledno. „Ulični stražari paze na to. Pustite bilo kog muškarca koji to želi da nosi mač i uskoro bismo bili loši kao i na svim drugim mestima. Čuo sam ja kakvi su oni, gazdarice, a mi to ovde ne želimo.“ Poklonivši se Harini, on krupnim koracima krenu niz kolonu, a pratio ga je čovek s tablom za pisanje.
Moad brzo pregleda svoj mač i bodež: u oba su i balčak i kanije bili uredno obmotani; onda ih gurnu nazad na mesto, pazeći da ne okrnji pečate tkanicom. „Mačevi postaju korisni samo kad domišljatost zakaže“, rekao je. Harina ponovo frknu. Šalon se pitala kako li je onaj čovek zaradio ožiljak ako je Far Mading bio toliko bezbedan.
Otpozadi, tamo gde su bili ostali muškarci, začuše se zvuci negodovanja, ali brzo utihnuše. Šalon se mogla opkladiti da je vinovnica bila Merisa. Povremeno je naspram nje čak i Kecuejn delovala mlohavo. Njeni su Zaštitnici bili poput obučenih pasa čuvara kakve su koristili Amajari - spremni da skoče na zvižduk - a ona nikada nije oklevala da dovodi u red i Zaštitnike ostalih Aes Sedai. Vrlo brzo su svi mačevi bili mirovezani, a tovarni konji pretraženi da nema skrivenog oružja, i oni pojahaše preko dugog mosta dok je zvuk kopita odzvanjao po kamenu. Šalon je pokušavala da sve obuhvati pogledom, ne toliko zato što ju je to zanimalo, koliko da skrene misli sa onoga što je nedostajalo.