„Ta prva savetnica“, zareža Harina dopuštajući Moadu da joj pomogne pri silaženju. Kretala se ukočeno koliko i Šalon. On je samo skočio sa svog konja. „Ona je važna žena ovde, Serena?“
„Moglo bi se reći da je ona vladarka Far Madinga, mada je druge savetnice nazivaju prvom među jednakima, šta god im to značilo.“ Dok je predavala svog ata konjušaru, Serena je delovala potpuno netaknuto. Možda je ranije bila uznemirena zbog ovih ter'angreala koji su ukrali Izvor, ali sada je bila hladna odsutnost, kao od leda izvajana. Konjušar se saplele o sopstvene noge gledajući u njeno lice. „Nekada je ta prva savetovala kraljice Mareda, ali otkada se Maredo ... rastočio ... većina prvih savetnica smatra sebe prirodnim naslednicama vladarki Mareda.“
Šalon je znala da je njeno poznavanje istorije kopnovezanih bilo jednako nesigurno koliko i znanje o geografiji kopnovezanih podalje od obale, ali nikada nije čula ni za jedan narod koji se nazivao Maredo. Međutim, to je Harini bilo dovoljno. Ako je ovde vladala prva savetnica, gospa od talasa klana Šodejn mora se sresti s njom. Harinino dostojanstvo nije zahtevalo ništa manje. Ona odlučno zašepa preko dvorišta konjušnica ka Kecuejn.
„O, da“, progovori nesnosna Aes Sedai pre nego što je Harina stigla i da zausti. „Ti ćeš isto poći sa mnom. I tvoja sestra. Međutim, mislim da tvoj majstor mača neće. Muškarac pod kupolom je dovoljno loše, ali od muškarca s mačem savetnica bi mogla da dobije napad. Imaš li neko pitanje, gospo od talasa?“ Harina iznenada zatvori usta, glasno škljocnuvši zubima. „Dobro“, promrmlja Kecuejn. Šalon zastenja. Ovo ni za trun nije popravilo raspoloženje njenoj sestri.
Kecuejn ih povede preko širokih, plavim pločicama prekrivenih hodnika koje su krasile tapiserije jarkih boja uz pozlaćene stojeće lampe s blistavim ogledalima; tu su sluge u plavom najpre zapanjeno piljile u njih, a onda su brzo izvodile kopnovezane naklone dok su prolazile. Vodila ih je uz duge, strme bele kamene stepenice, koje su stajale nepoduprte - osim na mestima gde su, gdegde, dodirivale bledi zid. Kecuejn je jedrila poput labuda, ali od njene brzine bol u Šaloninim nogama pretvarao se u pečenje. Harinino lice podsećalo je na drvenu masku kojom je sakrivala napor od trčkaranja uz stepenice. Čak je i Kumira delovala pomalo iznenađeno, mada nije pokazivala da joj je vidno nelagodno zbog Kecuejnine brzine. Mala punačka Verin poskakivala je pored Kecuejn, tu i tamo preko ramena upućujući osmehe Harini i Šalon. Šalon je ponekad mislila da mrzi Verin, ali u tim osmesima nije bilo ni traga podsmevanju, samo ohrabrenju.
Kecuejn ih povede uz poslednje kružne stepenice, zatvorene među zidove, a onda su se iznenada našli na balkonu s vešto izrađenom, pozlaćenom metalnom ogradom oko ... Šalon je za trenutak samo stajala i zijala. Nad njom se uzdizao svod prave kupole, koja je u najvišoj tački bila visoka oko stotinu stopa, ili više. Nije imala nikakvu vidljivu potporu. Njeno nepoznavanje kopnovezanih protezalo se na njihovu arhitekturu koliko i na geografiju i istoriju - i Aes Sedai - u stvari, njeno nepoznavanje kopnovezanih bilo je gotovo potpuno, izuzimajući samo Kairhijen. Ona je znala kako da napravi nacrte za češljara i kako da ga sagradi, ali nije mogla ni da počne da zamišlja kako bi napravila nešto ovakvo.
Zalučeni dovraci oivičeni belim kamenom, kao što je bio onaj kroz koji su prošli, označavali su stepeništa ka drugim mestima oko dugog balkona, ali bile su same, a činilo se da je Kecuejn zadovoljna zbog toga, mada je jedino sama sebi klimnula glavom. „Kumira, pokaži gospi od talasa i njenoj sestri čuvara Far Madinga.“ Glas joj je pomalo odjekivao u prostranoj kupoli. Ona povuče Verin malo podalje, pa jedna drugoj primakoše glave. Nije bilo odjeka onoga što su šaputale.
