On odmaknu flautu od usana i preko nje nemo pogleda Min. Lice joj se zacrvenelo i, iznenada zarežavši, ona zafrljači sečivo koje ostade da podrhtava zabodeno u vrata.
„Ona je tamo“, rekao je, koristeći flautu da pokaže pravac. Nesvesno, pomerao je instrument, tačno prateći Alanu. „Uskoro će biti ovde.“ Bila je u Far Madingu još od prekjuče, a njemu nije bilo jasno zbog čega je čekala sve do sada. Alana je bila zbrka osećanja u njegovoj lobanji, napeta i unezverena, zabrinuta ali odlučna, a iznad svega ljutita. Puna gneva koji je jedva obuzdavala. „Ako više voliš da ne budeš ovde, možeš da pričekaš ...“ Min žučno odmahnu glavom. Odmah pored Alane, u njegovoj glavi, ležala je ta zbrka koja je predstavljala nju. I ona je ključala od ljutnje i zabrinutosti, ali ljubav je sijala kroz sve to poput zraka, kada god bi pogledala u njega, a često i kad ne bi. I strah se isto probijao, mada je pokušavala da ga sakrije.
On ponovo nasloni flautu na usne i započe Pijanog torbara. To je bilo dovoljno veselo da i mrtvi živnu. Lijus Terin iskezi mu zube.
Min je stajala, posmatrajući ga, prekrštenih ruku, a onda iznenada cimnu haljinu bolje je nameštajući oko bokova. On s uzdahom spusti flautu i poče da iščekuje. Kada žena počne bez ikakvog razloga da namešta sopstvenu odeću, to je kao muškarac koji zateže veze svoga oklopa i proverava kolane; nameravala je da krene u uspešan napad, a onaj ko pokuša da joj pobegne biće posečen poput psa lutalice. Min je sađa isijavala odlučnost jednako jako kao i Alana - dva sunca koja su pržila u njegovom malom mozgu.
„Nećemo više pričati o Alani, sve dok ne bude došla ovamo“, odlučno mu je saopštila, kao da je on uopšte na tome ustrajavao. Odlučnost, ali još uvek i strah, sada behu jači nego ranije, neprekidno potiskivani i neprekidno su ponovo iskakali.
„Pa naravno, suprugo, ako ti to pričinjava zadovoljstvo“, odvratio je, pognuvši vrat kako su odobravali u Far Madingu. Ona glasno šmrknu.
„Rande, meni je Alivija draga, zaista, iako naspram nje Ninaeva deluje kao kvočka s pilićima.“ S jednom pesnicom na boku, Min se nagnu i prstom mu upre u nos. „Ali ona će te ubiti.“ Grizla je svaki slog.
„Rekla si da će mi pomoći da umrem“, tiho je progovorio. „To su bile tvoje reči.“ Kako će se osećati kada bude umirao? Tužan jer je ostavlja, jer ostavlja Elejnu i Avijendu. Tužan zbog bola koji im je naneo. Voleo bi da vidi i svoga oca pre nego što se sve završi. Izuzimajući sve to, smrt mu se gotovo činila kao olakšanje.
Smrt jeste olakšanje, grozničavo progovori Lijus Terin. Ja želim smrt. Mi zaslužujemo smrt!
„Pomoći mi da umrem nije isto što i ubiti me“, nastavi Rand. Sad je već veoma dobro izvežbao da ne obraća pažnju na taj glas. „Osim ako nisi promenila mišljenje u vezi s onim što si videla.“
Min očajnički zamaha rukama. „Videla sam ono što sam videla, a to je ono što sam ti kazala, ali tako me Jama usuda progutala ako vidim ikakvu razliku. A ne vidim ni zašto ti misliš kako ona postoji!“
„Pre ili kasnije, moraću da umrem, Miri, strpljivo joj je rekao. To su mu rekli oni kojima je morao da veruje. Da bi živeo, moraš umreti. To mu je još uvek bilo bez smisla, ali je bilo hladna, čvrsta činjenica. Baš kao što su i Zmajska proročanstva, kako se činilo, govorila kako on mora umreti. „Neću uskoro, nadam se. Ne nameravam da to uskoro učinim. Žao mi je, Min, nikada nije trebalo da ti dopustim đa se vežeš za mene.“ Ali nije bio dovoljno snažan da to odbije, baš kao što nije bio dovoljno jak da je odgurne od sebe. Bio je preslab za ono što se moralo učiniti. Morao je da upije zimu, toliko da srce zime počne da deluje kao nedeljno podne.
„Da nisi pristao, mi bismo te vezale, i opet bi to uradile.“ Odlučio je kako je bolje da ne pita po čemu bi se onda to razlikovalo od onoga što mu je Alana učinila. Ona je, sasvim sigurno, videla razliku. Na kolenima se popela na krevet i sklopila mu šake oko lica. „Slušaj me, Rande al’Tore. Neću te pustiti da umreš. A ako ti to pođe za rukom meni za inat, pratiću te i vratiću te nazad.“ Odjednom, debela vena razveseljenosti poče da se uvija kroz ozbiljnost koju je osećao u svojoj glavi. Glas joj postade lažno ozbiljan. „ A onda ću te dovesti da živiš ovde. Nateraću te da pustiš kosu do ispod pojasa i moraćeš da nosiš kopču za kosu koja je ukrašena mesečevim kamenjem.“
On joj se osmehnu. Ona je, još uvek, mogla da ga nasmeje. „Nikada nisam čuo za sudbinu koja bi bila gora od smrti, ali mislim da ovo odgovara opisu.“ Neko zakuca, a Min se ukoči. Nečujnim pitanjem usnama oblikovala je Alanino ime. Rand klimnu glavom, a na njegovo veselje, Min ga gurnu na jastuke i baci mu se na grudi. Gledajući uokolo kroz trepavice, ona podiže glavu a on shvati kako ona pokušava da se vidi u ogledalu nad umivaonikom. Konačno je pronašla položaj koji joj se dopadao, upola ležeći na njemu, s jednom šakom pod njegovim vratom a s drugom na njegovim grudima, blizu sopstvenog lica.
