„A ono drugo, gazdarice Harfor?“
„Još ništa, moja gospo, ali nadam se“, odvrati Rina još smrknutija nego ranije. „Nadam se.“
Po odlasku glavne služavke, uđoše dva poslanstva trgovaca, prvo velika grupa Kandoraca s naušnicama ukrašenim draguljima i srebrnim lancima svojih esnafa zategnutim preko prsa, a onda, odmah za njima, pet-šest Ilijanaca s blagom naznakom veza na svojim inače tmurnim kaputićima i haljinama. Primila ih je u jednoj od manjih dvorana. Tapiserije nad mermernim kaminom prikazivale su scene lova, ne belog lava, a uglačane drvene oplate na zidovima bile su bez rezbarija. Oni su bili trgovci, ne kraljevski izaslanici, mada se činilo da su neki bili pomalo uvređeni što im je ponudila samo vino i što nije pila s njima. Kandorci ili Ilijanci, ispod oka su merkali dve stražarke koje su za njom ušle u odaju i stale pored vrata, mada, ako do sada nisu već čuli priče o pokušajima da se ona ubije, mora da su bili gluvi. Još šest njenih telohraniteljki čekalo je ispred vrata.
Kada nisu pažljivo slušali Elejnu, Kandorci su sumnjičavo odmeravali Avijendu, dok su Ilijanci izbegavali da je uopšte i pogledaju, pošto su prvo razrogačili oči od iznenađenja. Bez sumnje su prisustvo jedne Aijelke smatrali značajnim, iako je ona samo sedela u uglu, na patosu, i ništa nije govorila, ali bili oni Kandorci ili Ilijanci, trgovci su zahtevali isto - uveravanje da Elejna neće razgneviti Ponovorođenog Zmaja, kako on ne bi ugrozio trgovinu svojim vojskama i svojim Aijelima i opustošio Andor, mada to nisu otvoreno rekli. Kao što nisu pominjali da i Aijeli i Zmajeva legija imaju velike logore ne tako daleko od Kaemlina. Njihova uljudna raspitivanja o njenim namerama, sada, kada je skinula Zmajev barjak i Barjak Svetlosti, bila su sasvim dovoljna. Rekla im je ono što je svima govorila: da će Andor stati uz Ponovorođenog Zmaja, ali da to nije njegova porobljena oblast. Zauzvrat, ponudili su joj blede želje za njenu dobrobit, nagoveštaje da svim srcem podržavaju njen zahtev za Lavlji presto, a da pri tom to nisu otvoreno izrekli. Na kraju krajeva, ako ona ne uspe, oni su želeli da ostanu dobrodošli u Andoru, bez obzira na to ko nosi krunu.
Kada su Ilijanci završili s klanjanjem i klecanjem i kada su se udaljili, za trenutak je sklopila oči i protrljala slepoočnice. Još uvek je čeka sastanak sa izaslanstvom staklara, pre ručka, a kasnije još pet susreta s trgovcima ili zanatlijama; vrlo naporan dan, prepun ljigavih otrcanih primedaba i uvijenih nagoveštaja. A pošto su Ninaeva i Merilila bile otišle, ponovo je na nju bio red da večeras podučava vetrotragačice, što je, i u najboljem slučaju, bilo daleko gore iskustvo od najgoreg susreta s trgovcima. To će joj možda ostaviti malo vremena za proučavanje ter'angreala koje su donele iz Ebou Dara, pre nego što bude toliko iscrpljena da više ne može da drži oči otvorene. Bilo ju je sramota kada je Avijenda morala da je skoro vuče do kreveta, ali nije mogla da stane. Bilo je toliko toga što treba učiniti, a u danu nije bilo dovoljno vremena.
Imala je gotovo sat vremena pre nego što stignu staklari, ali Avijenda bezosećajno pregazi njen predlog da bi mogla samo da baci pogled na predmete koje su donele iz Ebou Dara.
„Je li Birgita razgovarala s tobom?“, zahtevala je da zna Elejna dok ju je sestra gotovo odvlačila uz uzano kameno stepenište. Četiri stražarke išle su pred njma, a ostale su se vukle pozadi, uporno se praveći da ne primećuju o čemu ona i Avijenda razgovaraju. Mada joj se učinilo da se Rejzorija Domanš, Lovac na Rog, čvrsta žena plavih očiju i žute kose, kakva se ponekad nađe među Tairencima, slabašno osmehuje.
„Zar mi je ona potrebna da bih videla kako provodiš previše sati unutra i da premalo spavaš?“, uvređeno odgovori Avijenda. „Treba ti svež vazduh.“
Vazduh na visokom šetalištu sasvim sigurno je bio svež. I oštar, iako je sunce stajalo visoko na sivom nebu. Hladan povetarac duvao je oko glatkih stubova, tako da su stražarke, koje su stajale spremne da je zaštite od golubova, morale da pridržavaju šešire s perjanicama. Tvrdoglavo, Elejna je odlučila da ne pokušava da ne primećuje hladnoću.