„Morate im oprostiti", tiho reče Kumira Harini i Šalon. Čak i to je proizvelo nešto zvuka, mada to nije stvarno bio odjek. „Mir, ali ovo mora da je neobično, čak i za Kecuejn." Prstima je prošla kroz kratku smeđu kosu, pa je protresla glavom da bi je vratila na mesto. „Savetnice su retko srećne zbog susreta sa Aes Sedai, pogotovo ako je sestra rođena ovde. Mislim da više vole da se pretvaraju da Moć i ne postoji. Pa, njihova istorija daje im dovoljno razloga za to, a poslednjih dve hiljade godina imale su i načina da podstaknu takvo pretvaranje. U svakom slučaju, Kecuejn je Kecuejn. Ona retko može da prođe pored naduvane glave a da ne odluči da je isprazni, čak i kada se dogodi da na toj glavi stoji kruna. Ili dijadema savetnice. Poslednji put je bila ovde pre više od dvadeset godina, za vreme Aijelskog rata, ali čini mi se da će neki koji se toga sećaju želeti da se sakriju pod krevet kada budu čuli da se vratila." Kumira se kratko nasmeja, kao da se dobro zabavlja. Šalon nije videla ništa zbog čega bi se smejala. Harina je iskrivila usta, ali od toga je samo izgledala kao da pati od tegoba sa stomakom.
„Želele ste da vidite ... čuvara?“, nastavi Kumira. „Pretpostavljam da je to ime podobno koliko i bilo koje drugo. Nema tu mnogo toga da se vidi.“ Ona pažljivo priđe pozlaćenoj ogradi i proviri preko nje kao da se plaši da ne padne, ali te plave oči ponovo se izoštriše. „Dala bih sve da mogu da ga proučim, ali to je, naravno, nemoguće. Ko zna šta bi još mogao pored ovog što već znamo?“ U glasu joj se osećalo divljenja koliko i žaljenja.
Šalon nije imala strah od visine, pa se nasloni na vešto obrađen metal, pored Aes Sedai, želeći da vidi tu stvar koja joj je oduzela Izvor. Trenutak kasnije i Harina im se pridružila. Na Šalonino iznenađenje, ta visina od koje se Kumira bila uznemirila bila je manja od dvadeset stopa, a dole, gladak pod popločan belim i plavim, isprepletana mreža u čijem središtu se nalazio crveni oval s dve strelice, oivičen žutim. Ispod balkona, tri žene u belom sedele su na ravnomerno udaljenim stolicama po rubu mreže, tačno naspram zida kupole, a pored svake žene stajao je po jedan disk s celim hvatom u prečniku; svaki disk je izgledao kao zamagljen kristal i bio je utisnut u pod, a u njemu je čist kristal oblika dugog tankog klina bio okrenut ka središtu odaje. Zamućene kristalne diskove okruživali su metalni prstenovi, označeni poput kompasa, ali s još sitnijim oznakama između večih. Šalon nije mogla da bude sigurna, ali činilo joj se da je najbliži prsten označen ciframa. To je bilo sve. Nikakvi čudovišni oblici. Ona je zamišljala nešto ogromno i crno što je usisalo svetlost. Zgrčila je šake kojima se držala za ogradu da joj ne bi podrhtavale, a kolena je ukočila kako bi stajala nepomično. Šta god da se nalazilo tamo dole, to jeste ukralo Svetlost.
Šapat cipelica najavi novopridošle na balkonu, kroz isti dovratak kuda su i one prošle - oko dvanaestak osmehnutih žena kose vezane navrh glave, u lepršavim plavim svilenim ogrtačima preko haljina, poput kaputa bogato ukrašenih zlatovezom, bez rukava i sa skutima što su se vukli po podu iza njih. Ovi ljudi znali su kako da označe svoje činove. Svakoj ženi je sa ogrlice od teških zlatnih alki visio krupan privezak u obliku tog zlatom optočenog crvenog ovala, a isti oblik se nalazio i na prednjem delu njihovih tankih zlatnih dijadema. Na jednoj su crveni ovali bili od rubina, a ne od emajla, a safiri i mesečevo kamenje gotovo su joj skrivali zlatni obruč nad obrvama; desni kažiprst krasio je težak zlatni pečatni prsten. Bila je visoka i ponosna, crne kose pokupljene u ogromnu loptu i gusto prošarane sedima, mada joj je lice bilo bez bora. Ostale su bile visoke ili niske, punačke, mršave, lepuškaste ili obične, nijedna nije bila mlada, a svaka od njih je oko sebe širila utisak moči; no ova se isticala, i to ne samo zbog dragulja. Krupne tamne oči ispunjavali su joj saosećanje i mudrost, a iz nje je zračila moć zapovedanja, ne samo prosta snaga. Šalon nije moralo da se kaže da je ovo prva savetnica, ali žena to ipak objavi.