Kecuejn ukorači u sobu i zaustavi se, mršteći se na nož zariven u vrata. U haljini od fine tamnozelene vune i s krznom opšivenim ogrtačem koji je pod vratom pridržavala srebrna pribadača, mogla je da prođe kao uspešna trgovkinja ili bankarka, mada su zlatne ptice i ribe, zvezde i meseci - koji su joj visili sa čeličnosive punđe na vrhu glave - bili suviše napadni i za jedno i za drugo. Nije nosila svoj Prsten Velike zmije, tako da je delovalo kako se ipak koliko-toliko trudi da ne privlači suviše pažnje. „Jeste li se vi to, deco, svađali?“, blago je upitala.
Rand je gotovo mogao da oseti kako se Lijus Terin ukočio, poput mačke lutalice koja se drži u senkama. Lijus Terin je bio na oprezu zbog ove žene gotovo koliko i on sam.
Min se, crvena u licu, nespretno uspravi, besno poravnavajući haljinu. „Rekao si da je ona!“, optužila ga je, baš kad je Alana ušla. Kecuejn zatvori vrata.
Alana baci jedan pogled na Min i smetnu je s uma, potpuno se usredsredivši na Randa. Ne skidajući s njega tamne oči, ona smaknu ogrtač i prebaci ga preko jedne od dve stolice u sobi. Čvrsto je stiskala svoje tamnosive suknje. Ni ona nije nosila zlatni prsten Aes Sedai. Od trenutka kada ga je ugledala, vezom prostruja radost. Sve ostalo i dalje je bilo tu, napetost, bes, ali nikada nije očekivao da će osećati radost!
Ne menjajući položaj, on podiže flautu i poče njome da se poigrava. „Treba li da budem iznenađen što te vidim, Kecuejn? Ti iskačeš niotkuda kad ne želim da te vidim i prečesto da bi mi to odgovaralo. Ko te je naučio da Putuješ?“ To mora da je bilo to. Jednog trenutka Alana je bila nejasna svest na ivici njegovih misli, a sledećeg se punom snagom izdigla u njegovoj glavi. Prvo je mislio da je ona sama nekako naučila Putovanje, ali kad je ugledao Kecuejn, sve mu je bilo jasnije.
Alana stisnu usne, a čak je i Min delovala kao da mu ne odobrava. Osećanja koja su tekla zaštitničkom vezom od jedne poskakivala su i migoljila se; od druge se osećala samo ljutnja, sada izmešana s razdraganošću. Zbog čega je Alana radosna?
„Još uvek se ne ponašaš bolje nego koza, vidim“, suvo reče Kecuejn. „Dečače, nešto mi ne pada na pamet da tražim tvoju dozvolu da bih posetila svoje rodno mesto. Što se Putovanja tiče, tebe se ne tiče ni kad ni kako sam išta naučila.“ Otkopčavši ogrtač, zakačila je kopču sebi za pojas, da joj bude pri ruci, pa prebaci odoru preko ruke, kao da je uredno je složiti mnogo bitnije od Randa. Glas joj je bio na ivici razdražljivosti. „Opteretio si me gomilom saputnika, ovako ili onako. Alana je bila toliko grozničava da te ponovo vidi da bi samo kameno srce moglo odbiti da je dovede, a Sorilea je rekla kako neke od onih koje su ti položile zakletvu nisu bile ni za šta dok im nije dozvoljeno da krenu sa Alanom, tako da sam, na kraju, morala da dovedem Nesunu, Serenu, Erijan, Beldejn i Elzu. Da ne pominjem Harinu uz dodatak njene sestre i onog njenog majstora mača. Ta nije znala hoće li se onesvestiti, vrištati ili nekog ujesti kada je otkrila kako Alana ide da te pronađe. A onda su tu i ona trojica tvojih prijatelja crnokaputaša. Nisam sigurna koliko su oni nestrpljivi da te vide, ali i oni su ovde. Pa, sada, kad smo otkrili gde si, mogu da ti pošaljem Morski narod i one sestre, pa se ti nosi s njima.“ Rand skoči na noge uz prigušenu psovku. „Ne! Drži ih dalje od mene!“ Kecuejn zaškilji tamnim očima. „Upozorila sam te već na tvoje izražavanje; neću te ponovo upozoravati.“ Još trenutak se mrštila na njega, a onda klimnu glavom, kao da je zaključila da je primio k srcu njenu opomenu. »Sad, zbog čega ti misliš kako možeš da mi određuješ šta da radim, dečače?“ Rand se borio sam sa sobom. On ovde ne može da izdaje naređenja. Naređivati Kecuejn - to mu ni inače nigde nije uspevalo. Min je rekla da mu je ta žena potrebna, da će ga podučiti nečemu što će morati da nauči, ali to je, ako ništa drugo, samo doprinelo da u njenoj blizini bude još uznemireniji. „Želim da završim svoje poslove ovde i da se tiho povučem", konačno je rekao. „Ako im kažeš, bar se potrudi da shvate kako ne mogu sebi da priuštim da ih držim igde blizu sebe sve dok ne budem spreman da odem.“ Ta žena samo podiže obrvu i posmatrala ga je, čekajući, a on duboko udahnu. Zbog čega uvek sve mora da mu otežava? „Vrlo bih cenio ako ne bi rekla nikome od njih gde se nalazim.“ Oklevajući, vrlo nerado, dodao je: „Molim te.“