Ne razmišljajući, Elejna se zatetura kroz sneg i pruži ruke da je zagrli. Bar je otpočela teturajući se. Kada je privila drugu ženu uza se, sneg nestade ne ostavljajući ni vlažnu tačku na njihovim haljinama. Njih dve se zanjihaše kao da plešu i zamalo ne padoše.
„Znam da ćeš doneti ispravnu odluku“, reče Elejna, smejući se uprkos svemu. Egvena se nije pridružila njenom smehu.
„Nadam se“, turobno je rekla, „jer šta god budem odlučila, ljudi će ginuti zbog toga.“ Ona potapša Elejnu po ruci. „Pa, ti razumeš takvu vrstu odluke, zar ne? Trebalo bi da se obe vratimo u svoje krevete.“ Oklevala je malo pre nego što je nastavila. „Elejna, ako Rand ponovo dođe do tebe, moraš me obavestiti o onome što kaže, bilo da ti da ikakvu naznaku o tome što namerava da učini ili kuda misli da ide.“
„Reći ću ti sve što budem mogla, Egvena.“ Elejna oseti ubod krivice. Ona je ispričala Egveni sve - gotovo sve - ali ne i to da se Rand vezao s Min i Avijendom. Zakon Kule ne zabranjuje ono što su učinile. Vrlo pažljivo ispitivanje Vandene bar je toliko raščistilo. Ali ni najmanje nije bilo sigurno da bi tako nešto bilo i dozvoljeno. Pa ipak, kao što je čula od jedne Birgitine plaćenice - Sve što nije zabranjeno, dozvoljeno je. To je zvučalo gotovo kao neka od Lininih starih poslovica, mada je sumnjala da bi njena dadilja ikada bila toliko popustljiva. „On te muči, Egvena. Više nego obično, hoću da kažem. Vidim to. Zašto?“
„Imam razloga za to, Elejna. Doušnici dojavljuju vrlo uznemiravajuće glasine. Samo glasine, nadam se, ali ako to nisu...“ Sada je veoma bila Amirlin Tron, niska vitka mlada žena koja je delovala jaka poput čelika i visoka poput planine. Odlučnost joj ispuni tamne usne i ukoči vilicu. „Znam da ga ti voliš. I ja ga volim. Ali ne nameravam da pokušam da iscelim Belu kulu samo da bi on mogao da baci Aes Sedai u lance kao da su damane. Mirno spavaj i lepo sanjaj, Elejna. Ugodni snovi vrede mnogo više nego što ljudi shvataju.“ S tim rečima je nestala, vrativši se u stvaran svet.
Za trenutak, Elejna je stajala piljeći u mesto gde je Egvena bila. O čemu je to govorila? Rand to nikada ne bi učinio! Ako ni zbog čega, ono zbog ljubavi prema njoj ne bi! Ona čačnu poput kamena tvrd čvor u svoioj glavi. Pošto je bio toliko udaljen, zlatne žile sijale su samo u sećanju. Sigurno ne bi. Mučeći se u sebi, iskoračila je iz sna, vraćajući se u svoje usnulo telo.
San joj je bio potreban, ali čim se vratila u sopstveno telo, sunčeva svetlost joj pade na kapke. Koliko je to sati? Imala je sastanke na koje mora da ode, dužnosti koje mora da izvrši. Želela je da spava mesecima. Rvala se s dužnošću, ali dužnost je pobedila. Pred njom je bio pretrpan dan. Svaki dan joj je bio pretrpan. Oči joj se širom rastvoriše, peckajući je, kao da uopšte nije ni spavala. Po nagibu svetlosti koja je ulazila kroz prozor, zora je odavno prošla. Trebalo bi da jednostavno ostane da leži. Dužnost. Avijenda se pomeri u snu, a Elejna je oštro ćušnu u rebra. Ako ona mora da ustane, onda Avijenda neće lenčariti uokolo.
