„Kraljice moja“, reče kapetan Melar, jednim kicoškim pokretom skidajući šešir s perjanicom, „glavni pisar čeka da mu se veličanstvo pridruži.“ Kapetanove tamne, nepomične oči govorile su da on nikada ne sanja ljude koje je ubio, a zbog čipkom oivičene lente preko grudi i čipke oko vrala i zglobova samo je izgledao još bezobzirnije. Brišući lanenom salvetom masnoću s brade, Avijenda ga je bezizražajno posmatrala. Dve Stražarke koje su stajale s obe strane vrata neznatno se namrštiše. Melar je već izašao na glas po tome što je štipao Stražarke za zadnjice, bar one lepše, kao i zbog neizbežnog raspredanja o njihovoj obdarenosti po gradskim krčmama. Po mišljenju Stražarki, ovo drugo bilo je mnogo gore.
„Još uvek nisam kraljica, kapetane“, oštro odvrati Elejna. Uvek se trudila da sa ovim čovekom razgovara što sažetije. „Kako napreduje odabir mojih telohraniteljki?“
„Samo trideset i dve do sada, moja gospo.“ I dalje držeći šešir, čovek grubog lica odmarao je obe ruke na balčaku mača, a njegov izazivački stav teško da je bio prikladan u prisustvu žene koju je nazivao svojom kraljicom. A ni njegov osmeh. „Gospa Birgita ima vrlo visoke zahteve. Nema mnogo žena koje mogu da im odgovore. Daj mi deset dana i ja ću naći stotinu muškaraca koji će ih nadmašiti, a kojima ćeš biti u srcu koliko i meni.“
„Mislim da ne, kapetane Melar.“ Morala je da se napregne da joj glas ne bi zvučao ledeno. Mora da je čuo govorkanja koja su je stavljala u vezu s njim. Je li moguće da je pomislio, samo zato što ih nije porekla, da joj je on zaista... privlačan?
Odgurnuvši od sebe svoju polupraznu činiju s kašom, uzdržala se da se ne strese. Trideset i dve, do sada? Brojevi su brzo rasli. Neki od lovaca na Rog koji su zahtevali činove zaključili su da služba Elejninog telohranitelja ima određenu privlačnost. Shvatala je da ne mogu sve te žene biti na dužnosti danonoćno, ali šta god Birgita pričala, imati stotinu njih ličilo joj je na preterivanje. Međutim, ta žena se ukopavala u mestu kao mazga na svaki nagoveštaj da bi ih moglo biti manje. „Molim te, reci glavnom pisaru da može da uđe“, rekla mu je. On izvede još jedno kicoško klanjanje.
Ustala je da krene za njim, a kada je otvorio jedno krilo vrata sa izrezbarenim lavovima, ona mu spusti ruku na podlakticu i osmehnu mu se.
„Hvala još jednom što si mi spasao život, kapetane“, ovog puta, osmeh je bio mazno topao.
Taj čovek joj se samozadovljno iskezio! Stražarke su piljile pravo preda se, zaleđene - one koje je mogla da vidi, napolju, u hodniku, pre nego što su se vrata zatvorila za njim, kao i one u unutra - a kad se okrenula, Avijenda je bila zagledana u nju s mrvicu više izražaja na licu nego što je pokazala Melaru. A to malo je bilo potpuno zaprepašćenje. Elejna uzdahnu.
Prešavši preko tepiha, sagla se da zagrli svoju sestru i tiho joj se obratila, da je samo ona čuje. Ženama koje su joj bile telohraniteljke poveravala je i ono što je retko kome drugom govorila, ali postojalo je ponešto što se nije usuđivala ni njima da kaže. „Videla sam jednu sobaricu kako prolazi, Avijenda. Sobarice šire tračeve gore nego muškarci. Što je više onih koji misle da je Doilin Melar otac ovog deteta, bezbednije je za njega. Ako zatreba, pustiću tog čoveka da me uštine za zadnjicu.“
„Shvatam“, polako reče Avijenda, pa se namršti na svoj tanjir kao da u njemu vidi još nešto osim jaja i šljiva koje je gurkala kašikom.