„Dijelin je razgovarala s tobom“, zagunđala je podrhtavajući. Dijelin je tvrdila kako žena koja čeka dete svaki dan mora dugo da se šeta. Požurila je da podseti Elejnu da je, u ovom trenutku, bila ona kći naslednica ili ne, ona još uvek samo Visoko sedište Kuće Trakand, a ako Visoko sedište Kuće Trakand želi da razgovara s Visokim sedištem Taravina, to može i dok baza gore-dole hodnicima palate, ili to uopšte neće činiti.
„Monejla je rodila sedmoro dece“, odvrati joj Avijenda. „Ona kaže kako moram da se postaram da budeš na svežem vazduhu.“ Iako nije imala ništa više od šala prebačenog preko ramena, ničim nije pokazivala da primećuje vetar. Mada, Avijenda je bila sposobna koliko i njena sestra da ne primećuje vremenske prilike. Obgrlivši se, Elejna se mrštila.
„Prestani da se duriš, sestro“, reče Avijenda. Pokazivala je prema jednom od štalskih dvorišta, koje se jedva naziralo ispod krovova s belim crepom. „Pogledaj, Riejna Korli već proverava da li se Merilila Seandevin vraća.“ Poznati uzdužni procep svetlosti pojavio se u štalskom dvorištu i okretao se otvarajući u vazduhu deset stopa visoku i široku rupu.
Elejna se namršti nadole, na Riejninu glavu. Ne duri se. Možda nije trebalo da nauči Riejnu Putovanju, pošto Srodnice još nisu Aes Sedai, ali nijedna od preostalih sestara nije imala dovoljno snage da bi im to tkanje radilo, a ako je vetrotragačicama bilo dopušteno da uče, onda je trebalo da tako bude i sa onih nekoliko Srodnica koje su to mogle, po njenom mišljenju. Sem toga, nije mogla sve sama. Svetlosti, je li zima bila ovako ledena pre nego što je naučila kako da spreči vrelinu i hladnoću da je dotiču?
Na njeno iznenađenje, Merilila izjaha kroz prolaz otresajući sneg sa svog tamnim krznom opervaženog ogrtača, praćena stražarima pod kalpacima; bili su odaslati s njom pre sedam dana. Zaida i vetrotragačice bile su veoma neprijatne zbog njenog nestanka, najblaže rečeno, ali Siva je jedva dočekala priliku da pobegne od njih, bez obzira na koliko dugo. Bilo je neophodno svakoga dana proveravati šta je s njom, tako što se otvarao prolaz na istom mestu, pa ipak, Elejna nije očekivala da je vidi još nedelju dana, u najboljem slučaju. Dok je poslednji od deset stražara u crvenim ogrtačima ulazio u štalsko dvorište, vitka niska Siva sestra sjaha, dodajući uzde konjušaru, pa požuri u palatu pre nego što je jedna žena iz štala jedva uspela da joj se ukloni s puta.
„Zaista uživam u svežem vazduhu“, reče Elejna jedva uspevajući da ne cvokoće, „ali ako se Merilila vratila, moram dole.“ Avijenda podiže obrvu, kao da sumnja na izvrdavanje, međutim, prva je požurila ka stepenicama. Merililin povratak je bio važan, a sudeći po njenoj žurbi, donosila je ili vrlo dobre ili vrlo loše vesti.
Kada je Elejna sa sestrom ušla u svoju dnevnu sobu - praćena dvema stražarkama, naravno, koje su stale pored vrata - Merilila je već bila tu. Njen ogrtač, umrljan od vlage, bio je prebačen preko naslona stolice, bledosive jahaće rukavice zadenula je za pojas, a crna kosa joj je vapila za četkom. S ljubičastim polumesecima pod tamnim očima, Merililino bledo lice izgedalo je izmučeno, baš kao što se i Elejna osećala.
Koliko god da se žurila iz štalskog dvorišta, nije bila sama. Birgita, koja se zamišljeno mrštila, stajala je s jednom rukom na izrezbarenom okviru kamina. Drugom je stiskala svoju zlatnu pletenicu, gotovo kao Ninaeva. Danas je bila u širokim zelenim nogavicama i kratkom crvenom kaputiću, što je bio spoj od koga su pekle oči. A kapetan Melar kicoški se pokloni pred Elejnom, mašući uokolo šeširom s belom perjanicom. Njemu ovde nije bilo mesto, ali pustila ga je da ostane, a čak mu se i toplo osmehnula. Veoma toplo.