Avijenda se probudi uz trzaj, pruživši se prema svom nožu na malom stočiću s njene strane kreveta. Ruka joj pade pre nego što je dotakla njegovu dršku od tamnog roga. „Nešto me je probudilo“, promrmljala je. „Pomislila sam da su Šaidoi... Pogledaj sunce! Zašto si me pustila da spavam do ovog doba?“, zapitala je koprcajući se da ustane iz kreveta. „Samo zato što mi je dopušteno da ostanem s tobom...“ - reči su joj bile na trenutak prigušene dok je preko glave prevlačila spavaćicu izgužvanu od spavanja - „...ne znači da me Monejla neće išibati ako pomisli da sam bila lenja. Nameravaš li ceo dan da ležiš tu?“
Zastenjavši, Elejna ustade iz kreveta. Esanda je već čekala na vratima sobe za presvlačenje; ona nikada nije budila Elejnu, osim ako bi se Elejna setila da joj to naloži. Elejna se predade gotovo bešumnom opsluživanju dok se Avijenda sama oblačila, ali njena prvosestra nadoknađivala je Esandinu ćutljivost nizom opaski, smejući se, o tome kako imati nekog da ti navlači odeću mora da je poput osećaja da si ponovo beba i kako je Elejna možda zaboravila da navlači sopstvenu odeću i kako joj je neophodan neko ko će je obući. Radila je manje-više isto svakog jutra otkada su počele da dele krevet. Avijendi je to bilo veoma smešno. Elejna nije rekla ni reč, osim da odgovori na predloge svoje sobarice o tome šta bi mogla da odene, sve dok i poslednje sedefno dugme nije bilo zakopčano, a ona je stajala odmeravajući se u velikom stajaćem ogledalu.
„Esanda“, progovorila je tada, ravnim glasom, „je li spremna odeća za Avijendu?“ Fina plava vuna malo izvezena srmom biće dovoljno dobra za ono sa čime će se danas suočiti.
Esanda se razvedri. „Sve one predivne svile i čipke gospe Avijende? O, da. Sve je očetkano i očišćeno i ispeglano i složeno.“ Ona pokaza rukom ka ormanima pored jednog zida.
Elejna se preko ramena osmehnu sestri. Avijenda je piljila u ormane kao da su u njima zatvorene guje, a onda proguta knedlu i na brzinu završi vezivanje tamne, presavijene marame oko glave.
Kada je Elejna otpustila Esandu, rekla je: „Samo za slučaj da ti zatrebaju.“
„Vrlo dobro“, promrmlja Avijenda, ponovo stavljajući svoju srebrnu ogrlicu. „Nema više šala o ženama koje te oblače.“
„Dobro. U suprotnom ću joj reći da počne da oblači i tebe. E to će stvarno biti zabavno.“
Gunđajući ispod glasa o ljudima koji ne podnose šalu, Avijenda se vrlo očigledno nije slagala. Elejna je upola očekivala od nje da zahteva da se odbaci sva odeća koju je dobila. Bila je pomalo iznenađena što se sama Avijenda nije već pobrinula za to.
Doručak postavljen u dnevnoj sobi za Avijendu sastojao se od dimijene šunke sa suvim grožđem, jaja kuvanih sa suvim šljivama, sušene ribe pripremljene s pinjolima, svežeg hleba prekrivenog maslacem i čaja koji je zbog količine meda bio pravi sirup. Pa, nije baš bio sirup, ali ličio je. Na Elejninom hlebu nije bilo nimalo maslaca, imala je vrlo malo meda u čaju, a umesto ostalog, dobila je vruću kašu od žitarica i lekovitih trava, što bi trebalo da je posebno zdravo. Ona se nije osećala bremenitom, bez obzira na to šta je Min rekla Avijendi, ali Min je to bila rekla i Birgiti, kada su njih tri bile počele da se opijaju. Između svoje Zaštitnice, Dijelin i Rine Harfor, sada se zatekla ograničenom na ishranu „koja odgovara ženi u njenom stanju“. Ako bi zatražila neku poslasticu iz kuhinja, ona nekako nikada nije stizala, a ako bi se sama iskrala dole, kuvarice su je posmatrale s toliko smrknutog neodobravanja da bi se brzo iskrala natrag praznih šaka.
Nije ona zaista žalila za začinjenim vinom i slatkišima i drugim stvarima koje joj više nisu bile dopuštene - ne baš previše, u svakom slučaju, osim kada bi Avijenda počela da se prežderava kolačima ili kremovima - ali u palati su svi znali da je trudna. A to je, podrazumevalo se, značilo i da znaju šta je do toga dovelo, iako nisu znali i ko je u pitanju. Muškarci nisu bili toliko loši, ako se izuzme činjenica da su znali, i da je ona znala kako oni znaju, ali žene nisu ni pokušavale da se pretvaraju da ne znaju. Bilo da su to prihvatale ili se nisu slagale s time, polovina ju je posmatrala kao da je raspojasana devojčura, a druga polovina sumnjičavo. Terajući samu sebe da proguta kašu - istini za volju, nije bila toliko loša, ali zaista bi volela malo one šunke koju je Avijenda sekla i malo tih jaja sa šljivama - i gurajući kašike zgrušane kaše u usta, gotovo da se radovala početku trudničkih mučnina, jer će tada Birgita morati s njom da podeli komešanja u trbuhu.
Prvi posetilac koji je toga jutra ušao u njene odaje, osim Esande, bio je među ženama palate glavni osumnjičeni da je otac njenog jedva začetog deteta.