Gazda Nori se pojavio unoseći uobičajenu mešavinu svakodnevnog održavanja palate i grada, đeliće svoje prepiske sa stranim prestonicama, i obaveštenja prikupljena od trgovaca i bankara i ostalih koji su poslovali izvan granica, ali prvi delić novosti bio joj je najbitniji, ako ne i najzanimljiviji, „Dvoje najistaknutijih bankara u gradu su... voljni da pomognu, moja gospo“, rekao je tim svojim glasom, suvim poput prašine. Privijajući kožnu torbicu za spise uz mršave grudi, postrance je merkao Avijendu. Još se nije navikao na njeno prisustvo dok podnosti izveštaje. Kao ni na Stražarke. Avijenda mu se isceri, a on žmirnu, pa se nakašlja u koščatu šaku. „Gazda Hoflej i gazdarica Endskejl pomalo su... oklevali... u početku, ali poznaju tržište stipse isto tako dobro kao i ja. Ne bi bilo pouzdano reći da su ti njihove blagajne sada na raspolaganju, ali sredio sam da se dvadeset hiljada zlatnih kruna prebaci u riznicu palate, a bude li potrebe, stići će još.“
„Obavesti gospu Birgitu“, reče mu Elejna, skrivajući olakšanje. Birgita nije još bila upisala dovoljan broj novih stražarki da bi mogla držati grad veličine Kaemlina, a nekmoli nešto drugo, ali Elejna nije mogla da očekuje prihode sa imanja pre proleća, a plaćenici jesu bili skupi. Sada ih neće izgubiti zbog nedostatka zlata pre nego što Birgita bude prikupila dovoljno ljudi koji će ih zameniti. „Još nešto, gazda Nori?“
„Bojim se da se odmah mora posvetiti puna pažnja odvodima, moja gospo. Pacovi se kote u njima kao da je proleće i...“
Sve je izmešao, prema onome što je smatrao najneophodnijim. Činilo se da Nori smatra ličnom uvredom što još nije otkrio ko je oslobodio Eleniju i Nijanu, iako je prošlo manje od nedelju dana kako su izbavljeni. Cena žita neverovatno je bila skočila, kao i cene svih drugih namirnica, a već je bilo očigledno da će trebati više vremena da se popravi krov palate i da će to koštati više nego što su graditelju procenili na početku, ali hrana je uvek poskupljivala preko zime, a nije bilo gradnje koja nije koštala više od onoga što se na početku procenilo. Nori je priznao da je njegova poslednja prepiska s Novim Bremom od pre nekoliko dana, ali činilo se da su Krajišnici odlučni da ostanu tu gde jesu, što nije mogao da shvati. Bilo koja vojska, pogotovo toliko velika, trebalo bi da je dosada potpuno obrstila okolinu. Ni Elejna nije shvatala zbog čega, ali je bila zadovoljna što je tako. Priče po Kairhijenu o Aes Sedai koje su se Randu zaklele na vernost bar su Egveni davale povoda za brigu, mada se činilo vrlo malo verovatno da bi ijedna sestra stvarno i učinila nešto takvo. Mada je to bio najnebitniji delić novosti, barem po Norijevom mišljenju, iako ona nije to tako shvatala. Rand nije smeo da se otuđi od sestara oko Egvene. Nije sebi mogao priuštiti da se otuđi od bilo koje Aes Sedai. Ali činilo se da on pronalazi načine da upravo to učini.
Rina Harfor je ubrzo zamenila Halvina Norija, u prolazu klimnuvši glavom stražarkama na vratima i otvoreno se osmehujući Avijendi. Ako je punačka ženica ikada bila sumnjičava prema tome što je Elejna nazivala Avijendu sestrom, to nikada nije pokazala, a sada se činilo da to svim srcem odobrava. S osmesima ili bez njih, međutim, njen je izveštaj bio daleko tmurniji od svega što je podneo glavni pisar.
„Jon Skelit plaćen je od Kuće Araun, moja gospo“, reče Rina, okruglog lica toliko ukočenog da bi joj i neki glavoseča pozavideo. „Već su ga dvaput videli kako prihvata kesu s novcem od čoveka za koga se zna da podržava Araune. A nema sumnje ni da neko plaća Ester Noram. Ona ne krade, ali ima preko pedeset zlatnih kruna pod rasklimanom daskom na podu, a prošle noći dodala je tome još deset.“
„Postupi kao i sa ostalima“, rastuženo reče Elejna. Glavna domaćica je do sada sa sigurnošću otkrila devetoro uhoda, a od njih je četvoro bilo u službi ljudi koje Rina još nije uspela da otkrije. To što je Rina našla i jednu, bilo je dovoljno da ražesti Elejnu, ali brica i frizerka bili su nešto više. Oboje su bili u službi njene majke. Šteta što nisu smatrali da je potrebno preneti svoju odanost i na Morgazinu kćerku.
Avijenda se namršti kada gazdarica Harfor promrmlja da će tako i biti, ali nije imalo smisla otpuštati uhode, niti ih ubijati, kao što je Avijenda predlagala. Samo bi ih zamenili novim uhodama o kojima ništa ne zna. Uhoda je oruđe tvoga neprijatelja sve dok je ne poznaješ, govorila je njena majka, ah potom postaje tvoje oruđe. Kada pronađeš uhodu, bio joj je rekao Tom, čvrsto ga umotaj i hrani ga na kašičicu. Muškarcima i ženama koji su je izdali biće „dopušteno“ da otkrivaju samo ono što je Elejna želela da znaju, što nije bilo sasvim istinito, kao na primer, brojno stanje onih koje je Birgita zaposlila.